Umjetna inteligencija i vizualna umjetnost: kreativni alat ili prijetnja autorstvu?

Pojava generativne umjetne inteligencije otvorila je novo poglavlje u povijesti vizualne umjetnosti, jedno od najkontroverznijih u posljednjih sto godina. Nakon fotografije, televizije i digitalne grafike, AI se nameće kao još jedna disruptivna sila koja mijenja način na koji stvaramo, vrednujemo i razumijemo umjetnički rad. No razlika je u tome što AI ne samo da širi jezik vizualnog, nego ga i automatski proizvodi. To izaziva rastuću napetost između tehnološkog potencijala i kulturne zabrinutosti: je li ovo početak nove renesanse, ili erozija same ideje autorstva?

AI kao produžetak kreativnosti

Za mnoge umjetnike AI je postao ono što je nekad bio kist, fotoaparat ili grafički tablet, alat koji oslobađa maštu. Umjetnici koji koriste modele za generiranje slika, od DALL-E do Midjourneyja, vide u njima mogućnost da istraže ideje koje bi bez tehnologije bile previše skupe, složene ili fizički neizvedive. AI je brz, fleksibilan i beskonačno eksperimentalan. On može generirati konceptne skice, testirati varijante kompozicija, kombinirati stilove, stvarati vizualne metafore, pa čak i predlagati nove oblike estetike.

U tom smislu AI djeluje kao katalizator: ubrzava kreativni proces, smanjuje tehnička ograničenja i dopušta umjetnicima da se fokusiraju na ideje, narative i emocije, a manje na repetitivne zadatke. Ne zamjenjuje umjetnika, nego proširuje njegove mogućnosti. Kao što je fotografija svojevremeno proširila vizualni jezik, AI otvara prostor za nove žanrove, od generativnog slikarstva do interaktivnih autonomnih radova koji mijenjaju oblik u stvarnom vremenu.

Prijetnja tradicionalnom poimanju autorstva

No istovremeno, AI uzdrmava samu srž toga tko je autor i što znači stvoriti nešto novo. Ako je slika nastala kroz prompt, ako je algoritam „nacrtao“ svaki piksel, tko je autor? Osoba koja je dala uputu? Programer koji je trenirao model? Ili je autor sama mašina?

Pitanje je posebno osjetljivo jer su mnogi modeli trenirani na ogromnim arhivima ljudskih radova, često bez izričitog pristanka umjetnika. Time se stvara paradoks: AI generira radove koji nose DNK tisuća stvarnih autora, ali rezultat se potpisuje anonimno ili pod imenom korisnika koji je u sustav unio kratku rečenicu. To destabilizira tradicionalnu ideju kreativnog rada kao nečega što proizlazi iz individualnog talenta, iskustva i vještine.

Kritičari tvrde da AI radove treba promatrati kao derivatne, hibridne ili čak neautentične. Ako algoritam može reproducirati stil jednog ilustratora do te mjere da ga publika ne može razlikovati od originala, ne prijeti li to egzistenciji tog umjetnika? Neki to opisuju kao digitalni oblik kulturnog izvlaštenja, u kojem se radovi i stilovi apsorbiraju u sustav koji zatim proizvodi beskonačne varijacije, bez ikakve naknade ili priznanja.

Autorstvo, pravo i status umjetnika u doba AI-ja

Jedno od najosjetljivijih pitanja koje generativna umjetna inteligencija otvara nije estetsko, nego pravno i ontološko: tko je autor umjetničkog djela nastalog uz pomoć AI-ja i kakav je status osobe koja se u velikoj mjeri oslanja na takve alate? Tradicionalno shvaćanje autorstva počiva na pretpostavci ljudske intencionalnosti, kreativne odluke i izravne kontrole nad procesom stvaranja. AI taj lanac prekida ili barem fragmentira.

