Vedran Bišćan o dramskoj skupini koja razbija nastavnu monotoniju: „Ništa nije tako pozitivno utjecalo na njih kao uključivanje u to malo kazalište“

Traženje adekvatnih strategija poučavanja izazov je za suvremenu didaktiku koja nastoji stati na kraj slaboj učinkovitosti tradicionalnog nastavnog procesa. Naime, krutost razredno-satno-predmetnog sustava te nejasni i nerealni ciljevi nastavnog kurikuluma samo su dvije u nizu formalnih prepreka optimalnom psihofizičkom razvoju učenika, ali i profesionalnom razvoju učitelja zbog čega je zamjetna obostrana bezvoljnost i frustracija.

Tim povodom 2018. godine u Hrvatskoj je započela obrazovna reforma odlučnog naziva „Škola za život”. Cilj reforme jest integrirati nove metode poučavanja usmjerene na razvijanje kritičkog mišljenja, kreativnosti i praktičnih vještina kod učenika, a spriječiti produkciju hodajućih enciklopedija ispunjenih lako zaboravljivim i slabo uporabljivim činjenicama, brojkama i definicijama.

Dok su uspjesi reforme na nacionalnoj razini i dalje pod znakom upitnika, na mikrorazini pojedinci obavljaju izvrstan posao i hrabro se hvataju u koštac sa zahtjevnom strategijom učenja kroz timski rad. Među njima je i Vedran Bišćan, nastavnik hrvatskoga jezika u Srednjoj školi Duga Resa, koji je uz inoviranje redovne nastave sa svojim učenicima pokrenuo profesionaliziranu dramsku skupinu.

Ova motivirana družina djeluje poput pravog kazališnog ansambla! Osim što polaznicima pruža prilike za stjecanje kvalitetnog dramskog iskustva, treniranje javnog nastupa i razvijanje umjetničkog umijeća uz produbljivanje znanja iz književnosti, svojim sugrađanima obećava nezaboravno teatarsko iskustvo daleko od forme klasične školske priredbe.

Prošlu školsku godinu zaključili su adaptacijom kultnog Salingerovog romana Lovac u žitu, a publiku oduševili izvedbom u karlovačkom Gradskom kazalištu „Zorin dom”.  Prije početka nove školske godine poželjeli smo saznati koji lektirni naslov sada čeka scenu, a usput smo s nastavnikom Vedranom razgovarali o izazovima poučavanja, organizaciji dramske skupine i benefitima ove izvannastavne aktivnosti, ali i cjelokupnom angažmanu koji bezrezervno ulaže kako bi ljubav prema drami i jeziku prenio na učenike te osigurao i osobni napredak.

Kada se rodila te kako bi opisao svoju simpatiju prema drami i kazališnoj umjetnosti?

Simpatija ili ljubav – teško je reći. Rodila se vjerojatno davno, u nekim nižim razredima osnovne škole, tijekom prvih recitacija, igrokaza i priredbi, a rasplamsala se tek kad sam postao nastavnik. To je jednostavno moj prostor slobode i kreativnosti koji mi omogućuje povezivanje svega onoga što volim – književnost, glumu, rad s učenicima, svjetla i pozornicu. Nikada se zapravo nisam osjećao ugodno kad sam sȃm morao nastupati pred publikom, nisam za to, ali biti u poziciji redatelja i mentora savršeno mi odgovara.

A odakle želja za studiranjem hrvatskog jezika i radom s učenicima? Jesi li ikada razmišljao o upisu na Akademiju?

Hrvatski sam pak upisao s nadom da ću postati pisac jednoga dana i da će mi taj studij obogatiti moje stvaralaštvo, o ulozi nastavnika tada još nisam ni razmišljao (prosvjete sam se čak pomalo i plašio). Dogodilo se međutim upravo suprotno – književnik nisam postao, ma gotovo da riječi nisam u tih pet godina napisao, ali sam odabirom nastavničkoga smjera shvatio da želim raditi s tim mladim ljudima najbolje što mogu i pokušati im prenijeti svoju ljubav prema književnosti i jeziku. Postao sam dakle nešto od čega sam nekad pomalo i zazirao – nastavnikom. I drago mi je da jesam.

