Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Izvedbene umjetnosti

9.KRADU: Nove snage među dramskim piscima

23.03.2014. Ziher.hr
FOTO: facebook.com/kradu

FOTO: facebook.com/kradu

Ovogodišnji KRADU obilježilo je deset studentskih predstava, od kojih je čak sedam premijerno izvedeno dok su tri bile reprize ispitnih produkcija. Neke od tih predstava nastale su prema autorskim tekstovima studenata dramaturgije Akademije dramske umjetnosti. Ono što je još prije nekoliko godina bio kuriozitet sada je već gotovo ustaljena praksa – studenti dramaturgije u mogućnosti su predstaviti se u sklopu akademskih manifestacija kao dio suvremenog hrvatskog dramskog stvaralaštva. Osvrnuli smo se na predstave „Pa može se tako reći“, nastale po tekstu Borne Vujčića te „Ovo je samo privremeno autorice Dine Vukelić.

„Pa može se tako reći“ (autor Borna Vujčić, režija Lovro Krsnik)

„Pa može se tako reći“ Borne Vujčića predstava je o peteročlanoj obitelji. Majka, u ulozi Tare Rosandić, poslovna je žena i kućanica, kamen temeljac reda u kući i urednog bankovnog računa. Ona preuzima svu odgovornost ne bi li svome mužu, kojeg igra Filip Lozić, omogućila vrijeme i prostor kako bi se posvetio pisanju svog remek-djela, kojem vječito nedostaje još par rečenica.

Sin, kojeg glumi Lujo Kunčević, dječak je od jedanaest godina koji iz svoje naivne dječje perspektive promatra disfunkcionalnu sredinu kojom je okružen, nesvjestan toga da je on kolateralna žrtva. Tara, kćerka koju glumi Tena Nemet Brankov, osamnaestogodišnja je djevojka koja preispituje kaotičnost u kojoj živi. S jedne strane pubertetski ogorčena, s druge strane tek dijete kojem su potrebni roditelji, ali ponekad, začuđujuće, i jedini glas razuma u kući. Tu je i djed, kojeg utjelovljuje Paško Vukasović, starac koji se ne može pomiriti s time da je star, uvijek živeći u vremenima kad je sve bilo puno bolje nego danas.

FOTO:facebook.com/adu

FOTO:facebook.com/adu

Predstava prati njihove međusobne odnose, razvija ih i preispituje, ponekad čak i izmijenjujući njihove uloge, pokušavajući dosegnuti svaku granicu do koje dopire kaotičnost njihova zajednička života. Na taj način „Pa može se tako reći“ postavlja pitanja o obitelji kao takvoj, što ona uopće znači, u kojoj nam je mjeri potrebna i na koji način; zašto se javljaju problemi unutar obitelji i je li uopće namijenjeno ljudima koji su tek krvno povezani da žive pod istim krovom i brinu jedni za druge?

Na dobro promišljen i pronicljiv način predstava nudi moguće odgovore na ova i mnoga druga pitanja. Ipak, u svojoj želji da obuhvati široki opseg tema, ona ne uspijeva postići definitivnu ekspoziciju u kojoj bi se sva izlistana problematika slila u kompaktnu i jedinstvenu cjelinu. Tom dojmu pridonosi i režija koja ne dopušta scenama da se razviju, konstantno ih režući tako da se cijela predstava čini kao niz skečeva. Ta je eliptičnost u nekim slučajevima zaista suvišna te zagušuje samu protečnost izvedbe.

„Pa može se tako reći“ predstava je koja bi svoj prostor vrlo lako mogla pronaći u kazalištu kao što je Gavella. Njen komorni karakter te preciznost i urednost izvedbe uklopili bi se u ozračje tog teatra i njemu sličnih. Sigurno je da mladog autora kakav je Borna Vujčić (kao i ostatak skupine studenata koji su sudjelovali u realizaciji projekta) treba podržati u daljnjem radu. Kvaliteta promišljanja koja prožima tekst i sama izvedba odraz su potencijala kojeg dalje treba razvijati i možda mu i dopustiti da ode i dalje od onog što smo navikli gledati u hrvatskom teatru.

„Ovo je samo privremeno“ (autorica Dina Vukelić, režija Tamara Damjanović)

Svaki trenutak prilika je za početi ispočetka, no što kada se pokušaji promjene pretvore u ciklični ritual iz kojeg više  ne znamo izići? Ovo je samo privremeno često čujemo u svakodnevnom životu u funkciji kakve izlike ili utjehe.

FOTO:facebook.com/ovo je samo privremeno

FOTO:facebook.com/ovo je samo privremeno

Predstava istoimenog naslova prati četveročlanu obitelj koja ne napušta vlastite zakrčene sobe, a uključuje Starog (Paško Vukasović), Majku (Klara Mučibabić), Sina (Matija Šakoronja) i Kćer (Mia Anočić-Valentić), koji svoju toliko željenu promjenu na bolje očekuju na različite načine pritom se ne trudeći nešto i poduzeti. Kćer frustrirana općom pasivnošću ostatka obitelji dane krati propitkivajući njihovu situaciju uz povremene posjete Malog (Kruno Bakota), koji naivno zaljubljen iznova prelazi preko bolne činjenice kako ga jednostavno nitko ne primjećuje.

Sin sve svoje snage ulaže u što vještije izbjegavanje treninga karatea i izvolijevanja što je više moguće Domaćica. Otac gotovo cijelo trajanje predstave provede u naslonjaču popravljajući i paleći sve više i više lampa, dok neumorno čeka sunce s čijim bi  dolaskom sve trebalo krenuti nabolje. Majka, koja nakon gubitka posla svakodnevno bezuspješno pokušava izaći iz stana, odbija prihvatiti bezizlaznost situacije koju objašnjava kojekakvim svima vidno prozirnim opravdanjima.

U pesimističnu i kaotičnu obitelj iznenada dolazi On (Karlo Mlinar), koji odskače ležernim izgledom, i kontrasnim pogledima na svijet. Njegov dolazak značio je i barem prividan početak novoga života, predvođenog primjerkom časopisa „Sretni dani“ ispunjenog savjetima o moći vizualizacije koja će putem djelovanja dovesti i do ostvarenja.  Uvijek spremnim formulaičnim doskočicama, meditacijama i pozitivnom energijom, On zajedno s Majkom, koja mu je nakon prvotne nesigurnosti povjerovala do mjere da vježba disanje na slamčicu, sređuje njihov životni prostor, čiji bi se novi sklad trebao preslikati i na njihov život. Trenutna iluzija brzo se vraća u hipnotičko, pasivno stanje te otvara pitanje –   koliko je svjetla potrebno da rastjera mrak koji nas je nemilice progutao?

Komentari