“Vidimo se u kolovozu” (G. G. Márquez): Trijumf istinske ljepote

„Vidimo se u kolovozu” posljednji je roman kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza koji je na objavljivanje čekao deset godina. Slavni ga je pisac dovršavao već nagrižen demencijom pa su, nakon što je umro, njegovi sinovi rukopis odložili u ladicu. Sada, deset godina kasnije, zaključili su da je došlo vrijeme da ugleda svjetlo dana.

Roman je u Hrvatskoj izašao u izdanju V.B.Z.-a, u prijevodu Gordane Tintor, i to, čini se, čak prije engleskog prijevoda, a čitatelji su pohrlili u knjižare i razgrabili Márqueza kao da nema sutra.

Ja sam, standardno, čekala da prođe prvi val, ali znatiželja je bila jača pa sam dohvatila roman i pročitala ga u jednom danu. Kratak je, pitak i pun potencijala. Ovu zadnju tvrdnju ću dodatno pojasniti kasnije.

Problem s posljednjim romanima velikih pisaca

Prije svega, moram napomenuti da imam problem s posljednjim romanima velikih pisaca nakon što sam pročitala Stokerov „Brlog bijelog crva”. Tad sam bila zgrožena rasulom unutar teksta, krajnje naivnim motivima i motivacijama radnje koje ne vode nikamo. Nisam mogla vjerovati da je to napisala ista osoba koja je napisala „Drakulu”, ali tu smo gdje jesmo i činjenice su nepobitne.

Naknadno sam pročitala da je Stoker na „Bijelom crvu” radio nakon moždanog udara i tada mi je postalo sve mnogo jasnije. Bilo bi puno bolje da sam roman čitala s tim saznanjem jer bih ga svakako bila u stanju vrednovati mnogo drugačije.

S iskustvom Stokerova posljednjeg romana „Vidimo se u kolovozu” uzela sam nešto opreznije znajući da je Márquez pod kraj života bolovao od demencije i da je tekst revidiran mnogo puta te da svakako sadrži određene nekonzistencije i rupe. S tim informacijama na pameti tekst uzimamo iz sasvim drugog kuta i sa sasvim drugim očekivanjima. I vrednujemo ga drugačije.

Jedan dan u kolovozu Ane Magdalene Bach

Roman „Vidimo se u kolovozu” prati sredovječnu ženu Anu Magdalenu Bach koja svakog 16. kolovoza odlazi na jedan karipski otok položiti gladiole na majčin grob. Već na prvoj stranici uočavamo da je od tog posjeta stvorila određenu rutinu jer ju poznaje i cvjećarica i hotelsko osoblje pa čak i taksist koji je vozi od trajekta do hotela.

Tako jednog 16. kolovoza u hotelu susreće nepoznatog muškarca s kojim provodi noć bivajući prvi put nevjerna svom suprugu s kojim je u braku od rane mladosti (u trenutku prevare ima 46 godina) i s kojim ima dvoje djece. Naredni kolovozi donose druge muškarce i ta jedna noć na otoku Ani Magdaleni Bach predstavlja odmak od vlastitog života. Koji po opisu ne zvuči ni učmalo ni loše pa nam nije do kraja jasno odakle taj poriv da se „uzburkaju vode”.

Manjkavost teksta ili karakteristika talenta

Nije nam jasno odakle taj poriv da se uzburka život koji nije monoton jer smo navikli da su likovi poput Ane Karenjine ili Eme Bovary upadali u afere uslijed jednoličnosti i monotonije, ali Márquez između redaka ide mnogo dublje u problematiku. Na prvu mi se nedostatak objašnjenja i detaljnijih opisa učinio kao manjkavost, nedovršenog teksta (što tehnički možda i jest), ali s druge strane, mnogo toga je ostavljeno čitatelju da upiše u sam roman, što je opet karakteristika talenta vrhunskih pisaca. Pokazati da nije sve crno-bijelo. Da čovjek treba ponekad mnogo više, da treba svoju vlastitu malu tajnu kako bi održao ili oživio dio sebe, onaj neki autentični.

