Komentar: Umjetna inteligencija dizajnira glazbu po tvom ukusu

Dok se većina duša planeta Zemlje za vrhunca pandemije koronavirusa skrivala u svoja četiri zida, neki, koji uglavnom tako i funkcioniraju, su predano radili na tehnologiji koja bi mogla promijeniti glazbenu industriju iz temelja.

Predviđanja o glazbenoj budućnosti, posebno glazbi koja se izvodi uživo, nisu nimalo vedra i neizvjesnost je industriju obavila možda više negoli ikoju drugu. Festivali i koncerti su se preko noći izmjestili iz realnosti u digitalnu stvarnost bez konkretne naznake povratka u dvorane, hangare, na stadionske terene i zadimljene klubove… Kažu, nakon korone više nećemo konzumirati glazbu kao dosad, a nastupi bi mogli postati dio mitologije i povijesti. Amerikanci sve više pozdravljaju filmske premijere na Internetu umjesto u kinima, a tehnologije nam omogućuju da u kućnu aparaturu, uz pomoću koje konzumiramo sve veći komad života, dovedemo i holograme.

Sada možda više nismo ni kritični prema nedavnim idejama o hologramskim nastupima glazbenih legendi koje su se činile blasfemično, groteskno i krajnje lišeno ljudskosti. Što će tehno-skeptici onda tek reći na umjetnu inteligenciju čiji algoritmi iz jedinica i nula stvaraju glazbu? Što će tek reći na miješanje evergreena ili bilo koje drage nam pjesme s glasom, stilom i poetikom omiljenih nam glazbenika i pjevača? Kako stvari stoje, koncerata i turneja neće biti tako skoro, možda je vrijeme da sami krenemo na digitalnu turneju po vlastitom guštu.

Dobar dan, budućnost je ovdje!

Uredništvo portala Futurism među prvima je poslušalo dosad stvorene glazbene kolaže, a kako nisu bili ni s jednim zadovoljni, programere su zamolili da sljube Britney i Sinatru. Napredni postupci kodiranja i programiranja u koje se ne razumijem neka ostanu znalcima, a mi ćemo se pozabaviti samim proizvodom i pitanjima koja otvara.

Ovog je travnja tehnološka kompanija OpenAI lansirala novi projekt imena „Jukebox – neuralna mreža” – sposobna generirati kombinacije čak 9000 postojećih pjesama i glasova pjevačica i pjevača. Prodorna tehnološka skupina prije svega je zaljubljena u glazbu, odakle i nadahnuće u kontekstu slaganja algoritama koji će promijeniti moduse konzumacije glazbe kakve smo znali dosad.

Počelo je s Frankom Sinatrom kako pjeva Toxic pjevačice Britney Spears, a zamislite što bi Ella Fitzgerald mogla učiniti sa stihovima Foo Fightersa ili Christine Aguilere? Kako bi li se Elvis poigrao s Marilynom Mansonom ili Duke Ellington jednim Davidom Bowiejem? Odgovore na ova retorička pitanja mogli biste dobiti prije nego što to mislite, a vi sami biti kustosi novih glazbenih prostranstava u kojima biste se čak i htjeli izgubiti.

Radi li se o novim glazbenim počecima?

Apsolutno zakoračujemo u novu eru glazbene konzumacije, shodnu tehnološkom napretku, koja je ogranak, ali i katalizator biološke evolucije. Tehnologiju koju često mistificiramo i demoniziramo, nazivajući ju dehumanizirajućom. Prilično nepravedno ju etiketiramo vlastitim neznanjem o njezinim potencijalima, zaboravljajući da je čovjek, kao dio biosfere, stvorio oruđa i instrumente za obradu života.

