Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Film

Bela Tarr: Cervantes iz Velog mista

23.11.2015. Dario DunatovFoto: Facebook.com

Bela Tarr i Split vole se tajno. Isprva je to bila zaljubljenost kao i svaka druga, možda ona na prvi pogled. Mediteranska sredina prihvatila je odmah velikog mađarskog redatelja, mračnog filozofa sedme umjetnosti, a on se zaljubio u njenu živost, ljude i scenografiju. Nije gubio dane u iznajmljenom stanu, moglo ga se vidjeti na ulici, po Matejuškoj, na Pjaci, u kinima, najčešće u društvu Branka Karabatića, direktora Split film festivala. Na tom festivalu je gostovao, prikazivani su mu filmovi, pogotovo legendarni Sotonski tango, poznat po svojoj dužini od 7 i pol sati. Poslije je držao filmske radionice, surađivao uglavnom s mladim ljudima, mentorirao ih. Plodovi su izišli u vidu nekoliko kvalitetnih filmova i nemjerljivog zanatskog iskustva. S vremenom, Split je postao redovita destinacija u kalendaru ovog, u to vrijeme još uvijek aktivnog, redatelja.

Otprilike u to vrijeme dovršavao je svoj posljednji film nakon kojeg je planirao ostaviti se redateljskog posla, što zbog ekonomsko-produkcijskih razloga, što zbog umjetničkih, ne želeći upasti u besmisleno ponavljanje stila nauštrb sadržaja. U zasluženoj filmskoj mirovini, nakon više od desetak snimljenih filmova, poželio se uhvatiti drugačije misije. Na um mu je pala ideja o otvaranju doktorskog studija filma. Dao se na posao, kontaktirao razne predavače, među njima Jim Jarmuscha, Tildu Swinton, Aki Kaurismakija i Gus Van Santa, a za grad u kojem bi ovaj studij otvorio, odabrao je Split. Ova vijest u medijima je odjeknula poput bombe. Bela Tarr i Split vole se javno. Dolasci mađarskog redatelja u grad pod Marjanom postali su sve češći, a mediji su brujali o ovom projektu. Filmski i ne-filmski svijet bio je uzbuđen. Splićani su uvijek htjeli biti centar, povezani s cijelim svijetom, a do sada im je to uspijevalo samo onom simboličnom akcijom kad bi, kako pjesma kaže, „smočili svoj u more prst“.

Foto: Facebook.com

Foto: Facebook.com

Ipak, s vremenom, zbog razloga koji nikad do kraja nisu razjašnjeni, Bela Tarr nailazio je na sve više birokratskih i drugih prepreka u realizaciji svog projekta. Po novinama su počele sijevati optužbe s obje strane. Ružne, pretjerane i proturječne. Da skratim, Bela Tarr nije uspio ostvariti svoj naum u Splitu, gradu u koji se naivno zaljubio. Njegovi dolasci su se prorijedili, nije ga se moglo vidjeti ni po gradu ni u medijima, a onda je stigla vijest: otvorio je doktorski studij u Sarajevu. Ostala je šteta za propuštenom prilikom. Malo prije tog vremena u domaća kina, ona koja njeguju art repertoar, a u Splitu u najstarije kino Karaman, došao je njegov posljednji film Torinski konj (2011). Ja i uska grupa filmofila koja se redovito okupljala u kultnom splitskom kafiću/klubu Zanat, bili smo oduševljeni tim mračnim egzistencijalističkim uratkom. Jedan muškarac, jedna žena, stari konj, vjetar, voda koja polagano nestaje iz bunara, termiti koji nagrizaju dom i jedan krumpir na stolu svaki dan predstavljali su redukciju života koju su preci mnogih dalmatinskih obitelji osjetili na svojoj koži živeći u škrtom i suhom primorskom kraju. Torinski konj prekrasna je i tamna pjesma o smrti s mnogo slikarskih referenci.

Razgovor o ovom filmu nije se ni stišao tih dana, a onda je jedne večeri u spomenuti klub ušetao mađarski Cervantes nakrivljen na jednu stranu. Ozljeda je bila plod iscrpljujuće borbe s vjetrenjačama iako je medicinski karton govorio o natučenim rebrima kao posljedici nespretnog pada. Prepoznao sam ga i prišao mu. „Are you Bela Tarr?“, rekao sam i nastavio „I love your movies“, a on me prekinuo: „Don`t waste your time on them“. Ovo je bilo upućeno s dozom gorčine poraženog čovjeka kojeg je pogodilo ono splitsko povijesno „ne“, a značilo je da on više neće gubiti vrijeme s nama. Bio je spreman pričati o svemu, samo ne o filmu, njegovom ili nekom drugom. Upitao me što mi radimo, zatim je prišao ostalima, pružio svakom ruku, upoznao se, mirno primio komplimente za svoje zadnje ostvarenje i sjeo da pogleda biljarsku igru koja je bila u tijeku na stolu do njega. Zanimala su ga pravila, igrači i rezultat. Filmsko oko koje s vremenom nije izgubio, fokusiralo se na starog ribara koji je u kutu pušio i koji bi se dignuo povremeno, samo da odigra koji maestralni potez na biljarskom stolu. Nakon nekog vremena mu je prišao, na lošem engleskom iskazao divljenje na biljarskoj vještini i otišao. Ribar ga nije razumio, ali ga je s poštovanjem saslušao i pozdravio. Ljubav prema Splitu ostala je tajna, neuzvraćena i neostvarena.

Foto: Facebook.com

Foto: Facebook.com

Mi smo ostali u tišini i uz pivo razmišljali o čitavom slijedu događaja koji ga je doveo u ovaj grad i o okolnostima koje su ga iz njega potjerale. Kako je malo nedostajalo da na istom ovom mjestu sjedi s Jarmuschom i Tildom Swinton, umjesto da ode s namjerom da se više ne vrati. Tada sam shvatio zašto Torinski konj nije mogao biti i nikad neće biti Trogirski konj ili Brački magarac, naša egzistencijalna filmska priča, naličje i protuteža mediteranskog života kojeg smo navikli gledati portretiranog u humorističnim i toplim klasicima Naše malo i Velo misto koji baštine lepršavu talijansku tradiciju. Recimo da razlog leži u nedohvatljivim električnim vjetrenjačama koje otpuhuju konje onih junaka koji im se s cvijetom kriomice približavaju.

(Visited 158 times, 1 visits today)

Komentari