Što se Akademije tiče, svakako. Studiranje kazališne režije i dalje se čini privlačnim. Ne znam doduše kako bih balansirao sve sadašnje obveze s fakultetom, ali priznajem da me ta ideja često zaokuplja. Možda nagodinu, možda nikad, tko zna.

Ljubav prema kazalištu prenio si i na poučavanje tako da si uspješno povezao dvije strasti. Koliko ti u poučavanju jezika i književnosti odmaže sve očitija slaba kultura čitanja? Kako učenici danas reagiraju na književne klasike i je li situacija nešto drugačija kada je riječ o suvremenim tekstovima?

Nedostatak čitanja danas je globalni problem, a ne samo problem školstva. Međutim, treba reći i da je to, barem kad govorimo o nastavi hrvatskoga jezika, temeljni problem, jer iz njega proizlazi i sve ono s čime se svakodnevno u razredu borimo – manjak koncentracije i motivacije, temeljno jezično nerazumijevanje, oslabljene vještine razumijevanja pročitanoga teksta i pisanja. Postoji ona literatura koju nam kurikul propisuje, moglo bi se reći većinom književne klasike, a reakcije na njih uglavnom su među mladima podijeljene. Neki ih nikada neće pročitati, neki pročitaju dio i odustanu, a neki iščitaju sve i tek im se katkad svidi.

Volim kad postoji barem neka reakcija – kad mogu objasniti zašto im se djelo nije svidjelo, što im je nelogično, što bi oni promijenili; kad ih netko od likova naljuti ili im je naprosto plastičan. S takvim se komentarima otvaraju dobre rasprave i interpretacije klasika. Svakako pokušavam integrirati i suvremenije naslove, i to pretežito hrvatske književnike za koje možda nikada nisu čuli, a čine našu suvremenu književnu scenu. Uvijek kažem da Karakaševo Sjećanje šume dobro prihvate, valjda zbog poetskog minimalizma i konkretnosti u pisanju.

Što je bio okidač za pokretanje školske dramske skupine?

Sve je zapravo započelo vrlo spontano – odlukom usred nastavne godine da ćemo pokušati uprizoriti Krležine Glembajeve koje smo tada na satu analizirali. Glembajevi nisu komad kojemu se inače pristupa tako ishitreno jer predstavlja izazov i profesionalnim kazalištima, ali eto, u dva mjeseca napravili smo fantastičnu predstavu koja je i danas još nekima najdraža od svega što smo uprizorili.

Kako su dramske radionice koncipirane?

Dramske radionice izgledaju tako da ponajprije u školi polijepimo plakate za audiciju. Tada mnogi prvi put i saznaju koje će se predstave te godine izvoditi. Na plakatima se nalazi QR-kod, a njegovim skeniranjem učenicima se otvaraju uloge u predstavi i kratki tekstovi koje će pred povjerenstvom za tri tjedna na audiciji izvoditi. Mnogi se prijavljuju i pripremaju kao za prijemni ispit na Akademiji – ima tu i suza, veselja, neposrednih poziva roditeljima da su dobili neku ulogu. Užitak je promatrati to jer su nevjerojatno angažirani. Nakon odabira glumaca započinju čitaće probe na kojima prolazimo scenarij. Uglavnom se tada smijemo i čudimo jer ni sami u toj fazi nismo sigurni je li izvedivo ono što tamo piše. Na kraju se ispostavi da možemo i mnogo više od početnih ideja.

