Ziher filmolista: Remek-djela 21. stoljeća vol. 1

Veliko je pitanje koliko će se još film kao umjetnost uspjeti održati, odnosno koliko će novim tehnologijama trebati da zauzmu njegovo mjesto. Još 2003. godine ukupna godišnja zarada od prodaje videoigara premašila je zaradu na kinoblagajnama i od tada se nije spustila. Tako da, bez obzira na sve, film nikada neće biti popularan kao nekad. Iz toga se da zaključiti da 20. stoljeće pripada filmu, a autori koji su djelovali 50-ih ili 60-ih godina prošloga stoljeća s pravom se smatraju ključnima u povijesti filma. Vjerojatno će se i u budućnosti Hitchcock, Lang, Fellini ili Bergman smatrati najvećim majstorima zanata. Ipak, filmskih entuzijasta i dalje je mnogo i gladni su novih i inovativnih autora.

Ovo je prva u seriji od nekoliko lista, kojima je cilj navesti ključne naslove, ali i autore koji i dalje rade na očuvanju filma i njegovih vrijednosti. Ipak, postoje određeni kriteriji koje film mora zadovoljiti da bi se našao na nekoj od ovih lista pa je u obzir uzeto mišljenje najvažnijih svjetskih kritičara, rezultati na najutjecajnijim svjetskim festivalima, ali i osobne preferencije autora ovog članka. Uporaba novih tehnologija, gledanost ili bruto zarada određenog filma nisu kriteriji koji će se uzimati u obzir, tako da na listama neće biti niti jednog filma o stripovskim superjunacima.

10. The Lives of Others (Florian Henckel von Donnersmarck, 2006.)

Film koji je nagrađen Oscarom za najbolji strani film stekao je vrlo brzo planetarnu popularnost. Iako se toliko popularni filmovi uglavnom ne mogu pohvaliti vrhunskom kvalitetom ili određenom dubinom, ovo je rijedak primjer djela koje može doprijeti jednakim utjecajem do raznolike publike. Priča o prisluškivanju građana, odnosno umjetnika u tada prilično zatvorenoj Istočnoj Njemačkoj vrlo je ozbiljan i kompleksan film, ali redatelj na fascinantan način prikazuje prirodu totalitarnih režima.

9. Boyhood (Richard Linklater, 2014.)

Redatelj Richard Linklater dugi je niz godina jedna od centralnih ličnosti američkog nezavisnog filma. Također se nerijetko odlučivao na eksperimente, a Boyhood je jedan od najzanimljivijih u novijoj povijesti filma. Predivna priča o djetinjstvu i odrastanju snimana je malo po malo dugih dvanaest godina, a rezultat je doista fascinantan pošto glumci stare jednako kao i likovi. Dio publike nije shvatio stvarnu vrijednost ovog djela, ali sasvim je sigurno da će ovaj film postati vječni klasik.

8. Irreversible (Gaspar Noe, 2002.)

Irreversible je podijelio i publiku i kritiku, slično kao i svaki drugi film kojeg snimi kontroverzni autor Gaspar Noe. Nije ga lako gledati zbog pokreta kamere koji su primjereniji eksperimentalnom filmu, zvukova niskih frekvencija koji su nadodani u montaži samo kako bi kod gledatelja izazvali osjećaj tjeskobe, ali prije svega zbog mnogo nasilja i seksa – s naglaskom na prilično dugu scenu analnog silovanja u pothodniku. No iza tih naizgled neprimjerenih poteza redatelja krije se depresivna priča, ispričana unatrag kako i sam naziv kaže. Ukoliko ste otvorenog uma i imate visok prag tolerancije na uznemirujuće scene, vrlo brzo ćete shvatiti genijalnost ovog filma.

7. Elephant (Gus Van Sant, 2003.)

Još jedan američki nezavisni autor kojemu eksperimentiranje nije strano. Gus Van Sant vrlo se hrabro odlučio na realizaciju filma o stanju stvari u američkim srednjim školama, tj. među srednjoškolcima općenito. Fokus filma je na jednoj srednjoj školi i učenicima koji je pohađaju, predivno je snimljen te se djelomično dotiče i roditelja. Najjednostavnije rečeno, ovaj film je čvrsto utemeljena kritika američkog društva s naglaskom na obrazovni sustav. Hrabrost redatelja nagrađena je Zlatnom palmom u Cannesu i gromoglasnim pljeskom tamošnje publike.

6. No Country for Old Men (Joel i Ethan Coen, 2007.)

Ovo je film koji je prvenstveno oduševio američku publiku, ali ukoliko se fokusiramo samo na fotografiju legendarnog Rogera Deakinsa već možemo reći da se radi o remek-djelu. Braća Coen odlučila su ekranizirati roman Cormaca McCarthyja i to im je vrlo vješto pošlo za rukom. Svaki segment ovog filma vrlo dobro funkcionira, a naročito je zanimljiva izvedba Javiera Bardema koji utjelovljuje pomahnitalog serijskog ubojicu u potjeri za ukradenim novcem. Film je istovremeno pomaknut, predivan i dubok, što se rijetko viđa u modernom američkom filmu, a također je i nagrađen s četiri nagrade Oscar.

