Ziher filmolista: Zaboravljeni biseri hrvatskog filma
Pišući o pojavi, razvoju i afirmaciji filmske umjetnosti na području Hrvatske nužno se nailazi na mnogobrojne probleme i pitanja: od kada datira hrvatska kinematografija, kako je definirati s obzirom na promjenjive društveno-političko odnose i učestalo mijenjanje granica u dvadesetom stoljeću, te kome pripadaju pojedini autori i filmovi s obzirom da je film kolektivna umjetnost koja zahtjeva kooperaciju širokih razmjera. Najopćenitije možemo definirati hrvatski film kao cjelokupnu filmsku djelatnost na području Hrvatske, postojanu kroz razne povijesne okolnosti i državne tvorevine. Devedesetih godina, s dolaskom neovisnosti hrvatski film nije nastao niti nestao, već se nastavio na kontinuitet filmske djelatnosti koja na ovim prostorima datira od 1896. godine, kada je u Zagrebu prikazana prva filmska projekcija, samo godinu dana nakon prve u povijesti, one slavne braće Lumiere u Parizu.
Zbog kompleksnih i promjenjivih društveno-političkih odnosa u kojima je hrvatski film nastao i razvijao se, te zbog velikog broja filmskih naslova i autora, poželjno je s vremena na vrijeme prokopati po starijim hrvatskim filmovima, skinuti prašinu s njih, revalorizirati ih i ponovno o njima promisliti. Čovjek nikada ne može zagaziti dvaput u istu rijeku, jer drugi put ni on ni rijeka nisu isti. Isto se može reći i za film. Ako film i ostaje isti, on se svaki put gleda drugim očima, analizira kroz dominantni narativ vremena, te predstavlja odraz našeg sazrijevanja kroz različite interpretacije istog filma i različite emotivne odbljeske koje ostavlja u nama.
Kolektivni zaborav nad klasicima
Nesretna činjenica po hrvatski film je što se u televizijskim retrospektivama i pisanim raspravama često spominju samo određeni naslovi iz njegove bogate povijesti, pa se time zatiru neki drugi, podjednako zanimljivi naslovi, koji svakako zaslužuju pažnju. Duga lista sjajnih filmova dokaz je o iznimnoj kvaliteti domaće kinematografije. Filmovi koji su temeljni stupovi naše kinematografije i koji se u pravilu uvijek prvi spominju kad se govori o klasicima hrvatske kinematografije su: Tanhoferovo remek djelo H8, Golikove komedije Tko pjeva zlo ne misli i Imam dvije mame i dva tate, Berkovićeva varijacija Rondo, Tadićev legendarni krimić Ritam zločina, Babajina sjajna ekranizacija Slavka Kolara u filmu Breza, Bauerov klasik koji podsjeća na američke filmove pedesetih Ne okreći se sine, Zafranovićevi spektakli Okupacija u 26 slika, Pad Italije i mnogi drugi. Na ove filmove ne treba posebno podsjećati, ali postoje određeni naslovi s kojih treba obrisati prašinu koja se kolektivnim zaboravom nakupila smještajući ih u drugi plan, kasni TV program ili u neposjećeni repertoar nekog malog kina. Ova lista podsjeća na njih i poziva na ponovno gledanje.
-
Živa Istina (Tomislav Radić, 1972.)
Metafilm o životu nezaposlene glumice, o izgubljenosti, nadanju, ljubavi i razočaranju kao jedinoj konstanti. Živa istina je (gotovo dokumentarni) film koji se izdvaja u domaćoj kinematografiji po pristupu i originalnosti. Pamti se po sjajnoj ulozi Božidarke Frajt, glazbi Arsena Dedića, te realističnom, neušminkanom prikazu života.
-
Koncert (Branko Belan, 1954.)
Koncert je opsežno, gotovo epsko, ostvarenje o neostvarenom snu, jednom klaviru i ljudskim sudbinama koje gravitiraju oko njega, dok se u pozadini odvijaju važni društveni i politički događaji zaokruženi Prvim i Drugim svjetskim ratom. Scenarist filma je bio veliki književnik Vladan Desnica, a direktor fotografije Oktavijan Miletić. Koncert je film o nepokolebljivom snu i sudbini koja se probija kroz sve teškoće na koje nailazi.
-
Protest (Fadil Hadžić, 1967.)
Kultni film Fadila Hadžića o samoubojstvu radnika kojeg tumači karizmatični Bekim Fehmiu uznemirujuće je i društveno angažirano djelo. Protest traži odgovor zašto je glavni lik sebi oduzeo život i postavlja pitanja koja dobivaju na snazi kad se film ugasi i koja dugo odzvanjaju u glavi gledatelja.
-
Kraljeva završnica, Diploma za smrt (Živorad Tomić, 1987., 1989.)
Pred raspad Jugoslavije filmski kritičar i redatelj Živorad Tomić snimio je svoja jedina dva filma, trilere Kraljeva završnica i Diploma za smrt. Posljednje su to natruhe žanrovskog filma u domaćoj kinematografiji, ali i zanatski primjeri kako snimati dinamične i napete filmove koji korespondiraju sa stvarnošću. Zabrinjavajuće je koliko je Diploma za smrt, adaptacija romana Zorana Bručića, precizna dijagnoza hrvatskog društva i njegovih pojedinaca koji preko noći dolaze na moćne pozicije sumnjivim sredstvima i poslovima.