Radimo svakako, u manjim skupinama, na nultim satima ili nekim tamo kasnim sedmim i osmim, već poslijepodnevnim satima, ili pak individualno, kad se nekom liku moramo posebno posvetiti. Sve u svemu, učenici se zaista posvete svojim ulogama, a muku obično najčešće mučimo s njihovim izgovorom i glasnoćom. Mislim da je to neki generacijski problem – katkad ih ne razumijem dok sjedim u prvim redovima jer oni su uvjereni da su razgovijetni jer sami sebe čuju na pozornici, i to im je dovoljno. Samo učenje teksta i scenskog pokreta gotovo nikad nije bio problem.

Koje ste sve predstave dosad uprizorili? Koje su se „komplikacije” znale javiti za vrijeme rada na predstavi?

Uspjeli smo realizirati tri predstave u tri godine – spomenute Krležine Glembajeve, Shakespeareova Hamleta i Salingerova Lovca u žitu. Sve su to zapravo već ustaljeni lektirni naslovi koji su godinama zastupljeni u programima i kurikulu Hrvatskoga jezika, a samim time i oni čiji su sadržaji na internetu na sve moguće način skraćeni i ukratko prepričani. I baš sam ih zato odlučio preoblikovati u predstave, da učenicima postanu opipljiviji i bliži. I svakako se slažem s onima koji će reći da su, primjerice, originalni Shakespeareov tekst i naš scenarij različiti svjetovi, da je riječ o drugačijim umjetnostima i da se kazalištem ne može zamijeniti iskustvo čitanja, ali valja napomenuti i da tim uprizorenjima na pozornici učenici katkad počinju zaista shvaćati problematiku odnosa među pojedinim likovima.

Nerijetko se dogodi da netko tijekom proba zastane i kaže da ne razumije zašto se njegov lik tako ponaša ili govori baš tu repliku. I baš je to vrijedan trenutak koji omogućava da usporedno s glumom i raspravljamo o tekstu i samim ga time dodatno interpretiramo. Isti se, ili barem sličan učinak, javlja i kod njihovih kolega koji tijekom izvedbe sjede u publici, tako da predstave postaju i svojevrstan produžetak nastave kojim se često konkretizira ono što je u kratkim nastavnim satima samo započeto.

Slobodno podijeli i neku anegdotu s proba!

Kad su anegdote u pitanju – mnogo ih je. Jedna od upečatljivijih je ona u predstavi Gospoda Glembajevi, kada Puba u trećem činu nakon Ignjatove smrti telefonskim pozivima nastoji riješiti zataškane financijske probleme. Glumac je stajao pored starinskoga telefona s brojčanikom i jasno smo mu naglasili da se ne kreće dok razgovara jer je žica telefona slabo učvršćena, ali on ju je jednim okretom iščupao i vukao za sobom. U publici su ljudi pokušali suspregnuti smijeh, ostali su se u zapozorju valjali po podu, mi smo u pozadini pokušali ostati sabrani. Odlična stvar, to se najčešće prepričava.

Osim uloge nastavnika-voditelja, na sebe preuzimaš i režiju, dramaturgiju i produkciju. Kako angažman u radu dramske skupine koristi tvom osobnom razvoju i koliko ti je omogućio izlazak iz zone komfora?

Takav projekt zahtijeva potpunu posvećenost jer svi koji su uključeni osjećaju svojevrsni pritisak jer znaju da ih na dan izvedbe gleda i više od petsto ljudi, a kad se na jednom mjestu okupi i grupa perfekcionista, onda to prerasta u zaista ozbiljan rad. Iako dobar dio posla radim sam, moram naglasiti kako ne bih mogao ni bez pomoći ostalih. Kolegica Dunja Kubinskyy, nastavnica engleskoga jezika u našoj školi, sa mnom je na gotovo svakoj probi, reproducira zvuk tijekom predstave i odrađuje s učenicima govorne vježbe. Kolegica Ana Mikić, profesorica glazbene kulture, koreografirala je i nekoliko plesova za predstavu Gospoda Glembajevi i Hamlet, a kolegica Sunčana Simichen koja predaje grafički dizajn često izrađuje rekvizite.