U većini postojećih pravnih sustava umjetna inteligencija ne može biti nositelj autorskih prava, autorstvo je rezervirano isključivo za fizičke osobe. No problem nastaje u sivoj zoni: ako je ljudski doprinos sveden na formuliranje prompta, selekciju rezultata i minimalnu postprodukciju, može li se takav doprinos smatrati autorskim činom u punom smislu riječi? Neka zakonodavstva već sada naginju stavu da djela nastala bez “značajnog ljudskog kreativnog doprinosa” ne uživaju klasičnu autorskopravnu zaštitu, čime se implicitno redefinira prag kreativnosti.

Time se autorstvo pomiče s izvedbene vještine prema konceptualnoj razini. Autor više nije nužno onaj koji fizički proizvodi formu, nego onaj koji donosi ključne odluke: što će se generirati, u kojem kontekstu, s kojom namjerom i kako će se rezultat interpretirati ili uokviriti. Slična transformacija dogodila se i ranije, primjerice u konceptualnoj umjetnosti, no s AI-jem ona postaje masovna i tehnološki posredovana.

Ipak, ostaje pitanje legitimnosti: doživljava li publika osobu koja se dominantno služi AI alatima kao “pravog” umjetnika? Status umjetnika oduvijek je bio društveni konstrukt, uvjetovan kulturnim normama, institucijama i tržištem. U tom smislu, korištenje AI-ja ne diskvalificira automatski umjetnički identitet, ali ga stavlja pod povećalo. Umjetnik koji koristi AI mora jasnije artikulirati svoju autorsku poziciju – što je njegova ideja, gdje je njegova odgovornost i u čemu se njegov rad razlikuje od puke automatizirane proizvodnje slika.

Poseban etički sloj dodaje činjenica da su AI modeli trenirani na radovima drugih umjetnika. Ako se stilovi mogu reproducirati bez pristanka, autorstvo se dodatno razvodnjava, a status umjetnika koji koristi takve modele postaje ambivalentan: je li on inovator ili korisnik sustava koji počiva na nevidljivom kolektivnom radu? Ovdje se ne radi samo o legalnosti, nego o profesionalnoj etici i solidarnosti unutar umjetničke zajednice.

U konačnici, status umjetnika u doba AI-ja neće ovisiti isključivo o tome koristi li netko umjetnu inteligenciju, nego kako je koristi. Razlika između umjetnika i operatera alata sve se manje očituje u tehnici, a sve više u konceptualnoj jasnoći, kritičkoj svijesti i sposobnosti da se AI uključi u širi diskurs, a ne da ga se koristi kao prečac. Autorstvo se ne ukida, ono se transformira, tražeći od umjetnika da svoju poziciju definira eksplicitnije, nego ikada prije.

Problem zaštite autorskih prava u AI-generiranim djelima

Ako je autorstvo u doba umjetne inteligencije postalo nejasno, tada je zaštita autorskih prava još problematičnija. Autorsko pravo povijesno je razvijeno kako bi štitilo rad pojedinca od neovlaštenog kopiranja i eksploatacije, pod pretpostavkom da postoji jasan autor i stabilno djelo. Generativni AI potkopava obje pretpostavke: i identitet autora i stabilnost samog rada.

Jedan od ključnih problema leži u činjenici da mnoga AI-generirana djela, barem prema trenutačnim pravnim tumačenjima, ne ispunjavaju uvjet “ljudskog autorstva” potreban za punu autorskopravnu zaštitu. Ako se djelo smatra rezultatom automatiziranog procesa, bez dovoljne razine kreativne intervencije čovjeka, ono može završiti u svojevrsnom pravnom vakuumu, dostupno svima, ali zaštićeno nikome. Time paradoksalno nastaje situacija u kojoj se rad može slobodno kopirati, mijenjati i komercijalizirati, čak i protiv volje osobe koja ga je inicirala.

Dodatni sloj problema odnosi se na sam trening AI modela. Budući da su mnogi sustavi trenirani na zaštićenim umjetničkim djelima, bez izričitih licenci ili suglasnosti autora, postavlja se pitanje sekundarnog kršenja prava. Iako se rezultati generiranja formalno ne smatraju kopijama konkretnih djela, oni mogu reproducirati prepoznatljive stilove, kompozicijske obrasce ili vizualne potpise pojedinih umjetnika. Takva “stilistička aproprijacija” teško je pravno sankcionirati, jer autorsko pravo tradicionalno ne štiti stil, već konkretnu formu izraza.

