“Žena u bijelom kimonu” (A. Johns): Japan kakav ne poznajemo i kulturološke razlike koje razdvajaju obitelji
„Žena u bijelom kimonu”, književni prvijenac spisateljice Ane Johns, knjiga je koja se od početka do kraja ne ispušta iz ruku.
„Rođena sam kao Naoko Nakamura. Od udaje sam Naoko Tanaka. Kratko vrijeme, između prvog i drugog prezimena, imala sam drugo prezime, ne domaće”.
Tako počinje roman u kojem pratimo dvije naizgled nepovezane žene. Jedna je rastrgana između obitelji i ljubavi u poslijeratnom Japanu. Druga godinama kasnije u Americi pokušava upoznati prošli život svojeg oca.
Kako dvije žene povezuju poslijeratni Japan i Ohio 2010-ih?
Fokus Naokine priče je upravo to kratko vrijeme između prvog i drugog prezimena. Godine 1957. ima 17 godina i čeka ju upoznavanje s budućim mužem kojeg joj je odabrao otac. Obitelj Nakamura cijeni tradiciju i ugovoreni brak bi im osigurao obiteljski status. Ono što oni ne znaju, a donijelo bi sramotu u strogoj japanskoj zajednici, jest da je Naoko u vezi s američkim mornarom, odnosno gaijinom (strancem) kako ga nazivaju kada saznaju za njega. Kada sazna da je trudna, pokreće se cijeli niz događaja koji je će imati posljedice za Naoko i njenu budućnost.
Desetljećima kasnije, Amerikanka Tori Kovač u Ohiju pronalazi pismo svojeg oca zbog kojeg počinje preispitivati sve što je ikad znala o njemu i svojoj obitelji. Kreće na metaforički i doslovni put kako bi saznala istinu i iskupila postupke svojeg oca.
„Tuga i nesreća ne prolaze. Ostaju duboko zakopane i uvučene u naše kosti. Stojimo na njihovim nesigurnim nogama, nastojeći održati ravnotežu i onda kad je nema”.
Važan dio „Žene u bijelom kimonu” su kulturološke razlike između SAD-a i Japana. To se vidi kod Naoko i njene prijateljice Kiko koje prihvaćaju američke trendove. Naoko se sama zaljubi u Amerikanca kojeg mora učiti japanskoj tradiciji da bi bio spreman upoznati njene roditelje. Suprotnost tome je prikaz njenog obiteljskog života gdje otac ima glavnu riječ, a majka i baka se brinu za domaćinstvo. A kada ju njeno istraživanje odvede u Japan, Tori je i više nego svjesna razlika između svoje i japanske kulture.
„Osvrnula sam se i shvatila da su svi osim mene okrenuti prema vanjskim stranama vlaka pa sam se i ja okrenula. Nije bilo znaka za to”.
Dvije priče, dva vremena, jedna istina
Lajmotiv romana je tema rasizma koja se proteže kroz cijelu knjigu, a u stvarnom je životu ostavila posljedice koje se i danas osjete, a ne priča se o njima. Za vrijeme, prije i poslije američke okupacije Japana nastajale su veze između američkih vojnika i Japanki koje su bile podložene ismijavanju, diskriminaciji i nedostatku potpore. Iz tih veza rođeno je više od deset tisuća djece miješane rase koji su bili prepušteni sami sebi. Čak i ako su imali roditelje koji su ih voljeli, morali su ih napustiti zbog obiteljske časti i sličnih ‘bitnijih’ stvari. Roman se bavi temom koja bi trebala biti poznatija javnosti, a pokušaj je spisateljice da proširi ovu priču.
„Naiskrenije se nadam da ‘Žena u bijelom kimonu’ na sve strane širi svjetlo nade, bez optužbi i pogrešnih zaključaka. Ta djeca žive priznanjem da su postojala”.
Ipak, rekla bih da je glavna tema romana iskrena ljubav, bilo obiteljska ili romantična. Vidljiva iz postupaka majke prema kćeri, kćeri prema ocu, prijateljice prema prijateljici, žene prema mužu… takva ljubav je vječna i pobija onu ‘daleko od očiju, daleko od srca’.
„Žena u bijelom kimonu” često je uspoređivana sa „Sjećanjima jedne gejše”. Zapravo je nadahnuta istinitim pričama jer se i otac Ane Johns, dok je služio u Američkoj mornarici, zaljubio u lijepu Japanku, a njeni roditelji ga nisu prihvatili. Ako ću suditi knjigu po sadržaju, Ana Johns bi nam mogla ponuditi još mnogo zanimljivih priča iz svojeg pera.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
