Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Dani hrvatskog filma: Napredak je uočljiv, ali nedovoljan

07.05.2015. Kristina VrdoljakFoto: DHF

Usudila bih se reći da je hrvatski film u relativno pronatalitetnom razdoblju. Kao i svi ostali, vezani smo za svoje proizvode, ali taj platonski odnos treba znati materijalizirati. Naša malo tržište je kao mahovina naviknuto na svakakve uvjete rasta pa borba s prašumskim drvećem nije donkihotovski izazov. Ako ostavimo postrani plasiranje našeg filma na strana tržišta i posvetimo se domaćoj publici, nailazimo na nekoliko odličnih platformi – srećom, festivala nam ne nedostaje. Svaki od njih je poseban na svoj način i formira različita gledateljstva različitim programima. Dani hrvatskog filma su jedinstveni zbog šireg žanrovskog raspona isključivo kratkometražnog i srednjemetražnog filma.

Festival je osnovan 1992. godine, a nastao je iz čiste potrebe za prikazivanjem filmova jer je, unatoč ratnim zbivanjima, domaća filmska produkcija nastavila proizvoditi filmove. Kako te godine nije bilo do tada aktivne platforme Pula film festivala, proizvedeni filmovi nisu se mogli predstaviti publici. Na inicijativu publicista i povjesničara filma Ive Škrabala, Ministarstvo kulture pokrenulo je tu manifestaciju prvotno zamišljenu kao reviju filmova, da bi kasnije Hrvatsko društvo filmskih kritičara uvelo i nagrade Oktavijan te time manifestaciju pretvorilo u festival. Sve do sada bili su vezani uz prostor Studentskog centra (osim kratkog izleta u prostor bivše Kinoteke). Potrebe su nadrasle ponudu pa je bilo nužno festivalu dati novo ruho. Vijeće festivala na javnom je natječaju dodijelilo produkcijskoj kući Spiritus movens licencu i organizacijsku slobodu.

Ne bih rekla da je problem bio samo u “reviji filmova”. Očigledno se pojavila potreba za nekim življim, dinamičnijim, modernijim festivalom, a ne revijom. Situacija na festivalskoj sceni se uvelike promijenila od 1992. godine do danas, a DHF nije sustavno pratio promjene koje se događaju oko njega i nije im se prilagođavao brzinom kojom je to bilo potrebno – ističe u razgovoru Zdenka Gold, direktorica Spiritus movensa i nastavlja – Promjena festivalskih lokacija bila je jedna od osnova projekta 24. DHF-a kojeg je Spiritus movens prijavio na natječaj za novog organizatora što ga je raspisalo festivalsko Vijeće prije nešto više od godinu dana. Nove festivalske lokacije, kina Europa i Tuškanac u centru grada, pokazale su se kao pun pogodak – naglašava Gold.

Kao posjetiteljica festivala nisam imala nikakvih organizacijskih zamjerki. Glavni program održan je u kinu Europa, popratni u kinu Tuškanac. Dosadašnje projekcije u SC-u donosile su neku intimniju, opuštenu atmosferu niže posjećenosti. Na prošlogodišnjim Danima u malobrojnoj publici većinski gosti bili su mladi ljudi koji su znali ostati na nekoliko sati projekcija uživajući u hrani i piću, stvarajući ugođaj dnevnog boravka. Ova je godina s preseljenjem preuzela neku uglađeniju i i organizacijski višu ulogu i odradila to na malo reprezentativniji način, kako je i sam rekao direktor Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar – Bio sam gost na par festivalskih debata i pogledao više projekcija, sve oko festivala je izgledalo skockano, opušteno, po planu i organizirano.

Foto: DHF

Foto: DHF

Posjetiteljski komfor pomalo je zasjenio filmofilski element iznenađenja. Naime, reakcije na odabir filmova bile su šarene kao i sam odabir. S višim tendencijama u ovoj tranziciji festivala, selekcija filmova je na neki način podbacila. Ta je riječ prilično gruba pa bi korektnije bilo reći – zbunila. Kriterij premijernosti filmova ispunjen je koliko i zanemaren. Nije baš sasvim jasno kako su neki naslovi koji nose težinu nekoliko festivalskih nagrada završili u konkurenciji, a drugi nisu, iako su im leđa malo rasterećenija.

