Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Vizart

Donata Pizzi – ‘Intolerance Zero’: Snažna poruka u sklopu 9. Festivala Tolerancije

12.04.2015. Ana-marija Sever
Foto: Press

Foto: Press

Bahati Manegabe. Floribert Bwana. Giuliano Berizzi. Carol Daniels. Theo van Gogh. Luigi Locati. Huriya Awwan. Eudy Simelane. Betty Ann Ong. Anna Politkovskaja. Alexander Litvinenko. Maria Laura Mainetti. Isaias Caprasco. Sanaa Dafani. Carlos Wagman. Marco Biagi.

Autorica izložbe, Donata Pizzi, inzistira na imenima svojih junaka pa sam iz poštovanja prema umjetnici odlučila i ja ovaj članak započeti s imenima. A poštovanja prema gospođi Pozzi smo tokom jučerašnjeg otvorenja izložbe “Intolerance Zero” u Talijanskom institutu za kulturu stekli zaista mnogo.

Gospođa Pizzi rođena je 1957. godine, a tokom svoje karijere proputovala je Europu, SAD, Afriku i Aziju, gdje je fotografijom zabilježila konkretne lokacije na kojima su u 21. stoljeću počinjeni zločini iz netolerancije i mržnje.

Nakon što je Maria Sici, ravnateljica Instituta, održala uvodni govor u kojem se zahvalila Festivalu Tolerancije  i njegovom predsjedniku Branku Lustigu te izrazila potporu toleranciji , riječ je prepustila samoj autorici. Pizzi se najprije zahvalila pozivu na Festival, te je naglasila kako ne može zamisliti primjereniju situaciju za izlaganje ove izložbe. Izložba je 2011. bila predstavljena u Milanu, a može se pohvaliti velikom posjećenošću i uspjehom. Autorica tvrdi kako ju je veliki odaziv i zainteresiranost za izložbu učinio ponosnom, budući da je istraživanje i rad na ovom projektu za nju bio doista kompliciran i težak.

Prva priča, koja je potaknula stvaranje ove serije fotografija, je priča o Ani Politkovskoj. Politkovskaja je bila novinarka Novaje Gazete, poznata po svojim reportažama o Čečeniji i predsjedniku Kadirovu te napadima na Putinovu vladu. Ubijena je 2006. godine kada je izlazila iz lifta u zgradi u kojoj je živjela u Moskvi. Ono što je Pizzi najviše šokiralo u ovom slučaju, bila je činjenica da je Politkovskaja bila žena njezinih godina koja je ubijena samo zato što je svoj posao obavljala najbolje što je mogla, kao što to čini i sama Pizzi.

Kada se ideja rodila, a Pizzi krenula u potragu za pričama, ispostavilo se da se one mogu pronaći na svakom koraku. U svakom kutku svijeta ljudi su ubijani zbog netolerancije. Tako nalazimo priču o Eudy Simelane, nogometašici koja je silovana i ubijena zbog svoje neskrivene homoseksualnosti i aktivizma za LBT prava, zatim o Luigiju Locatiju, apostolskom Vikaru u Isiolu, koji je cijeli život posvetio dobrobiti nomadskih naroda Borana i Turkana i o brojnim drugima.

Fotografije koje stoje ispred ovih priča su izrazito lakonske, nimalo dramatične. Prikaz mjesta ubojstva ostaje jednostavan i izravan, a sva drama je u imenima junaka i njihovim pričama. Tom tehnikom željela je naglasiti koliko su ove situacije svakidašnje i nama bliske i koliko je problem netolerancije sveprisutan i stvaran.

Foto: Ana-Marija Sever/ Ziher.hr

Foto: Ana-Marija Sever/ Ziher.hr

Svoj osvrt na izložbu dao je i gospodin Lustig, koji je rekao kako nije planirao govoriti na ovom otvorenju, ali kada je vidio slike i čuo riječi gospođe Pizzi odlučio je ispričati nam priču o kojoj je i on slušao kada je bio mlad i koju svakako moramo zapamtiti, priču o Babi Yar – udolini gdje su fašisti doveli 30000 židova i 2 dana nisu ništa radili osim strijeljali. Takve priče možda zvuče kao daleka prošlosti, ali “Onda se dogodi da vas 2015. iznenadi jedna ovakva izložba kakvu je složila gospođa Pizzi, kada prolazite pokraj fotografija i čitate opise shvatite da ljudi ubijaju i dalje po cijelom svijetu svaki dan. I mi kao jedna udruga koja govori o toleranciji i kao jedno društvo koje teži toleranciji ne možemo dozvoliti da se to dešava. Što možemo napraviti ja ne znam, ali tu ima terorističkih napada kao ovaj na željezničkoj stanici, ima ubistava ljudi, djece, židova, egipćana, katolika…i to se ubija, ubija, ubija. Ali nadam se da naša udruga o toleranciji i udruga za prikazivanje filmova koja djeluje već 9 godina da smo nešto napravili, i da ćemo još više napraviti, da ljudi shvate problem te da se bar u ovoj sredini onemoguće ovakva djela.” rekao je Lustig.

U kasnijem razgovoru sa gospođom Pizzi, ponovno smo se osvrnule na problematiku slobode govora i generalno tolerancije. “Kritizirani smo čim progovorimo, ali moramo se znati nositi s time” rekla je Pizzi.

Na kraju razgovora, istaknula je činjenicu da smo i ja i ona u tom trenutku lako mogle biti žrtvama, jer smo odlučile da ćemo živjeti kako želimo i otvoreno se zalagati za ono u što vjerujemo. To je bio “grijeh” svake od žrtava, koje su ubijene obavljajući svakodnevne aktivnosti. Kada se situacija tako posloži shvatimo koliko su nam bliski i slični Marco Biagi, Eudy Simelane, Anna Politkovskaja… Shvatimo da živimo u vremenu u kojem, unatoč golemom tehnološkom napretku koji smo postigli, društvo i dalje svakodnevno pokazuje znakove primitivizma koji rezultira mržnjom, netolerancijom i nasiljem.

Komentari