novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

12. Kunstbunker Music & Art fest (Duga Resa): Biseri Mrežnice

Vrijeme čitanja: 3 minute

Je li ikad itko stao u Karlovcu? Ja jesam, da, da, ti bogami ne!

Ima li itko da neće prepoznati pjesmu Kawasaki 3P-a baš zato što rijetko kad stane u gradu kao nekadašnjem hrvatskom centru kulture, a danas onom prividno industrijskom gradu, neizbježnom na putu do mora? A tko je danas pak čuo za Duga Resu? Ako je Karlovac, kako novinar i politolog Marin Bakić piše, pokoren, onda je jedna Duga Resa – zaboravljen grad.

Toliko zaboravljen da danas možemo bez ulaganja u visoke produkcije snimati, naravno, ratne filmove, a možda čak i apokaliptične eksploatacije u ovom predgrađu Karlovca koje se proteglo obalama smaragdne Mrežnice.

Dan predizborne šutnje – dan za umjetnost

Subota je bila dan predizborne šutnje kada je napokon umukla napadnost političkih zvijeri, a Duga Resa s predvečernjom fjakom izašla je na svoje ulice nadomak rijeke na Kunstbunker Music & Art fest. Prostrt na svega nekoliko kvadratnih metara na Jozefinskoj cesti, koja je nekad donosila život, kulturu i pokret u grad, zaboravljene se Duga Rese prisjetio rezidencijalni umjetnik Nikola Vukmanić – dobri duh kulture i umjetnosti koji je šatro slavio stoljetno izdanje svog slavlja umjetnosti.

Izdanje je bilo dvanaesto, kao i Kawasaki 3P, igralo se brojevima i riječima onih velikih i istaknutih spram malih i zasjenjenih. Ni sam kao lokalac nisam dosad stao u Duga Resi, dok bi ponajbolji jazzisti i vizualni umjetnici najrazličitijih županijskih adresa zajedno stali pred zajednicu kojoj se voli spočitati da je zamrla…

Izložba na otvorenom

Zamro sam i sam po pitanju lokalnih kulturnih trenutaka, čim sam jedanaest komada propustio pred nosom. Nos me subotnje večeri odveo habsburškom cestom nad kojom su vijorili deseci vrećica H&M-a s licima ljudi svih generacija preko logotipa globalnoga brenda. Dok je mnogima zapinjao za oko prepoznatljivi logotip, tek je poneki promatrač uočio crna lica u stencil tehnici preko ambalaže bezličnoga brenda koji je pojeo svog konzumenta i pretvorio ga u svog vjernika.

Djelo je dio izložbe samog umjetnika-organizatora, poduprtog drugim dugoreškim vizualcem – Leonardom Lesićem. Mladi je slikar svom gradu na četiri rijeke promijenio pomalo brutalistički, betonsko sivi krajolik muralima s lokalnim celebrityjima. Ne, niti se na karlovačkim socijalističkim zgradama kesi Vlado Kalember, niti nas odmjerava Dean Lovren, nego potencijalni anonimusi kulturne budućnosti: dobri stari Fritz (Tko je Miroslav Kržela?), Dragojla Jarnević ili Slava Raškaj…

Lesićev je labirint portreta u otvorenoj galeriji ulice čuvao zvuk Filip Pavić Kvarteta, pred kojim je valjalo naćuliti uha i probati prvu lokalnu crafticu – Mrežničko. Nesponzorirano smo oduševljeni, toliko da bi i Kawasaki 3P pozvali na jednu, pa možda idući put i zastanu. Alternativci Sunrise Sessions možda zvuče kao kakav fensi after-party kolektiv, ali dečki, kao vrsni milovatelji instrumenata, čine snage plejade domaćih imena (Kozmodrum, Chui, Mangroove, Afion, Porto Morto, Elemental, Detour, Mayales, Mimika Orchestra, Sonic Diptych, Edo Majka, Pips Chips and Videoclips, Jazz orkestar HRT-a).

Ipak se nešto događa

Vukmanić svojim malim kulturno-umjetničkim projektom očigledno pliva uzvodno, no svaki napor protiv struje jača muskulaturu čovjeka, pogotovo umjetnika, koji će nonkonformizmom iznaći nove stilove plivanja, bez obzira na tokove rijeke. Kunstbunker Music&Art Festival je društveno angažiran umjetnički projekt i socijalna skulptura koju voditelj projekta i njegov idejni začetnik realiziraju s namjerom da, na inovativan i kvalitetan način, oplemeni kulturni život zajednice.

Dugorešanin je potvrda kako umjetnost i kultura ne zahtijevaju logistiku odozgo, pa tako kada sadržaja sa suptancom postoji, na njega reagira, ne samo odabrana, nego i neočekivana publika. Drugim riječima, pasivizaciju društva, grada i kraja, kakav je slučaj u Karlovačkoj županiji, možemo kritizirati, ali nepošteno je biti klasična lijenčina bacanjem floskula o tome kako se ništa ne događa ni stvara. Dugorešani su ove poslijeivanjske večeri odgovorili smiješkom i stopalom na jazz, okice su se polakomile za odgovornim izložbama na otvorenom i zaboravile na breme Stožera, parlamentarnih izbora i manjak interesa lokalnih vlasti i kulturnih djelatnika za kulturu dokolice i umjetnosti.

Dovoljan je jedan čovjek, jedna ideja. I mali umjetnički bunker.

Be social

Komentari