Zagonetni crteži Franza Kafke
Našla sam se nedavno u Pragu. Jedna od njegovih važnih sastavnica bio je lik Franza Kafke. Predstavljali su ga plakati, skulpture, imena ulica, razni suveniri s njegovim licem. Poželjela sam vidjeti njegov muzej. Našla sam se u dvorištu muzeja s urinirajućim skulpturama u pokretu. Sam muzej bio je na dva kata. Poznavateljica sam Kafkinih djela i njegovog života, ali svejedno su me zainteresirali zanimljivi detalji iz njegovog života, rodoslovnog stabla, poznanstava i tužnih ljubavi. Izlošci su postavljeni u mračnom ambijentu popraćenom pomalo uznemirujućim zvukovima. No jedna me stvar iznenadila i još više zainteresirala za Franza, mračnog pisca i autora labirintskih pripovijetki. U ladici, uz njegove rukopise, našla su se dva crteža. Zurila sam u njih ne vjerujući da je on njihov autor. Odlučila sam istražiti više o njihovom porijeklu.
Franz Kafka, poznati egzistencijalistički pisac, studirao je pravo i radio neko vrijeme činovničke poslove. Nezadovoljan radnim vremenom od 8 do 18, žalio se kako nema vremena za pisanje, svoju pravu strast. Fascinantna figura, cijeloga života razdirana, razdijeljena između dužnosti i vlastitih želja. Nadvladan autoritetom svoga oca, praćen njegovom sjenom. „Prema mom mišljenju, nema tog čovjeka koji bi mogao postići potpuno oslobođenje“ rekao je i u tom uvjerenju stvarao svoja djela, istovremeno tražeći u njemu spas. U njegovim pripovjetkama, romanima i dnevnicima vlada jeziva atmosfera. Svoje likove smješta u nezavidan položaj iz kojeg nema izlaza, koje razdire osjećaj krivice, koji si pijuni na šahovskoj ploči bez vlastite volje. Besmisao, mrak, tiranija sudbine nad junacima, zagonetka nerazrješiva godinama. Nazvan pjesnikom apsurda, svojom zagonetnom i zatvorenom književnošću fascinira i zbunjuje mase ljudi.
No, mnogi ne znaju za njegovu drugu strast. Kafka je skicirao, crtao s gotovo istom žestinom i osjećajem prijeke potrebe. Nekolicina crteža završila je na naslovnicama njegovih knjiga. Gustav Janouch, Kafkin suvremenik, u svojoj knjizi “Razgovori s Kafkom” opisuje događaj kad je zatekao pisca u procesu crtanja. Kafka je isti tren, u strahu da netko ne vidi, crtež rastrgao na male komadiće. To se dogodilo u više navrata dok naposlijetku nije dopustio Janouchu da vidi njegov rad. Janouchov komentar bio je da nije to trebao skrivati od njega jer su to posve bezazleni crteži. No Kafka se s njim nije složio. „Ovi crteži nisu bezazleni kao što se čine. Ovi crteži ostaci su stare, duboko ukorijenjene strasti. Zato ih skrivam od tebe… Nije na papiru. Strast je u meni. Oduvijek sam htio moći crtati. Htio sam vidjeti i držati se toga što sam vidio. To je bila moja strast.“
Minimalistički crno-bijeli crteži naizgled su nezgrapni. Likovi su nagovještaj čovjeka, no ne posve ljudi. Brzi potezi štapičastih figura omeđenih s par linija koje označuju prostor, zrcale se u njegovom književnom svijetu. Tmurnost i očaj tematika su i u ovom dijelu Kafkine svijesti koje se ne može otarasiti. Emocije su lako čitljive, bilo da su u pokretu lika koji je nagnut nad stolom, ili u obješenom licu osobe koja sjedi i čeka. Neopterećena jednostavnost i uvjerljivost pokreta glavne su karakteristike Kafkinog malog opusa crteža koji ga čine još većim umjetnikom koji je svoju agoniju života prelio u umjetnost.