Zagreb kao grad susreta Orsona Wellesa i Franza Kafke
Trinaesto izdanje ZFF-a odat će počast Orsonu Wellesu povodom stote godišnjice njegovog rođenja. I dok bi sama igra brojeva bila dovoljna da se u programu svakog filmskog festivala ove godine pronađe mjesta za ikonu sedme umjetnosti, Zagreb će to učiniti s posebnim pravom. Godine 1962., dvadeset godina nakon Građanina Kanea i tek četiri od Dodira zla, Welles je odlučio adaptirati slavni roman Franza Kafke Proces. Prvotni je plan bio snimiti film u Kafkinom rodnom Pragu, međutim komunističke vlasti tadašnje Čehoslovačke uskratile su dozvolu za snimanje, a u potrazi za alternativnim lokacijama odabir je, nimalo slučajno, pao na Zagreb. Posljedica tog, za nas sretnog spleta okolnosti je najvažniji film snimljen u Zagrebu u stranoj produkciji.
Na starom kontinentu, u godinama nakon Drugog svjetskog rata, filmska industrija bila je vrlo nisko na listi prioriteta, međutim u Hollywoodu to nije bio slučaj. Zlatno doba Hollywooda tada je bilo na vrhuncu i nije dugo trebalo šefovima američkih studija da primijete kako je, u periodu kada je Europa očajnički vapila za američkim dolarima, jednostavnije bilo doći na stari kontinent i snimati na autentičnim lokacijama nego graditi skupe setove u Hollywoodu. Onodobni filmski djelatnici u Zagrebu s iznenađujućom providnošću prepoznali su potencijal koji se skriva u razvoju filma i odlučili uzeti svoj dio tog kolača. Poduzeće za proizvodnju i distribuciju filmova Jadran film osnovano je 1946. i nakon petnaestak godina djelovanja stvorilo je preduvjete da privuče velike inozemne filmske ekipe. To je prepoznao i Orson Welles čiji je dolazak u Zagreb 1962. bio ključni korak u razvoju Jadran filma i označio početak njegove pretvorbe u najznačajniji filmski studio srednje Europe u desetljećima koja su uslijedila.
Anthonyju Perkinsu pripala je uloga Jozefa K, partnerice u filmu su mu bile zavodljive europske zvijezde Jeanne Moreau i Romy Schneider, a pred kamerama se našao i sam Orson Welles koji je iz kreveta, u ulozi odvjetnika, ponudio još jednu od svoju osebujnih uloga, međutim osoba čiju ulogu u filmu posebno valja naglasiti jest Edmond Richard. Kao glavni snimatelj Richard je najzaslužniji za dinamičnu i tjeskobnu scenografiju gdje se klaustrofobični prostori prepuni ljudi izmjenjuju s praznim, agorafobičnim dvoranama, a kada se tome još dodaju vrtoglava stubišta i mračna predvorja ispresijecana oštrim sjenama stvoren je tjeskoban svijet u kojem se tragičan epilog protagonista naslućuje na svakom koraku. Što se eksterijera tiče, koliko god željeli biti zavedeni prepoznatljivim zagrebačkim vedutama, Proces ne nudi priliku za nostalgičnu šetnju srednjoeuropskom metropolom. Wellesov film nije romantična razglednica Zagreba, već prikaz distopijskog, anonimnog svijeta koji se hrani svojim stanovnicima i pretvara u labirint iz kojeg je nemoguće pronaći izlaz. Dakako, Zagrebe ovo mislim na najbolji mogući način. Od gotovo postapokaliptičnih scena nasipa, tjeskobnih modernističkih kubusa Pučkog otvorenog učilišta, mračne neogotike Zagrebačke katedrale, pa do kalvarijskog meandriranja Gornjim gradom, Zagreb je pretvoren u zatvor, sudnicu i stratište tjeskobnog filma apsurda. I tu svoju rolu odigrao je maestralno.
No nije cijeli film snimljen u Zagrebu. Neke rimske palače također su poslužile kao kulisa Praga, dok je najveći dio interijera snimljen na Gare d’Orsayu, tada napuštenoj željezničkoj stanici u Parizu. Naime, smjestivši se u izložbenim paviljonima novoizgrađenog velesajma pored Save, na samom početku snimanja Welles je bio obaviješten da neće moći računati na dobar dio financijskih sredstava koje mu je obećao konzorcij tri (francuske, njemačke i talijanske) produkcijske kuće. Prisiljen rezati troškove Welles je odlučio, umjesto izgradnje kompliciranih setova, snimanje interijera preseliti na spomenuti pariški kolodvor, čija je industrijska arhitektura sjajno dočaravala prijeteći osjećaj neizvjesnosti Kafkine proze. No opet, vjerojatno najdojmljivija scena interijera, prikaz radnog mjesta Jozefa K, ipak je snimljena u Zagrebu. U izložbeni paviljon Zagrebačkog velesajma smješteno je 850 uredskih stolova s jednako toliko pisaćih strojeva stvorivši uznemirujuću vizualnu i zvučnu pozadinu koja ponajbolje evocira mehaničku atmosferu svijeta kojem Jozef K pripada. Stoga, Rimu i Parizu unatoč, Zagreb opravdano prisvaja Wellesov najosobniji film.
Proces je dobio nagradu za najbolji film od francuskog sindikata filmskih kritičara i ušao je u glavni program Filmskog festivala u Veneciji, međutim veći uspjeh je izostao. Naime, upravo tjeskoban i frustrirajući prikaz kafkijanskog apsurda, nedvojbeno najsnažnija karakteristika filma, od strane onodobne publike doživljena je kao njegova slaba točka. Očaj protagonista uspješno je prenesen na gledatelja, možda čak i preuspješno, te se film na momente pretvara u iscrpljujuće iskustvo koje nije za svačiji ukus. U tom kontekstu lako je tvrditi da je Wellesov Proces primjer filma u kojem je sadržaj žrtvovan formi, međutim jednako tako će biti u pravu i svi koji tvrde kako je upravo to i smisao cijelog projekta. Uostalom na mnoge primjedbe koje je primio Wellesov odgovor bio je jednostavan nazvavši Proces – najljepšim film koji je ikada snimio. O ukusu se, dakako, ne raspravlja, ali recimo samo da je potreban hrabar čovjek da pokuša osporiti mišljenje Orsona Wellesa po pitanju njegove kinematografije.
Kako to redovito biva, vrijeme se i ovom prilikom pobrinulo da revalorizira djela velikih redatelja. Danas se na Wellesov Proces gleda kao na ponajbolju ekranizaciju Kafkine proze i snažnu društveno-političku kritiku bezimenog, a opet, sveprisutnog sistema. Posve prikladno, naime Kafkin značaj za književnost gotovo je istovjetan Wellesovm utjecaju na kinematografiju.
A što se veze Orsona Wellesa i Zagreba tiče, strast se ovdje zadržala do samog kraja. U Zagreb se nekoliko puta vraćao snimajući razne projekte od koji se posebno ističe kratki film Vienna, prilikom kojeg su upravo zagrebačke ulice i palače predstavljale Beč. Kao čest gost Zagreba Welles je u njemu uvijek iznova pronalazio autentičnost srednjoeuropskog grada koja ga je oduvijek privlačila i odavao mu je počast u svojim filmovima do kraja svoje veličanstvene karijere. A sada, 30 godina od njegove smrti i puno stoljeće nakon rođenja, napokon je došao red da Zagreb uzvrati uslugu.