Ususret premijeri: “Figarov pir” u zagrebačkom HNK prikazuje stvarni život i odnose

Nova interpretacija opere „Figarov pir“ u zagrebačkom će Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno biti izvedena u subotu, 6. veljače, u 19:30 sati pod ravnanjem britanske dirigentice Natalie Murray Beale te u režiji meksičkoga kazališnog redatelja i glumca Mauricia Garcie Lozana.

Povodom obilježavanja 260. godišnjice rođenja velikoga glazbenoga genija Wolfganga Amadeusa Mozarta te 230. godišnjice od praizvedbe djela, Opera HNK u Zagrebu nakon 25 godina publici ponovo donosi „Figarov pir“. Opera, prvi put u Zagrebu izvedena 26. listopada 1917. godine pod glazbenim vodstvom dirigenta Milana Sachsa u režiji Gjure Prejca, a u prijevodu Antonije Kassovitz Cvijić, jedno je od najpoznatijih Mozartovih djela.

W. A. Mozart rođen je 27. siječnja 1756. godine u Salzburgu. Prvo djelo napisao je već u šestoj godini, a s dvanaest je skladao svoju prvu operu. Umro je s nepunih 35 godina, no iza sebe ostavlja opus od 600 djela, koja i danas čine stalan repertoar uglednih orkestara i kazališnih kuća diljem svijeta. Zajedno s Haydnom i Beethovenom pripada bečkim klasicima. U svojim operama, Mozart naglašava iskrenost i jednostavnost, pjevnost i lakoću talijanskoga opernog stila uz tradiciju pučke popijevke te glazbene igre njemačkoga govornog područja.

Dirigentica Natalie Murray Beale prvi je put u Zagrebu, u koji je stigla na poziv maestra Bareze s kojim dijeli slične poglede na Mozartovu glazbu: „Iako sam prvi put u Zagrebu, jako sam puno radila na Mozartovim operama. Rado sam prihvatila maestrov poziv jer i on, kao i ja, želi čitav način izvođenja prilagoditi onome kako je to Mozart zamislio; želimo naglasiti tekst, bit svakoga lika, a i instrumente smo prilagodili kako bi zvučali kao nekad.“

Inače, kritičari Natalie Murray Beale opisuju kao mladu dirigenticu u usponu, a njezino dirigiranje kao iznimno, šarmantno i temperamentno, u kojemu se osjeća mozartovski sklad. Njezin rad u opernim kućama i s orkestrima uključuje suradnju s Welsh National Opera, Opera Holland Park u Londonu, Norveškom nacionalnom operom u Bergenu, Operom u Dallasu te Kraljevskom liverpoolskom filharmonijom. Osobito je zanima repertoar kasnog 18. stoljeća s naglaskom na opernm djelima Mozarta i Glucka.

Murray Beale radi kao profesorica na Royal College of Music u Londonu te kao umjetnička savjetnica neovisne opere pri Sadler’s Wells Operi u Londonu. Bavi se i suvremenom glazbom, a nedavno je dobila nagradu Kraljevskog filharmonijskog društva za izvedbu nove operne partiture „We Are Shadows“ Johna Barbera, BAFTA nominaciju za izvedbu glazbe video igre Alien: Isolation i stipendiju BBC-a Performing Arts Fund Fellowship #32ones to watch.

Mišljenje dirigentice dijeli i redatelj Mauricio Garcia Lozano: „Libreto je u to vrijeme bio neka vrsta političke poruke jer se u njemu pokazuje kako se mladi sluge poigravaju odraslim gospodarima, zbog čega je naišao na negodovanje vladajuće klase, no sluge su uživale. Međutim, sama radnja i danas je aktualna. Figarov pir prikazuje stvarni život, zaplete, ljudskost, međuljudske odnose. Sve je to aktualno i danas i upravo zato naglašavamo tekst i radnju više nego jug Španjolske ili Beč kao mjesto radnje.“

Lozano je diplomirao režiju na Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM), usporedno studirajući i klavir na meksičkome Instituto Nacional de Bellas Artes (INBA). Predavao je režiju i kazališnu umjetnost na Centro niversitario de Teatro (dio UNAM-a) u Mexico Cityju, a od 2014. predaje na Bellas Artes Opera Studio (EOBA). Kao kazališni redatelj postavio je više od pedeset djela, a prva operna režija bio mu je Mozartov „Don Giovanni“ 2009. godine za otvorenje 25. Festival de México, nakon čega ga je časopis Opera Now prozvao briljantnim meksičkim kazališnim redateljem.