-
Vlak bez voznog reda (Veljko Bulajić, 1959.)
Ovaj debitantski film Veljka Bulajića danas živi u sjeni njegovih partizanskih megafilmova. Ipak, radi se o značajnom ostvarenju koje je bilo nominirano i za Zlatnu palmu u Cannesu. Film prati selidbu seljaka iz Dalmatinske zagore u plodnije slavonske krajeve nakon Drugog svjetskog rata. U fokusu su životne priče aktera koji se na dugom putu vlakom prema sjeveru zaljubljuju, sprijateljuju dijeleći neizvjesnu sudbinu. Vlak bez voznog reda domaći je pandan Steinbeckovim (ili u filmskoj verziji Fordovim) Plodovima gnjeva.
-
Kuća na pijesku (Ivan Martinac, 1985.)
Jedini dugometražni film velikog Ivana Martinca, čovjeka koji je odlučujuće djelovao na generacije splitskih filmaša svojim teorijskim znanjem o filmu i specifičnim pristupom. Kuća od pijeska je eksperimentalni film koji prati svakodnevicu arheologa koji se vratio iz Španjolske. Film je to o otuđenosti, repetitivnosti ljudskih postupaka, hladnoći, ali i djelo koje strši originalnošću i eksperimentalnim pristupom koji nije imao mnogo predstavnika u domaćem filmu.
-
Abeceda straha (Fadil Hadžić, 1961.)
Debitantski film velikog Fadila Hadžića napeti je triler napravljen po uzoru na američke filmove za kojima nimalo ne zaostaje po kvaliteti. U glavnoj ulozi je sjajna Vesna Bojanić koja se zaposli kao služavka u obitelji koja surađuje s nacistima kako bi ih špijunirala. Ovaj nedvojbeni klasik hrvatskog filma i danas djeluje podjednako napeto otkrivajući zanatsku umješnost Hadžića kojem je ovo jedan od najsjajnijih bisera u dugoj karijeri.
-
Djevojka i hrast (Krešimir Golik, 1955.)
Drugi Golikov film Djevojka i hrast, veliko je ostvarenje smješteno u suhi i nemilosrdni kraj Dalmatinske zagore koji u centralnoj ulozi ima lik žene, arhetipske žrtve u primitivnoj i okrutnoj sredini. Gledajući film u pamćenje se urezuju predjeli krša i kamena iz kojih se život teško probija, a ono malo što se probije biva okrutnom rukom vraćeno natrag i potlačeno. Ovaj film krasi briljantna fotografija koja igra dominantnu ulogu i dočarava atmosferu čineći Djevojku i hrast klasikom domaće kinematografije.
-
Kaja, ubit ću te (Vatroslav Mimica, 1967.)
Na ovoj listi nalazi se Mimičin klasik Kaja, ubit ću te, ali mogli su se tu slobodno naći i drugi njegovi filmovi, npr. Ponedjeljak ili utorak, Događaj ili Prometej s otoka Viševice. Kako god, Mimica je nezaobilazno ime domaće kinematografije koji je svojim modernističkim ostvarenjima ostavio trag koji treba slijediti i kojem se treba posvetiti. Od velikog broja naslova ističe se Kaja, ubit ću te, eksperimentalni film sniman u Trogiru koji prikazuje promjene u životu malog mjesta u trenutku kad crnokošuljaši s dolaskom rata počinju voditi glavnu riječ. Snaga ovog filma podjednako se krije u priči, glumi, interpretaciji, koliko i u maestralnoj režiji i smislu za simboliku i montažu. Ovaj film emotivna je priča, no ujedno i zanatska lekcija čija vrijednost izlazi iz okvira Hrvatske.
-
Lisice (Krsto Papić, 1970.)
Film Lisice bi se ukratko moglo opisati kao grčku tragediju smještenu u Dalmatinskoj zagori koja se bavi političkim pitanjima kroz sudbinu filmskih likova. Univerzalnost izvire iz svakog kadra ovog filma. Likovi su robovi nepredvidljive sudbine kojom kao da bogovi upravljaju, ili barem pogrešno (staljinističko) političko opredjeljenje. Put od heroja do izdajice je malen, a jedna mala stvar dovoljna je da zauvijek naruši krhke ljudske odnose obojene zavišću, primitivizmom i mržnjom. Lisice su istinski biser domaće kinematografije, često zaboravljen i nepravedno zanemaren koji se može pohvaliti velikim brojem snažnih uloga, u prvom redu Jagode Kaloper, ali i zastrašujuće preciznom dijagnozom psiholoških profila istaknutih pojedinaca našeg društva koje i danas postoje, samo izgledaju nešto drukčije.
Moguće je još spomenuti film Lisinski Oktavijana Miletića, koji je prvi hrvatski dugometražni film iz 1944. godine, o životu slavnog skladatelja Vatroslava Lisinskog, te Slučajni život (1969.) velikog filmskog teoretičara Ante Peterlića. Ipak, ovakve liste uvijek su kratke i ponekad više skrivaju nego otkrivaju, pa neka ova lista, za sve one koji su prepoznali vrijednost hrvatske kinematografije, probudi žeđ i natjera na novu potragu za filmskim biserima koji na nju nisu stali.