„Ipak, trebalo joj je nekoliko dana da postane svjesna kako promjene nisu bile u svijetu nego u njoj samoj, kako je uvijek kročila kroz život ne obazirući se ni na što oko sebe i tek je te godine, po povratku s otoka, počela promatrati život drugim očima, odlučivši izvući pouku iz svog iskustva.”

Istinska ljepota žene

Ono što mi je ovaj roman učinilo posebno dragim je opis sredovječne žene. Njezine ljepote koja kao da je s godinama samo rasla, sazrijevala. U svijetu koji izjednačava ljepotu s mladošću nekako je umirujuće naići na iskreno oduševljenje ljepotom žene koja se bliži pedesetoj.

Ona je opisana tako detaljno i tako senzualno da poželite njene godine, njeno držanje, kožu, tijelo i stav. Zamišljala sam je kao kakvu indijansku Monicu Bellucci, ženu koja godine nosi s ponosom i koja zna da je još uvijek lijepa i privlačna. I da će to ostati.

Priča je dijete nad kojim pisac više nema kontrolu

Uvijek ponavljam da ne postoji univerzalno čitanje, da tisuću čitanja znači tisuću različitih romana koji slučajno nose isti naslov. Odavno sam se odmakla od akademskog načina čitanja koji mi je bio norma godinama, pozdravila sam se i sa suhoparnim analizama kako bih iznova otkrila ljubav za književnost koja je godinama jenjavala ukalupljena u stvarne i imaginarne granice.

Zato i govorim o aspektima priče koji možda inicijalno nisu u nju upisani, ali sam ih ja uočila. Možda ćete i vi, a možda ćete upisati i neki svoj, sasvim drugi smisao. I to je dobro. Kada pisac pusti svoju priču u svijet, ona je dijete nad kojim više nema kontrolu. U nju se upisuju poznanstva, nove priče i novi aspekti i slojevi.

Poželjela sam biti Ana Magdalena Bach

Tako sam i ja upisala svoju priču među retke Márquezova romana. Shvatila sam Anu Magdalenu Bach, pomalo sam se u nju i zaljubila, a poželjela sam i biti poput nje: žena koja ponosno nosi svoje godine, svjesna ljepote koja nije samo vanjska. U potrazi za plamenom, onim što čovjeka može ponovno učiniti živim, ona je kao vođena tuđom rukom jer ne zna odakle dolazi ta njezina potreba za drugim muškarcima.

U tu svrhu je opisan i njen odnos sa suprugom koji nije nimalo učmao ni dosadan, za razliku od mnogih odnosa parova koji su drugo u brakovima. Gotovo kao da postoji neka vanjska motivacija za njene afere. Do kraja knjige saznajemo da možda upravo to i postoji. Na granici s fantastikom ona kao da shvaća razloge koji su joj toliko mijenjali osobnost kad bi otišla na otok svakog 16. kolovoza.

Nakon jednog od posjeta majčinu grobu na kojem nalazi svježe cvijeće i nakon čega saznaje od grobara da ga već godinama donosi jedan stariji gospodin, ona shvaća da je majka imala tajnu. Tajnu zbog koje je tražila da je se pokopa na otoku. Ono što Ana Magdalena Bach radi nakon toga ostavljam da otkrijete sami.

Ovaj roman možda nije remek-djelo. Svakako nije najbolje što je veliki Gabo napisao u svom životu i moglo bi se dodavati i prigovarati rupama u radnji, ubrzavanju radnje, slabim pojašnjenjima nekih dijelova, ali na kraju krajeva, ono što je u tekstu neosporno uhvaćeno jest duša i ono što dobru književnost čini dobrom književnošću. Nemojte propustiti ovaj kratki roman, bila bi šteta.