Začudilo je i to što je za cjelokupan izbor zaslužna jedna osoba. Glavni je umjetnički direktor imao zadaću voditi umjetničko vijeće koje je bilo rodovski podijeljeno – netko je birao animirane, netko eksperimentalne, netko igrane filmove.

O samim kriterijima Zdenka Gold kaže – Kriterije za ulazak filmova u konkurenciju potpisuje Željko Luketić, umjetnički direktor i selektor 24. DHF-a. Znam da je birao najkvalitetnije filmove po njegovom sudu te je davao manju prednost premijernim naslovima. Luketić je imao taj zadatak donošenja odluke i presude koji će film ući u službenu konkurenciju festivala, koji u program Fokus, a koji filmovi će ostati izvan kruga odabranih. Nimalo lagan zadatak. Dojam koji se stekao u javnosti da je premijerno prikazivanje filmova na DHF-u bilo krucijalno za ulazak filmova u konkurenciju nije točan. Vrlo je kompleksan sustav po kojem je Luketić donosio odluke, a premijerno prikazivanje je bilo samo jedan od faktora koji su utjecali na njegovu odluku.

Na glavni program osvrnuo se i Hribar – Mislim da su popratni programi bili maštoviti – nogomet, hrvatski filmski seks i drugo. Glavni program je izazvao različite reakcije zbog odluke da se izbace ranije distribuirani filmovi, makar i koliko bili izvrsni. Oko ovog će organizatori vjerojatno morati porazgovarati sa strukom i pronaći neko srednje rješenje – zaključuje Hribar.

Problematika selekcija nije tragična, niti je prisutan neki izraženi osjećaj zakinutosti. Dapače, postoji još jedan organizacijski sloj koji je nekima vjerojatno bio vrlo ugodno iznenađenje. Ovogodišnji program bio je organiziran tematski, a ne žanrovski. U teoriji odlična ideja, u praksi otežana izvedba. Grupacije filmova kroz motive ponekad su funkcionirale, a ponekad je temu nekog filma trebalo prilično ekpanzirati da bi ušla pod krilo naslova bloka.

To je jedan od noviteta koji smo unijeli u DHF: novi način programiranja. A time smo željeli privući publiku na sve programe i na sve filmske rodove i vrste, ponuditi im nešto novo. Publika je imala prilike gledati i dokumentarce i igrane, eksperimentalne i animirane filmove u jednom programu na jednu temu. Što znači da ste u sat i pol’ pojedinog programa mogli dobiti lijep presjek recentne domaće filmske produkcije – komentira Gold

Foto: DHF

Foto: DHF

Organizacijske sposobnosti najviše dolaze do izražaja kada se susretnu s problemima. Problem kojim se Dani bave svaki puta iznova je financijske naravi. Dok sadržaja nikada ne nedostaje, novaca čini se oskudijeva. Afirmacija festivala donosi i viši pritok novca, a Dani to još uvijek prolaze.

Sigurna sam da ste mnogo puta čuli: ono što vas ne ubije, čini vas jačima. Upravo je tako bilo kod nas. Računali smo na izdašniju financijsku podršku, ali snašli smo se i realizirali gotovo sve planirano. Nakon realiziranog ovogodišnjeg festivalskog izdanja vjerujem da će nam financijeri dogodine biti naklonjeniji, a komercijalni sponzori otvoreniji za suradnju – apelira Zdenka Gold – Budžet je taj koji određuje unutar kojih i kakvih okvira se krećete, nekome je to najveća prepreka koja blokira, a nekome upravo to predstavlja najveći izazov.