Tehnologija je stoga kao takva proizašla iz te iste biosfere kao i mi (koji vjerujemo u evoluciju) i time je jednako prirodna kao i ideja nošenja odjeće koja vas sada grije i ukrašava ili ekranu koji vam izmiče dok čitate ovaj tekst. Ni glazba kao apstraktni višeosjetilni fenomen čovjeku nije prirodna jer ne služi potkrepljivanju fizioloških potreba i nema praktičnu funkciju kao u životinja koje se svojim glasanjem pričinjavaju ugodnima i estetski atraktivnima.

Sljedeći evolucijski korak?

Kao umjetna forma, umjetna je podjednako u svojim najprimitivnijim, ali i najsloženijim pojavnostima, bilo da se radilo o jednoj napetoj struni ili algoritmu koji će omogućiti da vam Sve još miriše na nju Parnog Valjka na zahtjev i želju izvodi Tom Waits.

Iako je Grimes, odabranica tehnološkog freaka Elona Muska, upravo ovo vidjela kao nagovještaj umjetnosti kao ljudske tvorevine, takve konjekture vične su širenju nelagode i antitehnološke atmosfere. Njezine spekulacije o budućnosti čovjeka i umjetnosti kao manifestacije njegova kreativnog impulsa držale bi vodu kada na ovom planetu ne bi disalo gotovo osam milijardi ljudskih bića. Svatko od njih, svatko od nas, rezultat je prošlih iskustava, vlastitih odluka i posljedica koje ‘programiraju’ kako ćemo proživljavati svoju stvarnost, čime imamo garanciju da svatko od nas na svijet i život gleda jedinstveno i stoga jedinstveno kreativno.

Teško da će, barem iz perspektive sadašnjice, algoritamska glazba zamijeniti usmjeravanje nakupljenih intenzivnih emocija u mikrofon ili prema predivnim krajobrazima instrumenata koje su ljudske kulture i civilizacije stvarale posljednjih desetak tisuća godina na svim mogućim križištima ekvatora i paralela. Kevin Kelly umjetnu inteligenciju promatra kao sljedeći evolucijski korak prema razvitku raznolikosti, ali istovremeno povezanosti i ‘mindfulnessa’, a nikako kao robotiziranu budućnost s obezvrijeđenim i osiromašenim ljudskim bićem spram tehnologije.

Filozof i voditelj Brain Gamesa na National Geographicu, Jason Silva, okarakterizirao je umjetnu inteligenciju kao strojevima outsourceano ljudsko znanje koja samo ojačava najveći ljudski fenomen – inteligenciju. Umjetno stvoreni prostori i kompleksi je bez šuma reproduciraju, lišeni moralno-etičkih implikacija, u fizički i prostorno neograničenim domaćinima. Drugim riječima, ljudska su mašta i kreativnost bezgranični, no ograničeni smo svojim trošnim fizičkim tijelima i kapacitetima.

Tradicija vs. progres

Glazba će u tom dijalogu već tradicionalno biti stvarana sa supstancom ili bez, govorimo li o kvaliteti, a kao takva opet će ovisiti o kreativnim dizajnima i tehnologijama njezinih kustosa – ljudi sposobnih na nekonvencionalno mišljenje. Onii će je kombinirati, posložiti ili presložiti prema vlastitim, subjektivnim principima i načelima.

Formalistički gledano, ima li u kreativnom postupku razlike u odnosu na tradicionalno stvaranje? Hoće li personalizacija i optimizacija glazbenog doživljaja ubiti umjetničku kvalitetu? Tehnološki su potencijali oduvijek smatrani opasnima i nerijetko pogubnima za ljude. Tome će posvjedočiti heretični postupci protiv čovjeka kroz povijest: najveća su znanstveno-tehnološka otkrića (gravitacija, Zemlja kao sferoid, heliocentrizam, automobil, radio, video, internet, film, program svemirskog istraživanja, transplantacija organa…) smatrani prijetnjama, a inovatori su završavali na lomači, u nemilosti vlastodržaca i ‘čuvara’ tradicije.