Za same umjetnike koji koriste AI situacija je jednako kompleksna. Čak i ako se njihov doprinos smatra dovoljnim za priznanje autorstva, pitanje je koliko je to autorstvo u praksi obranjivo. Kako dokazati originalnost djela generiranog probabilističkim sustavom? Kako dokazati da je upravo određena osoba proizvela baš tu sliku, ako isti ili sličan rezultat može generirati bilo tko s istim promptom ili sličnim modelom? AI tako razgrađuje ideju jedinstvenog izvornika, što otežava tradicionalne mehanizme pravne zaštite.

U komercijalnom kontekstu, problem dodatno eskalira. Klijenti, galerije i platforme sve češće traže jasna jamstva o pravima korištenja, no kod AI-radova ta jamstva često ovise o uvjetima korištenja samih alata. Umjetnik može biti “autor” u kulturnom smislu, ali bez stvarne kontrole nad pravima distribucije, reprodukcije ili prodaje. Time se dio moći nad umjetničkim radom premješta s umjetnika na tehnološke kompanije koje upravljaju infrastrukturom generiranja.

U odgovoru na te izazove pojavljuju se prijedlozi novih modela zaštite: od obveznog označavanja AI-generiranog sadržaja, preko kolektivnih licenci za trening podataka, do hibridnih autorskopravnih kategorija koje priznaju ljudsko–algoritamsku koautorsku dinamiku. No nijedan od tih modela još nije široko prihvaćen, a zakonodavstvo uglavnom kaska za praksom.

Problem zaštite autorskih prava u AI umjetnosti stoga nije tek tehničko pitanje, već duboko političko i kulturno. On razotkriva napetost između interesa tehnološkog razvoja, tržišne učinkovitosti i prava umjetnika na kontrolu nad vlastitim radom. U tom prostoru nesigurnosti, umjetnici se nalaze pred paradoksalnim izazovom: koriste tehnologiju koja im otvara nove kreativne horizonte, ali istovremeno razgrađuje mehanizme koji su povijesno štitili njihovu poziciju.

Nova napetost između brzine i ljudskog izričaja

AI stvara sadržaj brzinom koja je nezamisliva za čovjeka. U ekonomiji koja sve više nagrađuje količinu i brzinu isporuke vizuala, AI se nameće kao industrijski ideal: neumoran, jeftin, trenutačan. To mijenja dinamiku tržišta.

Reklamne agencije, gaming studiji i medijske kuće mogu generirati konceptnu umjetnost u satima umjesto tjednima. Freelance ilustrator koji je nekad radio skice za kampanje sada konkurira algoritmu koji „crta“ bez odmora i plaće.

Istovremeno, publika se navikava na hiperprodukciju. Vizualna kultura ubrzava do te mjere da pojedinačni radovi gube aura-efekt, onu jedinstvenu prisutnost koju je Benjamin pripisivao izvornom umjetničkom djelu. Kada sve može biti generirano, pitanje je što još smatramo posebnim?

Demoralizirajući učinak AI-ja na umjetnički rad i identitet

Pojava umjetnosti kreirane uz pomoć umjetne inteligencije ne djeluje samo disruptivno na tržište i pojam autorstva, nego duboko zadire u psihološki i moralni temelj umjetničkog poziva. Za mnoge umjetnike koji su godine, pa i desetljeća, posvetili učenju tehnike, razvoju osobnog stila i mukotrpnom brušenju talenta, AI ne predstavlja neutralan alat, već egzistencijalni izazov. Suočavanje s činjenicom da algoritam može u nekoliko sekundi proizvesti vizualno uvjerljive radove koji nalikuju rezultatima dugogodišnjeg rada nerijetko djeluje demoralizirajuće.

Umjetnička praksa tradicionalno je povezana s idejom truda, discipline i postupnog sazrijevanja. Vrijednost djela nije bila samo u konačnom rezultatu, nego i u putu do njega u godinama vježbe, neuspjeha, ponavljanja i unutarnjeg rasta. AI taj narativ radikalno prekida. Kada se vizualna kompleksnost i tehnička sofisticiranost mogu “preskočiti” promptom, mnogi umjetnici osjećaju da se njihov uloženi trud devalvira, a znanje relativizira.