Međutim, onaj početni dio, ujedno i najzahtjevniji, u kojemu nastaje predstava i piše se scenarij, u potpunosti je na meni. Scene obično u početku zamišljam kao statične fotografije kojima onda dodajem riječi i pokrete. Tako mi je lakše. Na posljednjoj sam predstavi Lovac u žitu u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ u Karlovcu pomislio kako je nevjerojatno da svi mi ovdje gledamo nešto što se prije nekoliko mjeseci pisalo na jednom kuhinjskom stolu, u stanu potpunoga kaosa, u dva ujutro.

Što se tiče izlaska iz osobnog prostora komfora, kazalište je omogućilo upravo to. Često se dogodi da osjećam strašnu tremu prije nastupa, pogotovo kada vidim ispunjenu dvoranu. Mogu samo zamisliti kako je učenicima. I baš mi to pomogne da suzbijem nervozu jer moram biti uz njih, moram im dati završne upute, usmjeriti ih i ohrabriti, a time umirim i samoga sebe. Anksioznost je sve češći problem u našem školstvu i još se uvijek o njemu premalo govori, a ova naša kazališna grupica taj grozni osjećaj nekako istiskuje, daje mladim ljudima samopouzdanje i svrhu. To me čini posebno sretnim – kad od početnoga negodovanja i odustajanja od uloge zbog čistoga straha i neugodnosti na kraju vidim ponosna lica tih mladih ljudi dok izlaze na pozornicu pokloniti se.

Predstave izvodite i za javnost. Prema tome, u čemu se sastoji podrška škole i lokalne zajednice? Kako osiguravate financijska sredstva, pogotovo za kostime i scenografiju?

Škola je od velike pomoći kad su u pitanju financije. Nastojimo biti što skromniji, ali kad radite na pozornici, morate biti spremni i na nepredviđene izazove. Osim toga, Grad Duga Resa, Karlovačka županija i Muzeji Grada Karlovca omogućili su neke od naših posljednjih izvedbi na Starom gradu Dubovcu i u Gradskom kazalištu „Zorin dom”, i na tomu smo im iznimno zahvalni. Mislim da je javnost već prepoznala naš trud i da smo dosad već uspjeli otkloniti onu stigmu da je riječ o još jednoj školskoj priredbi koju će gledati samo roditelji glumaca.

Pozitivne reakcije nakon predstave uvijek su najljepši dio bavljenja kazalištem. Uvijek potjeram glumce neposredno nakon izvedbe da pozdrave one koji su došli, razgovaraju s njima i razmjenjuju dojmove. Obično se tada, ako mogu, povučem negdje sa strane i promatram ta ponosna lica, suze i zagrljaje. Nema ljepšeg od toga.

Kostimografiju i scenografiju pak nekako pribavljamo sami, nekad ni sam nisam siguran kako. Dosad smo baš izvodili specifične komade koji su uključivali raskošnu bankarsku kuću, renesansni dvor i njujorške ulice 50-ih godina prošloga stoljeća, a ono što mladoj publici želimo dati jest autentičnost pa ponekad sami šivamo, posuđujemo kostime od televizijskih kuća, prevozimo stare i zaboravljene rekvizite s prašnjavih tavana. Kompleksan je to proces sakupljanja i odabira, ali isto tako i uzbudljiv, pogotovo učenicima.

Kako si zadovoljan dosadašnjim radom dramske skupine? Imate li već u planu sljedeći naslov?

Nevjerojatno sam zadovoljan njihovim radom. Već sam znao spomenuti da sam za prvu predstavu jedva nagovorio sedmero učenika na glumu, što je i opravdano jer nisu znali kakav će ishod uopće biti i što očekivati. Ove je godine na audiciji bilo njih četrdesetak, i to nevjerojatnih i entuzijastičnih pojedinaca koji meni samom olakšavaju i uljepšavaju posao.

I koliko sam ja potreban njima, toliko su i oni potrebni meni. Zbog njih se najviše trudim jer su ujedno i moji najveći kritičari, ne boje se reći da bi nešto moglo drugačije ili bolje, a često mi tijekom pripreme predstave daju vrlo korisne savjete koje onda i primjenjujemo pri samoj realizaciji.