Treba se stoga zapitati koliko je neprirodna personalizacija glazbenog doživljaja u vremenima kada se optimizira prema potrebama suvremenog pojedinca? Sami slažemo svoje playliste, na pametnim telefonima skladamo simfonije, skladbe, melodije i sasvim nove pjesme, društvene mreže dizajniramo prema idealnoj projekciji socijalnih verzija sebe i tako u nedogled svijeta koji više negoli ikad prije krojimo prema vlastitom unutarnjem impulsu i nagonu. No bojati se posljedica kao što su algoritmi umjetne inteligencije koji su stvorili kompozicije nalik Bachovima, a koje slušatelji nisu mogli razaznati od klasičnog skladatelja jest iskonski strah od nepoznatog i novog. Kao što nas groze društveno Drugo, ono tehnološko Drugo, mehanička Drugost i transhumantnost koncepti su radikalne povezanosti novog doba u koje je teško zakoračiti kao biće ili civilizacija i dalje sklona brojati krvna zrnca, pozivati se na biološke prednosti i nedostatke, legitimirati se identifikacijom s ustašama, partizanima, ravnozemljašima i antivakserima.

U neprekidnoj debati između zagovornika i protivnika tehnologije, zajednički je nazivnik promjena. Dok tradicionalisti (vrlo subjektivno i selektivno) promjenu uzrokovanu tehnologijom vide kao razornu silu za svijet, pobornici pak u njoj vide progres. Kevin Kelly ju vidi kao drugu kožu naše vrste i eksteriorizaciju našeg živčanog sustava. Silva to najbolje ilustrira sintagmom “I phone, therefore I am“. No mogućnosti su ekstenzija i fizička manifestacija naših kreativnih procesa koji neće dokinuti ljudsku kreativnost, nego je proširiti. Prigovarati potencijalu umjetne inteligencije u domeni glazbe jest jednako ljutnji na vatru što nam je omogućila obradu hrane do razine da danas pripremamo veganske odreske. Čovjek je u simbiotičkoj vezi s tehnologijom kroz povratnu spregu (eng. feedback loop) koji se međusobno konstruiraju i nadograđuju.

Prvi projekti

Umjetna inteligencija tako je implementirana u sve digitalne domene našeg vremena: počevši od vaše tražilice Google preko društvenih mreža, sadržaja skrojenih prema vašim korisničkim digitalnim potpisima pri čemu se personalizacija tuđe, neautorske glazbe čini kao gandalfovska magija. No istraživački centri, laboratoriji i sveučilišta diljem svijeta godinama već istražuju njezin potencijal u glazbi, pa smo već imali prilike čuti i prve projekte. Godine 2018. Francois Pachet je lansirao prvi pop album umjetne inteligencije “Hello, World“, 2019. godine kantautorica Holly Herndon se harmonizirala s njom na albumu “Proto“.

Kreativni su znanstvenici otišli i korak dalje te dizajnirali cijele persone kako su to izdavači znali raditi na prijelazu prošlog u ovo stoljeće sa stvarnim ljudima ne bi li ih se što bolje prodalo masama. Tako je stvorena i Yona kao prva pop-zvijezda umjetne inteligencije specifična po još uvijek nerafiniranom radu. Naime, Yona podjednako generira besmislice kao i ganutljive stihove, na čemu će trebati raditi i dalje. Pritom ne treba prizivati ideje iz Terminatora ili Blade Runnera, nego otvoriti mogućnost kreativnostima. Vrata su otvorena, a sada se valja upustiti u osmišljenje maštovitih playlista s vašim najdražim pjesmama, ali u izvedbi najdražih vam pjevačica i pjevača, odnosno bendova.

