Daria Korić: „Teme su možda nevesele, ali u svakoj pjesmi postoji izlaz jer to baš tako i jest u životu“

„Šal ti se omotava oko moga vrata, ta vunena omča ko suvenir iz izgubljenog rata”, stihovi su kantautorice Darije Korić koja se prije dvije godine pojavila na domaćoj glazbenoj sceni samostalno izdavši svoj prvi singl ohrabrujućeg naziva Ne brini.

Potom su uslijedili Jesmo li sami?, Brnjica te nedavno objavljen Čekaj i strpi se. Riječ je o još tri autobiografska pop uratka alternativnog prizvuka od kojih je svaki fragment emotivnih stanja i životnih peripetija ove talentirane Dubrovčanke sa zagrebačkom adresom koja ne krije da joj glazba pomaže preboliti izgubljene ratove i suočiti se s unutarnjim nemirima.

U razgovoru koji slijedi saznali smo ponešto o Darijinim glazbenim počecima i uzorima, inspiraciji koju crpi kroz introspekciju, ali i debitantskom albumu na kojem vrijedno radi. Uz mjesto gdje ju ovo ljeto možete uživo čuti, otkrijte i zašto su baš njezini mahom intimni singlovi dovoljno univerzalni da zavrijede mjesto na vašoj playlisti!

Za početak, kada je i kako započelo tvoje druženje s glazbom?

Prije svega, hvala od srca na pozivu za intervju. Mogu reći da me je moja starija sestra navukla na glazbu. Ona je oduvijek pjevala na terasi naše kuće, crijevo za zalijevanje vrta joj je bio mikrofon. I tako smo nas dvije vječno po tom vrtu pjevale. Međutim, ne bih rekla da me je itko otkrio, štoviše, nisu nas primili u glazbenu školu… Dug je bio proces pronalaženja sebe, svog glasa i izlaganja u javnosti. Oduvijek sam ja to imala u sebi, ali mi je trebalo dosta da samu sebe otkrijem. Na jednoj radionici sam prvi put imala zadatak napraviti nešto čega se najviše bojim, a što me ujedno najviše raduje i tako sam prvi put pustila glas u javnosti što je bilo nestvarno iskustvo pred 60 ljudi.

Poslije toga sam samo nastavila pjevati. Osnovala sam svoj duo, pjevala posvuda i konstantno pisala pjesme, ali su mi sve bile glupe. Zatim su se dogodile neke velike stvari zbog kojih sam radila i pisala pjesme koje su samo izlazile iz mene, a poslije su došle i melodije. Onda sam to podijelila s mojom trenericom pjevanja Lelom Kaplowitz koja me je doslovno bacila u vatru (na čemu sam joj neizmjerno zahvalna) i spojila s mojim producentom Rejhanom Okanovićem pa su krenuli singlovi i moj autorski put.

S obzirom da si po struci dentalna tehničarka i ekonomistica, kako je glazba uspjela opstati u tvom životu unatoč drugim profesionalnim interesima?

Glazbu sam oduvijek doživljavala kao ljubav. To je nešto samo moje što mi nitko ne može uzeti. Sve može doći i poći, ali glazba je uvijek tu. S obzirom da ne živim od glazbe, može se pomisliti da mi je hobi, ali je ustvari puno više od toga. Bolje bi bilo pitati kako sve drugo opstane pored glazbe… Kada je ona u pitanju, ne osjećam umor. Ponekad i pretjeram u tome, no što ću kad volim. Pišem i pjevam svaki dan. Obožavam pjevati u autu kad idem s posla kući ili u studio. Ljudi s kojima surađujem su jako strastveni i vole to što rade tako da nema umora, nitko ne gleda na sat ni na probama ni u studiju, bitna je glazba i kreacija.

Na svom youtube kanalu objavila si već četvrti singl, a iza tebe ne stoji diskografska kuća. Koji su glavni izazovi s kojima se susrećeš kada je u pitanju produkcija?

Četiri singla, četiri velike škole. Predivna iskustva iz kojih sam naučila puno. Kada sam krenula raditi svoje pjesme i ušla u studio s producentom osjećala sam se kao beba puzavica koja treba prohodati, ali nema pojma kako. Posrećilo mi se da sam naišla, prije svega na predivnu osobu, a ujedno i izvrsnog glazbenika i producenta s kojim sam kliknula na prvu. On mi je jako puno pomogao da naučim neke stvari koje su mi bile jako strane. Rejhan je glavna figura u produkciji mojih pjesama i surađujemo s raznim izvrsnim instrumentalistima.

