Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Istaknuto

Dragodid: Udruga koja štiti našu suhozidnu baštinu

24.08.2015. Marija Vukšić
Foto: www.facebook.com/udrugadragodid

Svi koji su imali priliku proći Jadranskom obalom, otocima i Istrom sigurno su primijetili kako uz cestu tu i tamo iskaču malene kamene kućice (poznate kao kažuni, bunje, komarde, cemeri ili hiške) i kameni zidovi svakojakih oblika i duljina koji ograđuju određeni dio terena uz cestu i nekim se čudom sami od sebe drže na okupu, bez pomoći vezivnog materijala. Mnogi su se od nas vjerojatno zapitali koja im je svrha i tko ih je i kako izgradio? U potrazi za odgovorom, pričali smo s Markom Pejićem iz udruge Dragodid čije je znanje o toj temi neprocjenjivo i široko.

Što je udruga Dragodid? Čime se bavi i kako je dobila ime?

Mi smo udruga građana koja si je kao cilj djelovanja zadala zaštitu i popularizaciju tehnika gradnje u suho. U tu svrhu organiziramo radionice, vodimo projekte obnove pojedinih lokaliteta i objekata, izrađujemo studije suhozidne baštine te vodimo poprilično aktivnu suhozidnu internetsku stranicu i Facebook stranicu. Uživamo radeći to što volimo, a strašno nam je drago što se naš rad jako sviđa i javnosti i struci pa uživamo veliku pažnju na svakom terenu i internetima, a bome nadobivali smo se i nagrada od kojih svakako valja istaknutu vrlo uglednu europsku nagradu Europa Nostra, priznanje na Best in Heritage konferenciji i nagradu na Zagrebačkom salonu arhitekture.

Naša udruga, punim nazivom 4 grada Dragodid ime je dobila po malom suhozidnom selu Dragodid na Visu gdje su održane prve protoradionice i po izreci barbe Andrije, jedinog stanovnika Dragodida i prvog starog majstora od kojega se učilo zidati, koji je običavao reći da u Dragodidu čak i voda ima 4 grada* (*što je stara mjera za udjel alkohola u tekućini i iznosi približno 10%).

Što je zapravo suhozid? Jesu li to samo „zidovi“ ili nešto više

Suhozid je točno ono što njegovo ime obećava dakle suhi zid, kamenje poslagano u odgovarajuću formu bez upotrebe cementa i vapna. Tehnika je vrlo jednostavna i upravo u tome leži njezina atraktivnost i uspjeh: dovoljno je znati nekoliko jednostavnih graditeljskih principa kako bi se sagradila robusna i stabilna, ali i fleksibilna struktura. Zbog te jednostavnosti i energetske učinkovitosti (činjenice da za izgradnju suhozida treba uložiti relativno malo energije i vremena kako bi se dobilo strukturu koja zadovoljava potrebe) suhozid je tijekom tisućljeća ljudske povijesti bio neizostavni repertoar na mjestima gdje ima dovoljno prirodnog „viška“ kamena. Tako su na istočnoj obali Jadrana koja je prirodno krševit teren nastali veličanstveni suhozidni krajobrazi koje možemo promatrati danas i tipični suhozidni objekti poput istarskih kažuna

Kad nastaju suhozidi? Koliko je to stara tehnika?

Suhozid nikada ne možemo pouzdano datirati analizom same strukture jer se ona mora stalno obnavljati kako se ne bi urušila, no s obzirom na jednostavnost i univerzalnost graditeljskih principa možemo sa sigurnošću ustanoviti kako je sama tehnika drevna. Gdje god je ikada postojala potreba sazidati jednostavnu pregradu ili podzid, a na lokaciji je bilo viška kamena, u tom slučaju je to sigurno učinjeno suhozidom.

Zašto je takva gradnja i ekološka?

Zato što je suhozid ekonomičan, građen od prirodnog lokalnog materijala, razgradiv je i oplemenjuje krajobraz. Drugim riječima: suhozid je u potpunosti „održiva“ gradnja koja i nakon što odradi svoju „ljudsku“ funkciju objekta, doprinosi kvaliteti biotopa. Vrlo važan aspekt je upravo ekonomičnost. Poanta sve predindustrijske gradnje je optimizirati potrošnju i dobitak energije postignut određenim radom. Drugim riječima ako si odlučio sagraditi zid onda si to učinio zato što si od njega imao direktnu egzistencijalnu korist npr. raskrčio, učvrstio od urušavanja i zaštitio od posolice komad zemlje na kojemu možeš uzgajati hranu. No kako bi ta računica funkcionirala taj zid ne smije „koštati“ više kalorija za izgradnju nego što se „utrži“ hranom proizvedenom tom gradnjom. Upravo za takve poljoprivredne zahvate je suhozid idealan.

Zašto suhozid smatramo materijalnom kulturnom baštinom?

Zapravo ga smatramo nematerijalnom kulturnom baštinom i kao takva je opisana u tekstu zaštite Ministarstva kulture na kojemu smo surađivali. Jedna od ključnih karakteristika suhozidnih objekata i krajolika je njihova fleksibilnost, tj. stalna potreba održavanja, ali i nevjerojatna mogućnost prilagodbe uvjetima. Tako se npr. mrgar (konstrukcija koja služi za okupljanje i razvrstavanje ovaca) može relativno jednostavno prilagoditi veličini stada preslagivanjem stjenki. Dakle tu nema ničega stalnog ni u materiji ni u tlocrtu, no ono što je konstantno i vrijedno je znanje, tj. vještina gradnje koja omogućava stvaranje takvih suhozidnih konstrukcija.