Neki bi mogli replicirati na izvedbu Josipe Lisac hrvatske himne s verzijom Thompsona, Škoro mogao postati novi frontmen KUD Idijota, Led Zeppelin postaje Alt-J, Kandžijino višeglasno pjevanje u klapama, a Johnny Štulić ‘owna‘ Beyonce… Vidite i sami da navlačimo apsurde, ali srž je jasna: kao i sa svakim receptom – mogućnosti su beskrajne. Načini rada Eric Borgos, vlasnik kompanije Impulse Communication specijalizirane za umjetnu inteligenciju i razvoj web-stranica, detaljno je opisao cijeli proces stvaranja glazbe ovim metodama gdje ističe strojno učenje (eng. machine learning) kao temelj rada. No Borgos upozorava da računala još uvijek nemaju dovoljno intuicije i ‘sluha’ za ritam i beat, gdje je prostor za intervenciju samog glazbenika-programera. Stoga smo još uvijek primorani na ljudski input u digitalno generirani glazbeni sadržaj.

Programer je ipak stvorio desetak pjesama bez ljudskog faktora, odnosno prepustio računalu da odradi cjelokupni posao: od naslova do samog masteringa, što se može poslušati na njegovoj stranici BoredHumans.com. Glazbu je generirao iz Googleova otvorenog servisa Magenta, riječi pjesme napisao je prirodni jezični program GPT-2 kojeg je programirao kroz poeziju i tekstove pjesama, dok je naslov generirao sam algoritam prema principu najkorištenije fraze i stiha u strukturi. Borgos ističe kako su vokali, očekivano, bili najizazovniji segment rada jer moraju pogoditi odgovarajuću visinu, kao i pretvoriti tekst pjesme u glas. Zatim je potrebno uskladiti glas s notama melodije, a onda to sve sinkronizirati s beatom pjesme. Rezultat nije savršen, ali kao i sva pionirska djela i otkrića, nacrt su za daljnji razvoj.

Prednosti za kulturnjake i terapeute

Prednost ovakvih inovacija je svakako za kulturnjake, nezavisne kreativce ili one sitne kreativce iza kojih ne stoje kolosalna imena korporacija i ozbiljnih sponzora. Umjesto generičke stock glazbe kakvu recimo nudi YouTube kada montirate videozapise, ovako će se praktično i efikasno moći skladati glazba bez previše ulaganja i bojazni od ZAMP-a i njegovih stranih inačica. Nadalje, prednost dizajniranja glazbe kroz umjetnu inteligenciju, predviđa se, naći će svoju primjenu u različitim metodama fizikalne i psihoterapije. Kognitivni neuroznanstvenici već godinama koriste aplikacije za dizajniranje glazbenih/zvučnih podražaja i struktura koje se koriste u suzbijanju tinitusa, nesanice, ali i tretiranju ADHD-a.

Redefinicija industrije na pomolu?

Kombiniranje, primjerice, glasova postojećih, živućih ili preminulih imena s postojećim registriranim glazbenim katalozima cjelokupnosti glazbenika otvorit će dodatna pitanja autorskih, ali možda i važnije – izvođačkih prava. Tome će institucije poput ZAMP-a vjerojatno promptno pravno doskočiti ne bi li spriječili financijski deficit od takvih izvedbi. Nadalje, neupitno je kako će se kreativni subjekt dizajnirati kombinacije koje će odjeknuti među slušateljima pa je neminovna pojava takve glazbe na distribucijskim platformama i kanalima prošloga vremena poput televizije i radija, odnosno suvremenih tehnologija poput platformi za streaming i krajobraza društvenih mreža. Je li moguće da White Christmas, Bohemian Rhapsody, My Heart Will Go On, Wind Of Change ili Macarena ponovno osvoje vrhove ljestvica jer ih izvodi neka druga legenda ili neko tek nadolazeće ime? Hoće li to biti glazba koju slušaju androidi na puš-pauzi ili melem za dušu teških nostalgičara na godišnjem odmoru na koji se teleportira? Vrijeme će pokazati, a predviđanja su više negoli uzbudljiva!