5. Memories of Murder (Bong Joon Ho, 2003.)

Prvi, ali svakako ne i zadnji film iz Južne Koreje na ovim listama, kriminalistička je drama smještena u osamdesete godine prošlog stoljeća te prati slučajeve ubojstava mladih djevojaka. Ali, za razliku od američkih filmova slične tematike, ovdje nema genijalnih policajaca niti je film prikazan iz perspektive iznadprosječno inteligentnog ubojice. Pošto su se policajci tih godina u J. Koreji uglavnom bavili premlaćivanjem prosvjednika, teško im je naći način kako riješiti konkretan slučaj. Uz vrlo zanimljivu kriminalističku priču, film je ujedno i priča o nekadašnjem stanju stvari u ruralnom djelu Koreje.

4. Hidden (Michael Haneke, 2005.)

Mnogo će se kritičara složiti da je upravo Michael Haneke najzreliji autor koji djeluje u 21. stoljeću. Svaki njegov film nastao u novom tisućljeću valja smatrati remek-djelom. Hidden, poznatiji po originalnom nazivu Cache, priča je o francuskoj dobrostojećoj obitelji koja na svoj kućni prag počne dobivati videokazete. Vrlo potreseni tim događajima polako se vraćaju u prošlost i pokušavaju se sjetiti kome su mogli nauditi da bi ih tako provocirao. Izlaze iz zone komfora i napokon ulaze u stvarni svijet gdje se susreću i s doseljenicima iz Alžira. Iako se u filmu ne odaje mnogo, iz scene u scenu jasno je da se zapravo radi o slici moderne Francuske i velikim nejednakostima u društvu, ali na način svojstven samo jednom živućem redatelju, velikom Michaelu Hanekeu.

3. Spring, Summer, Fall, Winter and… Spring (Kim Ki-duk, 2003.)

Redatelj Kim Ki-duk možda je i centralna ličnost korejskog novog vala, a poznat je i po tome da je vrlo produktivan. U moru njegovih filmova nastalih u posljednjih petnaest godina, kao prvi treba izdvojiti upravo ovaj film neobičnog naziva. Za početak, film je predivan i tretira prirodu na vrlo ozbiljan način. U potpunosti je baziran na budističkoj filozofiji, ali i dalje vrlo zrelo pristupa pitanju odrastanja i navika svojstvenih samo čovjeku. Pitanje duhovnosti se danas mnogo rjeđe pojavljuje na filmskim platnima nego prije, ali način na koji Kim Ki-duk radi svojstven je samo njemu, tako da je teško ovaj film usporediti s ostvarenjima bilo kojeg drugog autora. Ukoliko niste upoznati s budističkom filozofijom ovaj film prikazat će vam potpuno novi svijet, svijet u totalnom kontrastu zapadnjačke svakodnevice, udaljen od svih nebodera i shopping centara.

2. Dogtooth (Yorgos Lanthimos, 2009.)

Grčki ‘weird wave’ nije iznjedrio mnogo naslova, ali oni koji su iz njega proizašli izvrsni su. Na čelu današnje grčke kinematografije nalazi se jedno ime i jedan naslov – Yorgos Lanthimos i famozni Dogtooth. Iako je film prvenstveno rađen za intelektualnu publiku, to ne umanjuje njegovu genijalnost. Ljubitelje europskog filma oduševio je svaki moment ovog filma još kada je prvi put prikazan u Cannesu. Kroz zanimljive situacije na imanju jedne obitelji, autor ironizira potrebe, želje i snove modernog čovjeka. Obitelj živi u potpunoj izolaciji, a djeca sve uče od roditelja. Film je postavljen vrlo jednostavno, ali ideje koje se u njemu spominju vrlo su kompleksne i svoje korijene imaju u filozofiji. Ako ste odrastali u strogo patrijarhalnoj obitelji možda vam situacije neće bit toliko smiješne niti simpatične, ali alegorija prikazana kroz apsurdnu scenu na kraju filma dotiče se prirode svakog čovjeka.

1. Mulholland Dr. (David Lynch, 2001.)

Više puta je ovaj film proglašen za najbolji film desetljeća u kojem je nastao pa tako nije mogao izbjeći niti ovu listu. Možda se čak i ne radi o najboljem uratku velikog američkog redatelja Davida Lyncha, ali zbog posebnosti izražaja autora s razlogom je smatran jednim od najboljih. Prepričavati radnju baš i nema pretjeranog smisla što znaju svi ljudi koji su ikada došli u kontakt s Davidom Lynchom, ali zato su tu teme kojima se redatelj bavio još od legendarne serije Twin Peaks. Lynch je vrlo ozbiljno shvatio činjenicu da su dva najintenzivnija osjećaja kod ljudi upravo strah i ljubav, pa ih je na fascinantan način provlačio kroz svoja djela. Uradak je najblaže rečeno nadrealističan i nema klasičan narativ, ali je toliko savršeno prezentiran publici da je i najzatucaniji um popustio pod pritiskom straha ili ljubavi prikazanih na ekranu. Tu su naravno i predivni ženski likovi odlično utjelovljeni od strane Naomi Watts i Laure Harring, a moglo bi se reći da situacije koje njih dvije proživljavaju gledatelj percipira više intuitivno nego li razumski.

Ako se pitate gdje su filmovi Paul Thomasa Andersona, Kar Wai Wonga, Park Chan-wooka, Charlieja Kaufmana ili drugih vrhunskih autora koji su djelovali u 21. stoljeću, strpite se do iduće liste gdje će ponovo biti navedeno deset remek-djela najznačajnijih redatelja novog milenija.