Postoji li nešto slično u drugim dijelovima svijeta?

Naravno! Istočna obala Jadrana je suhozidima strašno bogat kraj, no suhozidi se, kao što smo već napomenuli, pojavljuju gdje god ima dovoljno površinskog kamena na raspolaganju kao građevinskog materijala. Imah ih u svim dijelovima svijeta.

Čujem da organizirate puno radionica, ovo ljeto organizirali ste radionicu u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki. Kako to izgleda na radionicama, što tamo radite, tko ih sponzorira?

Svake godine organiziramo puno kratkih vikend radionica uzduž obale, no perjanica naše djelatnosti je svakako naša godišnja osmodnevna radionica na Petrebišćima koja se ovo ljeto održala već šesti put. Petrebišća su suhozidno selo u Parku prirode Učka poprilično udaljeno od lako prohodnih cesta. Predivan lokalitet i odlično mjesto za volonterski kamp. Svake godine tamo okupljamo uglavnom studente,većinom „prirodno suhozidnih“ struka (arhitektura, etnologija, krajobrazna arhitektura). Doduše, uvijek smo otvoreni za sve ljude dobre volje i polako svake godine malo po malo obnavljamo selo. Svake godine je tema radionice malo drugačija. Jedne godine se tako diže kameni krov, druge se lome ploče i prave grede, treće se pak radi slamnati krov, a ove godine je npr. glavna tema bilo mjerenje sela kako bi se mogao izraditi precizan nacrt. Svake godine gore imamo i stručna predavanja tako da imamo poprilično zaokruženu ponudu. Radionica je međunarodnog karaktera i vrlo smo ponosni na našu suradnju sa francuskom organizacijom REMPART preko koje nam već godinama na radionice dolaze francuski volonteri.

Sam boravak u kampu je naravno pomalo robinzonski. Do najbliže civilizacije imate sat i pol hoda, spava se u šatorima, količina vode po osobi je ograničena tako da se tušira iz boce s litrom i pol vode, kuha se vojnički i to uglavnom vegetarijanska prehrana zbog praktičnosti. Imamo i solarne ploče koje kad je sunčano proizvode taman toliko struje da se napune mobiteli i da upogoni projektor na pola sata da predavači mogu prikazati svoje prezentacije. Navečer naravno slijedi vrlo intenzivna relaksacija uz vatru i gitaru.

U galeriji članka ispod početne fotografije nalaze se fotografije sa spomenute radionice, a video možete pogledati na linku. Za fotografije su zaslužni Nevena Kereša (1-18) i Ivan Jovanovac (19-24) koji su prisustvovali na ovogodišnjoj radionici.

Kako to da znaš tehniku gradnje suhozida? Tko te tome naučio?

Tehnika je vrlo jednostavna i nauči se u doslovce petnaest minuta. Nakon tih prvih petnaest minuta slijedi zidanje prvog zida koji će bit grozan i vjerojatno se brzo srušiti, a nakon toga vam slijede godine rada da usavršite svoju tehniku i savladate vještinu. Dakle tehnika je jednostavna, ali usvajanje vještine zahtijeva prakse. Uvijek je uživancija vidjeti s kakvim elanom i kakvom brzinom rade lokalni meštri s kojima surađujemo na radionicama. Dok polaznici početnici sedam puta preokrenu svaki kamen i jedva mjerkajući slože dva kamena jedan na drugi, meštar je već sazidao dobar komad zida koji se za razliku od početničkog i neće se srušiti u prvom sudaru s malo jačim povjetarcem. Sve je stvar vježbe.

Što zapravo želite postići radionicama, od koje je važnosti to što radite na razini Hrvatske?

Poanta svega što radimo je ta da tradicijska suhozidna gradnja uz veliku kulturnu važnost ima određena svojstva po kojima je idealna i za određene suvremene praktične primjene te da je to zbog svoje jednostavnosti gradnja koju uz minimalne instrukcije može vršiti baš svatko te na taj način oplemeniti okoliš i efikasno ispuniti graditeljski cilj.

Tko je sve u Dragodidu, samo etnolozi i arhitekti ili ste šaroliko društvo?

“Apsolutno svi ljudi dobre volje. Pratite nas na internetima i pridružite se i vi”, poručuje Marko.

Aleksandra Muraj u poglavlju Ognjište i dom u knjizi Etnografija: Svagdan i blagdan hrvatskoga puka (1998) pojašnjava da posebnost jadranskog prostora čine upravo spomenute kružno kupolaste kućice poznatije kao kažuni (bunje, ćemeri, trimi) i poljske kućice pravokutnog tlocrta prislonjene uz kamene ograde (gromače). Takve su kućice bile građene na udaljenim obradivim površinama, a služile su kao sklonište od vremenskih nepogoda, prostor za odlaganje alata i prostor za odmor. Dodaje da su stanovnici dalmatinskog zaleđa raspolagali i kolibama u planini koje su bile namijenjene cjeloljetnom boravku pastira sa stokom. Takve kolibe (stanovi, staje) bile su opskrbljene torom za noćni boravak stoke i mužnju te su često podizane uz lokve ili bunare. Muraj napominje da je u području priobalja, dalamatinskog zaleđa te jadranskih otoka osnovni građevni materijal kamen te da se osim za gradnju kažuna, gromača i staja koristio i za stambene, javne i sakralne zgrade no ne nužno uvijek suhozidnom tehnikom.

Komentari