Ove je godine u planu raditi Kolarovu Brezu. S dugoreškim KUD-om „Sveti Juraj” dosad smo već surađivali. Njegov predsjednik Vjekoslav Tutek dosad nam je objeručke posuđivao folklornu nošnju i čizme, pogotovo kada smo uprizorili Hamleta, a sada bih volio da ta suradnja preraste i u nešto više, da se povežu sve generacije, svi glumci amateri koji već dugo žele sudjelovati u takvom projektu te da se objedini njihovo znanje o glazbi i plesu i naše umijeće režije i glume. Postoji to nešto duboko i mračno u našoj tradiciji u što želim zagrepsti, a Breza, gotovo svima poznata, ponajviše zbog ekranizacije Ante Babaje, mogla bi na ovom prostoru dobro odjeknuti i zainteresirati publiku.

Dramska skupina čini se odličnom startnom pozicijom za buduće studente Akademije dramske umjetnosti. Iskazuju li učenici želju za upisom nekog od smjerova na Akademiji?

Ma joj, svi bi oni htjeli na Akademiju, pogotovo dok ih adrenalin nakon odrađene predstave još drži, haha. Često ih moram podsjećati na to koliko malo studenata primaju i kakva je konkurencija, ali među njima svakako ima onih koji već sa svojih 16 godina iskazuju velik interes za glumom, fotografijom, snimanjem ili montažom, tako da sam uvjeren da će kad-tad netko uspjeti. Bio bih neopisivo ponosan da se to dogodi.

Tvoja inicijativa pobija stereotip koji kaže da su nove generacije pasivizirane i nezainteresirane za aktivno učenje. Je li tvoje pozitivno iskustvo slučajnost ili je potrebno zapitati se koliko su nastavnici spremni uložiti vremena i požrtvovnosti u odgoj i obrazovanje mladih?

Teško pitanje, nisam siguran koliko ću dobro odgovoriti na njega. I u jednom i u drugom slučaju definitivno ima istine. Prije svega, ne mislim da su moji učenici jedini koji su u ovom obrazovnom sustavu aktivni i zainteresirani za učenje. Naprotiv, mislim da je baš svakodnevno suočavanje s nekim oblikom pasivnosti u razredu stvorilo okidač za pokretanje dramske skupine. Pokušavam zaista učiniti svašta kako bih ih zainteresirao – davati im istraživačke zadatke, organizirati radove u skupini, debate, projekte koji uključuju proučavanje i korištenje medija, ali čini mi se da ništa nije tako pozitivno utjecalo na njih kao uključivanje u to malo kazalište. To je za njih jedan novi oblik nastave u kojemu su uvijek angažirani i povezani, uvijek u iščekivanju i svojevrsnom uzbuđenju.

S druge strane, vrijeme koje nastavnik mora biti spreman izdvojiti nadilazi sve tjedne norme. Od trenutka kad počinjem pisati scenarij do same izvedbe prođu mjeseci, a same probe znaju trajati satima. I ne, nije sve tako romantično. Znam često reći da odustajem od svega i da se nikad više neću baviti kazalištem, ali me onda učenici podrugljivo podsjete da sam to rekao i prošle godine, i godinu prije toga, pa onda samo nastavimo dalje s probom. 😀

Koliko si stigao popratiti aktualnu kazališnu sezonu i koji su ti se naslovi posebno svidjeli?

Ni približno ne uspijevam popratiti sezonu u onoj mjeri u kojoj bih volio, isključivo zbog nedostatka vremena. Uspio sam doduše pogledati Hamleta baletnog koreografa Lea Mujića u HNK i predstavu Nestajanje Tomislava Zajca. Obje su me oduševile. Međutim, posjećivanje kazališta sastavni je dio moje nastave, tako da odlazimo na predstave i do pet puta godišnje.