Trenutno radim na svom prvom albumu, sada smo u fazi snimanja demosa, a onda mi je velika želja i plan osnovati bend jer ću imati dovoljno vlastitog materijala da mogu napokon imati i live svirke gdje ću predstaviti bend, sebe i glazbu koju stvaram. Uvijek na svirkama pjevam svoje pjesme, ali imam ih četiri pa su one jako mali dio repertoara. Kad dođe deset novih, tu će biti materijala za osjetiti što imam za reći i dati. Kad sam radila singlove nisam imala iskustvo niti sam vidjela što bih mogla dobiti od diskografske kuće, ali sad kad radim album definitivno osjećam da je vrijeme da zaplivam u te vode s nekim diskografom s kojim se mogu vidjeti u super suradnji na obostrano zadovoljstvo.

Svi su tvoji singlovi autobiografski, a čini se da se kroz njih obraćaš neimenovanoj osobi stihovima koji donose pomirljivost sa situacijom, pružaju utjehu i optimizam unatoč neizvjesnosti i sjeti. Može li se reći da glazbu doživljavaš kao tumača svojih emocija i što te sve inspirira?

Sviđa mi se tvoja interpretacija. Teme su možda nevesele, ali u svakoj pjesmi koja progovara bilo o ljubavi i nekoj određenoj osobi ili o mom stanju uma uvijek postoji izlaz i utjeha jer to baš tako i jest u životu. Zatvore se vrata, otvori se prozor, naučiš nešto novo i ideš dalje bogatiji za još jedno iskustvo. Sve moje pjesme su opisi određenih situacija, događaja, stanja uma ili unutarnja propitkivanja ili su inspirirani nekom predstavom, scenom. Inspiracija može doći uistinu od jedne rečenice osobe preko puta mene. Neću sve otkriti, čut ćete na albumu što me sve inspirira. 🙂

Moji tekstovi su apsolutno tumač mojih emocija. Ja sve duboko proživljavam, a najčešće pjesme nastaju u noćnim satima pa kad se vratim napisanom tekstu i shvatim da ga želim otpjevati, radim na njemu kako bi postao pjesma do kraja. Pišem i pjevam svaki dan. Obožavam pjevati u autu kad idem s posla u studio ili kući.

Kako bi definirala teme kojima se baviš u pjesmama? Za koga bi rekla da će se u njima najlakše prepoznati?

Sve četiri pjesme koje sam izbacila su, vjerujem, pjesme u kojima se apsolutno svi mogu prepoznati. Ja čak ne volim previše govoriti o tome što meni neka moja pjesma znači jer sam shvatila da svatko ima svoj vlastiti doživljaj i to je jedino važno. U trenutku kada pjesma izađe van ona više nije samo moja tako da mi je želja samo doprijeti do što više ušiju kako bi ljudi čuli moju glazbu i emociju, a kad ju čuju mogu se u njoj pronaći ili ne. I jedno i drugo je ok.

Vjerujem da su se ljudi najviše pronašli u pjesmi Čekaj i strpi se. Iako nije laka, mislim da ne postoji osoba kojoj to nije barem u jednom segmentu života tema. Svima se dogodi taj moment čekanja i skupljanja mrvica i osjećaja da se ne možemo maknuti s mrtve točke. I ponekad je dug put do saznanja da ćemo sreću naći tek kada napustimo mjesto čekanja. Dobila sam puno komentara i privatnih poruka na društvenim mrežama gdje se ljudi poistovjećuju, neki se tako osjećaju u partnerskom odnosu, neki na poslu, neki u državi u kojoj žive. A meni kao autorici je svaki taj komentar najveći poklon. Nemam vrckave pjesme, ali naprosto nisam vrckava pa ni teme nisu takve.

Spot za singl Čekaj i strpi se režirao je glumac i kazališni redatelj Romano Nikolić, a prepoznatljiv je po motivu riblje glave iz njegove predstave Na dnu oceana postoje neki svjetovi. Kako se dogodila suradnja s Romanom i koja je poveznica između pjesme i predstave?

