Trash koji nije za baciti: filmovi koji su toliko loši da su dobri
Internet vrvi raznim listama najboljih, ili bolje reći najzabavnijih trash filmova koji se moraju pogledati, pri čemu se te liste sastavljaju prema različitim kriterijima: neki smatraju kako su trash filmovi samo niskobudžetni, dok drugi u svoje liste stavljaju i niskobudžetne i visokobudžetne filmove, odnosno stvaraju jednu širu kategoriju filmova koji se karakteriziraju onom poznatom “it’s so bad it’s good”.
Nekoliko trash filmova o kojima će ovdje biti riječi spadaju i u niskobudžetne i u visokobudžetne, i u starije i novije, i u one koje su namjerno napravljeni kao trash, i one koji su to ispali sasvim slučajno – sve u svrhu toga da se zabavimo pregledom loše glume, čudnih premisa, nespretnih dijaloga i koječega drugog te da se zapitamo kako su ti filmovi uopće nastali: je li u pitanju bilo prosvjetljenje uslijed konzumacije opijuma, želja da se promijeni svijet, ljubav prema filmu ili pak dijagnosticirana ludost.
Prvi na redu je Birdemic: Shock and Terror (2010.). Redatelj James Nguyen okupio je postavu ljudi za koje se doista ne može sa sigurnošću reći jesu li pravi glumci (sudeći po njihovim drvenim izvedbama izglednije je da ih je našao zajedno sa setom pa je jednostavno prihvatio situaciju ne sluteći s kakvim talentima raspolaže). Sam naslov dovoljno govori o radnji filma: poludjele ptice počnu napadati ljude, ali teško je takvo nešto shvatiti ozbiljno uz specijalne efekte koji izgledaju kao da ih je radio srednjoškolac na satu informatike. Ipak, mora se priznati da je Nguyen raspolagao s budžetom od jedva 10 000 dolara, a i da nije napravio ovaj biser od filma, život bi nam bio prazniji.
Kad je već spomenuta loša gluma, red je da kažemo nešto i o poznatom filmu The Room (2003.) Redatelj, producent, scenarist i glavni glumac je Tommy Wiseau – ekscentričan i tajnovit tip, s čudnim naglaskom kojemu se ne može odrediti porijeklo i još čudnijim izgledom. Njegovu izvedbu u ovom filmu stvarno je teško riječima opisati – to je posve nova razina lošeg, nešto što čovjeka potakne na preispitivanje samog sebe, zbog čega se pada u egzistencijalnu krizu. Međutim, onog trenutka kada dođete sebi shvatite da je ustvari urnebesno. Radnja je poprilično standardna (odnosno bila bi standardna da je film radio netko drugi): pratimo bankara Johnnyja kojemu život polako krene nizbrdo kada ga djevojka počne varati s najboljim prijateljem. Inače je Greg Sestero, jedan od članova postave, o iskustvu snimanja tog filma napisao knjigu pod prikladnim naslovom The Disaster Artist.
Da ne zaboravimo i na domaći trash: Boris Ivković, poznat pod pseudonimom Bore Lee, amaterski je filmaš iz Sinja i ljubitelj i poznavatelj borilačkih vještina. Filmovi su mu upravo i nadahnuti kung-fu filmovima i Bruceom Leejom te su snimani s vrlo malim budžetom (ali stvarno jako malim, ponekad ne većim od 300 kuna). Međutim, filmovi su naišli na vrlo velik odjek i odobravanje kod ljubitelja undergrounda, zbog simpatičnosti samog redatelja i glumca i zbog zabavnosti i prirodnosti njegovih filmova u kojima nema nikakvih pretenzija – on ne posjeduje skupe kamere, nema skupih setova, jednostavno voli snimati kung-fu filmove. Ovaj se film karakterizira trashom u najužem smislu te riječi: ne samo da je budžet minijaturan nego i ljudi koji se pojavljuju u filmu stvarno nisu glumci, nego prijatelji i poznanici Bore Leeja kojima je on vjerojatno jedan dan pokucao na vrata s kamerom. Rezultat su urnebesni filmovi poput Bore Lee: Čuvaj se sinjske ruke, Teška tama, Smrtonosna igra itd.
Želite li pogledati jednu kvalitetnu lekciju iz povijesti, onda nema boljeg izbora od filma Titanic – animirani mjuzikl (jer postoji li prikladniji oblik za prikazivanje tragedije na Titanicu). Inače postoje dva takva animirana filma, oba izvorno talijanska, u kojima možete vidjeti životinje koje govore – meksičke miševe, psa koji pjeva “it’s party time” ili pak prizor u kojemu glavni ženski lik svojim suzama dupinima podari dar govora (jako je nadrealno uopće napisati ovakvu rečenicu). Ovaj animirani mjuzikl inače je po osnovnoj radnji potpuno isti kao Cameronov Titanic, ali eto, uz životinje koje govore.
Posljednji će se film posebno svidjeti ljudima koji se bore za i/ili podržavaju legalizaciju marihuane. Reefer Madness američki je propagandni film iz tridesetih godina koji prikazuje grozomoran utjecaj kojeg marihuana ima na nevine mlade umove (jedna informacija za koju ni za sto godina ne biste pomislili da je točna – film je izvorno napravila jedna vjerska skupina). Tako zbunjeni tinejdžeri u tom filmu skroz naskroz polude, haluciniraju, ubijaju i sebe i druge i sve to pod utjecajem đavolje biljke kanabisa. Naravno da je film postao jako popularan među mladima, pogotovo sedamdesetih godina.
Nadamo se da će vas ovi filmovi zabaviti sa svim svojim nesavršenostima, a ako vas slučajno uhvati strah i panika jer vam ponestaje trash naslova, ne morate brinuti. Još puno ovakvih bisera pluta po bespućima interneta i samo čeka da ih otkrijete.