Posebno je snažan osjećaj nepravde u situacijama u kojima AI sustavi reproduciraju stilove umjetnika koji su taj stil gradili desetljećima. Ono što je nekada bilo rezultat osobne borbe, iskustva i osjetljivosti, sada se pojavljuje kao generička opcija u izborniku algoritma. To može dovesti do osjećaja otuđenja od vlastitog rada, pa čak i do krize identiteta: ako se moj stil može proizvesti bez mene, što me uopće čini umjetnikom?

Demotivacija se ne očituje samo na emocionalnoj razini, nego i na praktičnoj. Mladi umjetnici koji tek ulaze u polje mogu se zapitati ima li smisla ulagati godine u usavršavanje crteža, anatomije, kompozicije ili slikarstva, ako tržište sve više favorizira brzinu, prilagodljivost i količinu, kvalitete koje AI inherentno posjeduje. Time se riskira gubitak dubinskog znanja i zanatske kulture, što dugoročno može osiromašiti vizualni jezik, čak i ako se površno čini da on buja.

Ipak, demoralizirajući učinak AI-ja nije univerzalan niti neizbježan. Kod nekih umjetnika on proizvodi suprotan efekt: potiče preispitivanje vlastite prakse i pomak fokusa s tehničke virtuoznosti na značenje, iskustvo i autentičnost. U tom kontekstu, ono što AI ne može replicirati je osobna povijest, tjelesno iskustvo, emocionalna ranjivost, društveni kontekst, sve to ponovno dolazi u prvi plan. Umjetnički rad se tada ne vrednuje po brzini ili vizualnoj atraktivnosti, nego po dubini i rezonanciji.

Ključno pitanje stoga nije samo demotivira li AI “prave” umjetnike, nego kakav vrijednosni sustav kao društvo gradimo. Ako umjetnost svedemo na proizvodnju vizuala, tada će AI doista djelovati obeshrabrujuće. No ako umjetnost shvatimo kao proces mišljenja, svjedočenja i stvaranja značenja, tada se ljudski rad ne gubi, on postaje još vidljiviji u kontrastu s algoritamskom efikasnošću.

U tom smislu, demoralizacija nije neizbježna posljedica tehnologije, nego simptom šire kulturne tranzicije. Izazov pred umjetnicima, institucijama i publikom jest pronaći načine da se ponovno vrednuju trud, znanje i iskustvo, ne kao suprotnost tehnologiji, nego kao ono što joj daje smisao.

Umjetnik kao kurator, redatelj i dramaturg

Ipak, jedan novi fenomen vrijedi naglasiti: tamo gdje AI preuzima tehničku stranu izrade, umjetnik sve više preuzima ulogu konceptualnog dirigenta. U generativnoj umjetnosti autor više nije primarni izvršitelj, nego selektor, dramaturg koji oblikuje smjer, tonalitet i namjeru rada. AI daje sirovi materijal, ali umjetnik ga interpretira, montira, kombinira, odbacuje, redefinira.

U tom smislu, AI ne ubija umjetnost, nego reorganizira proces. Pojavljuje se nova vrsta autorskog izraza meta-kreacija, stvaranje pomoću sustava koji i sam djeluje kreativno.

Uloga lokalnih, državnih i globalnih institucija u zaštiti umjetnika

Suočeni s ubrzanim razvojem umjetne inteligencije i njezinim prodorom u kreativna polja, umjetnici se sve češće nalaze u asimetričnoj poziciji u odnosu na tehnološke i tržišne aktere. U takvom kontekstu, uloga institucija postaje ključna, ne kao kočnica inovaciji, nego kao korektiv koji osigurava pravednije uvjete stvaranja i distribucije umjetničkog rada.