 Gdje je lokus Dana hrvatskog filma na festivalskoj mapi? Kakve su im šanse pored ostalih festivala? Što Dani zapravo žele postići? Probiti se u atmosfere ostalih ili pak zadržati svoj mjehurić jedinstvenosti i eventualno pokazati najbolje od njega? Nije na meni da dajem odgovore na ova pitanja jer će se ona sama odgovoriti s vremenom. Ono što se mora priznati Danima hrvatskog filma jest da im ne manjka pozitivnog stava kao i ni goleme motivacije za napredak. Sjenovitim putem pored ostalih stigli su i do današnjeg datuma te idu još dalje u pripreme za nadolazeće te gostovanja izvan Zagreba – u Čakovcu, Splitu i kinu Mediteran.

Svi festivali, pa tako i DHF, su na jako malom tržištu koje obiluje festivalima, i to ne samo filmskim festivalima. Svaki festival se sa svojim specifičnostima i ponudom bori za svoju publiku. Mi ćemo biti konkurentni u tom svijetu sa svojim filmskim programima, ali i sa sve ambicioznijim edukativnim i networking programom za filmske profesionalce –naglašava Gold.

Ovogodišnji napredak vidljiv je, promjena je opipljiva, no do transformacije se još treba doći.

Očekivanja organizacijskog tima 24. DHF-a bila su dosta visoka, isplanirali smo mnogo toga, a realizirali ono sve što su nam dozvoljavala naša financijska sredstva. Jedan od naših osnovnih ciljeva je bio vratiti publiku u kina, ponuditi filmskim sladokuscima zanimljive popratne programe i napraviti festival ugodnim mjestom za okupljanje filmskih profesionalaca. Mislim da smo u svemu navedenom uspjeli – zaključuje direktorica Spiritusa.

Financijska sredstva vidna su ahilova peta festivala. Fokus je očigledno bio na samom sadržaju te je taj zadatak diskutabilno uspješno ispunjen. Edukacijski dijelovi su odlično odrađeni i usmjereni k samoj struci i u nekoj mjeri ostalim filmofilima. Prikazani filmovi varirali su od vrhunskih do nekih ‘nerafiniranih’. Pregrupiranje sa žanrovskog na tematsko odrađene je pomalo površno i, iako je jasan cilj, vjerojatno se moglo i bolje svesti pod zajednički nazivnik. No to nije bio najveći problem. Problematična je upravo niska medijska zastupljenost festivala. To je ono gdje on najviše gubi na konkurentnosti. Dok se ostali festivali iščekuju, Dani prolaze nezapaženo.

Foto: DHF

Foto: DHF

Hribar je jednom izjavio – Ono što kratki film danas prikazuje jest kako će izgledati desetljeće dugog filma. S tom se izjavom možemo ili ne moramo složiti, no nije ju loše imati u vidu. Kako bi saznala neka mišljenja javnosti porazgovarala sam sa studentskom publikom nakon samog festivala.

Nisam bio na danima hrvatskog filma, spriječile su me obaveze. Inače bih zasigurno otišao na nekoliko projekcija. Podržavam festival iz razloga što je hrvatskim filmovima potrebno mjesto gdje se mogu predstaviti široj javnosti. (Ivan, 19)

Nisam otišao jer moje društvo nije bilo zainteresirano za takvo nešto i jednostavno mi se samome nije dalo, no možda bi to trebao kod sebe promijeniti i odlaziti na neka mjesta koja mi se sviđaju sasvim sam. (Ante, 22)

Do sada je bio dosta “tih” festivala. Mislim da su ove godine dosta poradili na medijskoj pokrivenosti. Malo mi se činio zanemaren u odnosu na ostale, ali mislim da je dobro da su ga sad preselili i u Europu i u Tuškanac. Možda je diskutabilno što su sad promijenili kriterije za ulaz filmova pa imaju tog jednog selektora, a dosad je bio više revijalan. Ali opet, možda je i zbog toga što je program koji je toliko varirao kvalitetom bio manje posjećen, samo od hc filmofilske publike koja može pogledati sranja, takoreć. (Dan, 24)

Usprkos urođenoj averziji prema domaćem filmu i njegovoj ograničenoj tematici, otišla sam prošle godine i ostala ravnodušna – iako sam izbjegla ratnu tematiku, patetike i neprirodne gramatičke korektnosti nije nedostajalo. Zamijetila sam sveopći pomak u domaćoj kinematografiji, ali nemam potrebu i ove godine praviti mjesta u rasporedu za DHF. (Klara, 21)

