Zašto djeca i mladi (ne)vole suvremenu umjetnost?
Što može privući klince u muzej bolje od postavljanja dva velika tobogana u sam stalni postav? Iako primarni cilj Dvostrukog tobogana umjetnika Carstena Höllera postavljenog u Muzeju suvremene umjetnosti nije privlačenje dječje pozornosti, on i tu funkciju vrlo dobro obavlja. Čak i kad je lift u kvaru oni su neumorni, i desetak puta trkom stepenicama do trećeg kata nije prevelika cijena za zabavu koju taj spust pruža. No je li spuštanje toboganom zaista jedino što djeci može pružiti zadovoljstvo unutar zidova muzeja?
Prateći svjetske trendove, Muzej suvremene umjetnosti uvodi likovne radionice za djecu vikendom kao i priliku da se rođendan proslavi u muzeju. Rođendani su poseban hit: traju nekoliko sati, a osim torte, zabave i tobogana uključuju i obilazak stalnog postava prilagođen uzrastu djece. Gospođa Zvjezdana Murseli koja je odgovorna osoba za organizaciju ovih proslava, za Ziher.hr kaže kako ima samo pozitivna iskustva vezana uz interes djece za program koji proslava pruža. Naglašava i kako Muzej organiziranje rođendana nigdje ne oglašava nego da se za tu opciju raspituju roditelji čija djeca zadovoljna odlaze s muzejskih radionica, te kroz smijeh dodaje kako nakon proslave i sva druga djeca govore kako rođendan žele proslaviti baš u MSU. Likovne radionice također su redovno popunjene. I one uključuju obilazak neke od izložbi, a zatim djeca izrađuju svoje radove, bilo da se radi o temi srodnoj izložbi koju su upravo pogledali ili možda eksperimentiraju s nekom novom tehnikom koju su tek na toj izložbi susreli.
Nezainteresirani učenici ili profesori? Ili i jedni i drugi?
Osim radionica i rođendaonica, Muzejom suvremene umjetnosti cirkuliraju djeca i radnim danima, i to ona nešto starija i s tim uzrastom i njihovim interesom za ponuđeni sadržaj situacija je ipak malo drugačija. Čini se da su posjete muzejima obvezni dijelovi školskog programa pa vidjeti grupe osnovnoškolaca kao i srednjoškolaca u prostoru stalnog postava nije neuobičajeno. Praksa je takva da se za grupe ogranizira muzejsko vodstvo, te grupe preuzimaju kustosi ili, u slučaju njihove zauzetosti, za to pripremljeni studenti.
I sama sam imala priliku voditi nekoliko takvih grupa srednjoškolaca ili učenika viših razreda osnovne škole. Ono što iznenađuje nije njihova sveopća nezainteresiranost (ipak je većini njih to još samo jedan nametnuti školski sat koji bi radije proveli u parku ili iza škole), nego činjenica da pojedini profesori koji su ih doveli s njima tu nezainteresiranost itekako dijele. Situacije u kojima profesori svoju grupu uopće ne pokušavaju dovesti u red i primorati ih da nešto doista i poslušaju nisu rijetkost, a moguće je doživjeti čak i prezrivo otpuhivanje na pojedina objašnjenja od strane samih profesora. I oni su samo ljudi koje izgleda umjetnost ne zanima, ali kao što profesor biologije ne može samo jedan dan doći na nastavu i reći: “Zaboravite Darwina, svi smo mi Adamova djeca”, tako bi i svaki drugi prosvjetni djelatnik trebao stoički podnijeti gradivo propisano školskim programom i svoje nezainteresirane uzdahe ipak malo obuzdati jer u suprotnom vrlo nekorektnu poruku šalje svojim učenicima.
Ako spadate u onu manjinsku skupinu kojoj su posjeti izložbama i muzejima ugodna navika, vjerujem da niste mogli ne primjetiti da su naši muzeji gotovo uvijek prazni. No treba li to doista čuditi u društvu u kojem postoje prosvjetni radnici koji djeci kulturu predstavljaju kao nešto dosadno, prijezira vrijedno ili u najmanju ruku nedostojno njihove pažnje barem tih 45 minuta koliko obilazak postava traje? Sve više mi se čini da prostora za čuđenje nema.