Taj spot je naš ponos! Romano i ja smo kliknuli na prvu, upoznali smo se nakon predstave i družili se do jutra i prijateljstvo se samo nastavilo. Spot se dogodio tako da sam mu na nekoj neobaveznoj kavi rekla da radim novu pjesmu. Kad je čuo samo je rekao: „Ja radim spot za ovu pjesmu“. Ni u jednom trenutku nisam sumnjala da će to biti odlično. Jednostavno se dogodila pjesma i ljudi koji je osjećaju i tu onda ne postoji šansa da nešto pođe po krivu.

Romano Nikolić u režiji, Mario Delić iza kamere, glumice Anita Matić Delić, Iva Kraljević i Marta Matoković u spotu pa ekipa za svjetlo, fotografiju, šminku, frizure i asistentica… Sve je teklo jako skladno, a i zabavili smo se s tim ribama na bazenu. One predstavljaju termin „kao ribe na suhom”. Mislim da je šteta pričati o poveznicama između predstave i pjesme, već bih svakome preporučila da ode i pogleda tu čudesnu predstavu! Mogu samo reći da su Romano, Frano Mašković i Anita Matić Delić savršen spoj za odličnu predstavu, a i za izvrsnu zabavu, što nije ništa manje važno od predstave. Pjesma koja je baš inspirirana tom predstavom i koja je nastala u noći nakon odgledane predstave će izaći na mom albumu.

Možeš li prepričati svoje prvo iskustvo javnog nastupa?

Joooj, malo me je sram, ali evo. Ispričala sam ti o baš prvom javnom nastupu na radionici, ali onda su uslijedile svirke. Dakle, ja sam iz nekog razloga obožavala ići na svirke koje su se održavale u sklopu festivala „Ljeto na Strossu”. Uvijek kada bih prolazila ili slušala ljude koji tamo pjevaju u sebi bih ginula i mislila što bih ja dala da tamo mogu pjevati. I onda sam jednog dana dobila poziv da pjevam baš tamo. Pripremala sam se za tu svirku kao da je veliki koncert u Areni. Ali stvarno, ne pretjerujem. Potrošila sam deset puta više novca na outfit, šminku i ostala ženska veselja nego što je bio honorar, ali sam se osjećala savršeno. Bilo je brdo ljudi i svi su pjevali s nama i svirali smo dok nas nisu zagasili zbog susjeda. Imala sam ogromnu tremu koja je splasnula nakon par pjesama pa je Stross automatski poprimio stvarnu veličinu, nije više bio u razmjerima Arene.

Gdje te možemo slušati tijekom ljeta i što se sve nalazi na tvom repertoaru? Je li zahtjevno ugovoriti gaže?

Lucijan Stočić i ja u acoustic verziji dosta nastupamo na raznim mjestima. Sada baš imamo neka nova mjesta među kojima bih izdvojila rooftop Art’otel u Petrinjskoj, super ambijent za gaže. Sviramo raznovrsnu glazbu, ali s jasnom granicom. Od Davida Bowieja, Janis, Queena i Amy, Urbana, Rundeka do Korić Darije. Sad već dugo pjevam posvuda pa nas ljudi zovu tako da ne mogu reći da je teško ugovoriti gaže.

Koje domaće i strane izvođače u slobodno vrijeme posebno voliš slušati? Imaš li uzore u glazbi?

Lista je jako duga. Volim slušati kantautore od kojih bih na prvu izdvojila Chrisa Cornella, Skunk Anansie, Hoziera, Kovacs, Michelle Gurovich, Paola Nutinija, Urbana, neizostavnu Josipu Lisac… Nedavno me osvojila i Dubioza kolektiv svojom energijom na Jarunu, a i fascinira me što je to bend u kojem su svi frontmeni, svi su jednaki i svi isijavaju fantastično. Često spominjem Urbana jer je on uistinu moj najveći uzor. Raste u svakom pogledu, a pritom je vrlo svoj. Opstati tako dugo u svijetu gdje svakodnevno izlazi more novoga je umjetnost, a vjerujem i znak da se radi puno i predano.

Započela si s radom na debitantskom albumu. Možeš li već otkriti pokoji detalj o pjesmama koje ćemo moći slušati i čitavom konceptu?

Spomenula sam album u više navrata pa ne bih htjela previše o njemu jer je trenutno u ranjivoj fazi nastajanja. Pjesme su tu i sada poprimaju krajnje oblike. Beskrajno uživam u tom procesu i nisam se stavila u neke striktne okvire, ali ideja je da bude vani do kraja prve polovine sljedeće godine. Jedva čekam podijeliti s vama svu tu glazbu, misli i emocije.