Ne, jer sam zaboravio. Smatram da nije bilo dovoljno medijski eksponirano. (Luka, 21)

Nisam, isključivo zbog nedostatka vremena i vremena održavanja projekcija koje su mi se, bez obzira na dobru organizaciju, poklapale s obavezama. Sve pohvale DHF-u, smatram da je program vrlo kvalitetan i zanimljiv, za svakog ponešto te pohvaljujem inicijativu upoznavanja hrvatske filmske scene, većini još uvijek nedovoljno poznate. (Ema, 21)

Nikada nisam bio na DHF-u. Preko medija sam saznao za njega, ali me nikada nije interesiralo posjetiti ga i pogledati nešto. Mislim da je DHF previše podcijenjen te da treba provesti bolju kampanju i više se prilagoditi široj javnosti sa svojim programom.(Adam, 24)

Na Dane hrvatskog filma sam išla kao pratnja prijateljici. Nisam imala nikakvih očekivanja. Iskreno sam bila vrlo ugodno iznenađena i sam festival je odlična ideja da se mladi filmaši okušaju u stvaranju filma te da imaju publiku pred kojom to mogu pokazati. Neki od filmova su bili jako intimne tematike, odnosno ne toliko tematike koliko izazivaja osjećaja kao da zadiremo u intimu nečijeg svakodnevnog života. Ove godine nisam išla zbog obaveza na faksu, nekako mi je samo promaknula informacija da se festival održava. (Ivana, 21)

Uglavnom sam bila zadovoljna, sviđalo mi se, blokovi filmova su bili dobro složeni itd. Našlo se svega kaj se filmova tiče, i dobrog i lošeg. Super kaj je i dalje free. Možda jedini minus kaj su projekcije malo kasnile i dodjela nagrada je bila malo preležerno izvedena, čak i za moj ukus. (Antonija, 26)

Foto: DHF

Foto: DHF

Ne samo filmskim, već i edukacijskim programom zaokupili su pažnju na nekoliko dana, sadržajno istupili u svakodnevicu građana i ponudili im odmor i kulturno uzdizanje, informirali i zabavili najbolje kako su mogli. Sve to uzevši u obzir, je li to bilo pravi način? Trud je očit. Možda je problem u visokim očekivanja od zaokreta koji se može napraviti u tom vremenskom okviru, a možda je i u nečemu drugome. Pokušala sam kontaktirati bivšeg organizatora Davora Šišmanovića kako bih došla do bolje slike razvijanja festivala od 1992. do danas, međutim odgovore nisam dobila. Mane su prostor za poboljšanje, a ne osuđivanje. Tu treba uložiti još puno rada, pronaći alternativne načine da se manjak novaca ili zaobiđe ili umanji. Dokazati se treba i sadržajem, no onda taj isti treba plasirati publici na sve načine i pronaći odgovarajuću medijsku pozornost ukoliko se žele etabilirati kao samodostatan festival, a ne tek kratki pregled filmova prije Pule. Forma kratkog i srednjeg metra možda nije toliko prestižna kao dugometražni film u nečijim očima, no čini mi se da nitko nema previše problema s tim. Kao platforma za mlade autore bitno je da njihovi filmovi dođu do svoje publike koja je na kraju i u većini mlada. Povezivanje generacija uvelike potpomaže i činjenica da je ulaz na sve besplatan. Velika je šteta da otvorena kultura ostane zastupljena u užem krugu ljudi kada ima predispozicije za puno širu publiku. Vox populi je pokazao da festivalu zaista najviše nedostaje komponenta komunikacije s posjetiteljima kroz medije te stvaranje jakog dojma privlačnosti i nečega što se ne smije propustiti upravo kroz te kanale. Vizualna komponenta organizacije festivala odlično je dizajnirana, ali bi isto tako trebala biti i distribuirana ako su ciljevi veliki odmak o dosadašnjeg djelovanja.

Kao što je Hribar rekao o očekivanjima u budućnosti – Da prežive, to je ozbiljan zadatak.

Komentari