Opera „Figarov pir“ podijeljena je u četiri čina. U prvome činu, Susanna upozorava svojega zaručnika Figara, inače slugu i bivšeg seviljskog brijača, da ju grof Almaviva progoni svojim ljubavnim očitovanjima. Drugi čin započinje Figarovim intrigama, točnije pismom u kojem optužuje Groficu da će imati tajni ljubavni sastanak. Nakon niza zapleta, Grofica priznaje suprugu da je autor pisma Figaro te da je sve spletka kako bi mu pokazala da je neopravdano ljubomoran. U trećemu činu, Figaru se sprema suđenje za vrijeme kojeg se slučajno otkriva da je nezakoniti sin stare dvorkinje Marcelline i doktora Bartola. U posljednjem činu Grof shvaća kako je višestruko nasamaren i otkriven u nedoličnom ponašanju, pa moli Groficu za oprost.

„Mozartovi likovi nisu crno-bijeli, oni su sami po sebi kontradiktorni, istovremeno pozitivni i negativni“, ističe redatelj. S njim se slaže i Matija Meić, jedan od dvojice pjevača (drugi je Siniša Štork) koji će utjeloviti lik Figara: „Figarov pir glazbom i tekstom donosi likove koji su realni, trodimenzionalni, humani, oni prolaze kroz sva raspoloženja.“

Meić je dobitnik nagrade Mladi pjevač godine iz 2013., a ovo mu je četvrti put u posljednje tri godine da pjeva Mozarta. Ovaj bariton iz Surianove klase surađivao je sa Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Beogradskom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom Oružanih snaga RH. Surađuje s opernim ansamblom HNK u Zagrebu, ansamblom Antiphonus te Koralistima zagrebačke katedrale. Na pitanje čemu će se posvetiti u posljednjim danima prije velike premijere odgovara: „Svakako ću usavršavati cjelinu, mentalnu izdržljivost, a onda i fizičku jer su današnje režije iznimno razigrane, pune glume i pokreta.“

Kako bi i likovi bili što sličniji Mozartovu vremenu, ulogu grofova paža Cherubina dobile su Jelena Kordić i Martina Menegoni jer je riječ o liku adolescenta koji su u to vrijeme tumačile žene. „Cherubino je mladić koji tek otkriva žene i one ga jako privlače. Ova uloga dočarala mi je kako izgleda muško sazrijevanje. A što se tiče muškoga kostima, puno je ugodniji od ženskog“, kroz smijeh ističe Kordić.

Kostimi u ovoj operi izrazito su raskošni, tradicionalni, barokni i ostavljaju publiku bez daha. „Napravili smo mješavinu baroknih boja i tekstura s mješavinom modernih detalja, što u cjelini čini stilizirane kostime koji se slažu s vremenom radnje“, govori Eloise Kazan, meksička kostimografkinja hrvatskih korijena koja prvi put surađuje sa zagrebačkim HNK, no unatoč tome odlično govori hrvatski jezik. Ona naglašava važnost slaganja kostima s ostatkom scenografije, a s Jorgeom Ballinom, scenografom predstave, surađivala je već četrnaest puta. Scenski pokret potpisuje Ronald Savković, a oblikovatelj svjetla je Miljenko Bengez. Uz Murray Beale, operom će dirigirati i Josip Šego.

„Oduševljen sam Lozanom. Suprotno današnjem trendu, on se posvetio tekstu, međuljudskim odnosima, a sve je uspio postaviti u duplo kraćem roku nego je običaj. Osim toga, on je veliki čovjek i osoba, cijeni sve svoje pjevače, ne podiže glas i volio bih opet surađivati s njim“, govori Meić. No, oduševljenje je obostrano. Lozano ima samo riječi hvale za svoj ansambl za koji kaže da zadovoljava najviše kriterije. Uz Meića i Štorka, u operi nastupaju Ljubomira Puškarić i Davor Radić, Adela Golac Rilović i Tamara Franetović-Felbinger, Dubravka Šeparović Mušović i Helen Lucić Šego te mnogi drugi.