Na lokalnoj razini, institucije poput gradskih kulturnih ureda, galerija, umjetničkih centara i obrazovnih ustanova mogu djelovati najizravnije. One mogu pružiti financijsku i infrastrukturnu podršku kroz rezidencije, stipendije i produkcijske fondove koji nisu isključivo vezani uz tržišnu isplativost ili tehnološku efikasnost. Posebno je važno stvarati prostore u kojima se vrednuje proces, istraživanje i eksperiment (uključujući i kritičko bavljenje AI-jem) bez pritiska brze produkcije. Lokalna razina također omogućuje edukaciju: radionice, javne rasprave i programe koji umjetnicima pomažu razumjeti pravne, etičke i tehnološke aspekte AI alata koje koriste ili odbijaju koristiti.

Državne institucije imaju širi i dugoročniji mandat. Njihova uloga prije svega leži u zakonodavnom okviru koji mora jasno definirati prava i obveze u vezi s AI-generiranim sadržajem. To uključuje zaštitu autorskih prava, regulaciju treninga AI modela na zaštićenim djelima, kao i osiguravanje da umjetnici imaju mogućnost prigovora, naknade ili isključenja svojih radova iz takvih sustava. Osim regulative, država može kroz kulturne politike aktivno štititi vrijednost umjetničkog rada: javne natječaje koji favoriziraju ljudski autorstvo ili hibridne prakse s jasnim konceptualnim doprinosom, porezne olakšice za samostalne umjetnike te stabilnije modele socijalne sigurnosti za one čiji je rad sve nesigurniji u automatiziranom tržištu.

Na globalnoj razini, uloga institucija postaje složenija, ali i nužnija. Budući da AI tehnologije ne poznaju nacionalne granice, fragmentirani pristupi brzo gube učinkovitost. Međunarodne organizacije, kulturne mreže i nadnacionalna tijela mogu raditi na usklađivanju standarda, primjerice u pogledu transparentnosti trening podataka, označavanja AI-generiranog sadržaja i minimalnih prava autora čiji se radovi koriste u razvoju modela. Globalne institucije također mogu podupirati kolektivne modele licenciranja koji bi omogućili umjetnicima da budu obeštećeni kada se njihovi radovi koriste kao dio velikih podatkovnih skupova.

Važan, ali često zanemaren aspekt institucionalne pomoći jest simbolički i kulturni. Kada muzeji, bijenala, javne zbirke i obrazovne institucije jasno artikuliraju kriterije vrednovanja umjetničkog rada u doba AI-ja, one sudjeluju u oblikovanju javne percepcije. Time se šalje poruka da umjetnost nije zamjenjiva pukom vizualnom proizvodnjom i da ljudski doprinos, bilo kroz ideju, kritiku ili iskustvo, ostaje središnji.

U konačnici, institucionalna podrška umjetnicima ne smije se svesti na obranu od tehnologije, nego na stvaranje uvjeta u kojima umjetnici mogu djelovati autonomno, informirano i dostojanstveno. AI će nastaviti transformirati kreativno polje, ali smjer te transformacije ovisit će o tome hoće li institucije stati isključivo na stranu učinkovitosti i profita, ili će aktivno štititi kulturnu raznolikost, rad i glas onih koji umjetnost stvaraju.

Evolucija, a ne zamjena

Na kraju, ključno pitanje nije „hoće li AI zamijeniti umjetnike“, nego kako će preoblikovati pojam umjetnosti. Svaka tehnološka revolucija redefinira granice kreativnog rada, ali umjetnici uvijek pronalaze načine da tu revoluciju ukrote, apropriraju i pretvore u novi izraz. AI ne oduzima ljudsku imaginaciju, on je umnožava, ali i izaziva da bude jasnija, intenzivnija i autentičnija.

Hoće li prevladati pristup u kojem je AI alat koji osnažuje umjetnike, ili će se etablirati sustav u kojem se kreativno tržište automatizira do mjere da ljudski rad izgubi vrijednost? Odgovor će ovisiti o javnoj percepciji, zakonodavstvu, ekonomiji, ali i sposobnosti umjetnika da prepoznaju svoje nove uloge.

Jedno je sigurno: AI već jest dio vizualne umjetnosti, pitanje je samo kako ćemo se prema njemu odnositi.