novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Bela Tarr: Cervantes iz Velog mista

Foto: Facebook.com
Vrijeme čitanja: 4 minute

Bela Tarr i Split vole se tajno. Isprva je to bila zaljubljenost kao i svaka druga, možda ona na prvi pogled. Mediteranska sredina prihvatila je odmah velikog mađarskog redatelja, mračnog filozofa sedme umjetnosti, a on se zaljubio u njenu živost, ljude i scenografiju. Nije gubio dane u iznajmljenom stanu, moglo ga se vidjeti na ulici, po Matejuškoj, na Pjaci, u kinima, najčešće u društvu Branka Karabatića, direktora Split film festivala. Na tom festivalu je gostovao, prikazivani su mu filmovi, pogotovo legendarni Sotonski tango, poznat po svojoj dužini od 7 i pol sati. Poslije je držao filmske radionice, surađivao uglavnom s mladim ljudima, mentorirao ih. Plodovi su izišli u vidu nekoliko kvalitetnih filmova i nemjerljivog zanatskog iskustva. S vremenom, Split je postao redovita destinacija u kalendaru ovog, u to vrijeme još uvijek aktivnog, redatelja.

Otprilike u to vrijeme dovršavao je svoj posljednji film nakon kojeg je planirao ostaviti se redateljskog posla, što zbog ekonomsko-produkcijskih razloga, što zbog umjetničkih, ne želeći upasti u besmisleno ponavljanje stila nauštrb sadržaja. U zasluženoj filmskoj mirovini, nakon više od desetak snimljenih filmova, poželio se uhvatiti drugačije misije. Na um mu je pala ideja o otvaranju doktorskog studija filma. Dao se na posao, kontaktirao razne predavače, među njima Jim Jarmuscha, Tildu Swinton, Aki Kaurismakija i Gus Van Santa, a za grad u kojem bi ovaj studij otvorio, odabrao je Split. Ova vijest u medijima je odjeknula poput bombe. Bela Tarr i Split vole se javno. Dolasci mađarskog redatelja u grad pod Marjanom postali su sve češći, a mediji su brujali o ovom projektu. Filmski i ne-filmski svijet bio je uzbuđen. Splićani su uvijek htjeli biti centar, povezani s cijelim svijetom, a do sada im je to uspijevalo samo onom simboličnom akcijom kad bi, kako pjesma kaže, „smočili svoj u more prst“.

Foto: Facebook.com
Foto: Facebook.com

Ipak, s vremenom, zbog razloga koji nikad do kraja nisu razjašnjeni, Bela Tarr nailazio je na sve više birokratskih i drugih prepreka u realizaciji svog projekta. Po novinama su počele sijevati optužbe s obje strane. Ružne, pretjerane i proturječne. Da skratim, Bela Tarr nije uspio ostvariti svoj naum u Splitu, gradu u koji se naivno zaljubio. Njegovi dolasci su se prorijedili, nije ga se moglo vidjeti ni po gradu ni u medijima, a onda je stigla vijest: otvorio je doktorski studij u Sarajevu. Ostala je šteta za propuštenom prilikom. Malo prije tog vremena u domaća kina, ona koja njeguju art repertoar, a u Splitu u najstarije kino Karaman, došao je njegov posljednji film Torinski konj (2011). Ja i uska grupa filmofila koja se redovito okupljala u kultnom splitskom kafiću/klubu Zanat, bili smo oduševljeni tim mračnim egzistencijalističkim uratkom. Jedan muškarac, jedna žena, stari konj, vjetar, voda koja polagano nestaje iz bunara, termiti koji nagrizaju dom i jedan krumpir na stolu svaki dan predstavljali su redukciju života koju su preci mnogih dalmatinskih obitelji osjetili na svojoj koži živeći u škrtom i suhom primorskom kraju. Torinski konj prekrasna je i tamna pjesma o smrti s mnogo slikarskih referenci.

Razgovor o ovom filmu nije se ni stišao tih dana, a onda je jedne večeri u spomenuti klub ušetao mađarski Cervantes nakrivljen na jednu stranu. Ozljeda je bila plod iscrpljujuće borbe s vjetrenjačama iako je medicinski karton govorio o natučenim rebrima kao posljedici nespretnog pada. Prepoznao sam ga i prišao mu. „Are you Bela Tarr?“, rekao sam i nastavio „I love your movies“, a on me prekinuo: „Don`t waste your time on them“. Ovo je bilo upućeno s dozom gorčine poraženog čovjeka kojeg je pogodilo ono splitsko povijesno „ne“, a značilo je da on više neće gubiti vrijeme s nama. Bio je spreman pričati o svemu, samo ne o filmu, njegovom ili nekom drugom. Upitao me što mi radimo, zatim je prišao ostalima, pružio svakom ruku, upoznao se, mirno primio komplimente za svoje zadnje ostvarenje i sjeo da pogleda biljarsku igru koja je bila u tijeku na stolu do njega. Zanimala su ga pravila, igrači i rezultat. Filmsko oko koje s vremenom nije izgubio, fokusiralo se na starog ribara koji je u kutu pušio i koji bi se dignuo povremeno, samo da odigra koji maestralni potez na biljarskom stolu. Nakon nekog vremena mu je prišao, na lošem engleskom iskazao divljenje na biljarskoj vještini i otišao. Ribar ga nije razumio, ali ga je s poštovanjem saslušao i pozdravio. Ljubav prema Splitu ostala je tajna, neuzvraćena i neostvarena.

Foto: Facebook.com
Foto: Facebook.com

Mi smo ostali u tišini i uz pivo razmišljali o čitavom slijedu događaja koji ga je doveo u ovaj grad i o okolnostima koje su ga iz njega potjerale. Kako je malo nedostajalo da na istom ovom mjestu sjedi s Jarmuschom i Tildom Swinton, umjesto da ode s namjerom da se više ne vrati. Tada sam shvatio zašto Torinski konj nije mogao biti i nikad neće biti Trogirski konj ili Brački magarac, naša egzistencijalna filmska priča, naličje i protuteža mediteranskog života kojeg smo navikli gledati portretiranog u humorističnim i toplim klasicima Naše malo i Velo misto koji baštine lepršavu talijansku tradiciju. Recimo da razlog leži u nedohvatljivim električnim vjetrenjačama koje otpuhuju konje onih junaka koji im se s cvijetom kriomice približavaju.

Be social

Komentari