Dubble: “Realno je danas sve teže biti inovativan”

Projekt MIMO ove nedjelje, 15. studenog, dovodi jedan od inovativnijih dub sastava u Hrvatskoj, Dubble. Članovi sad već kultnog Radikal Dub Kolektiva i Radikal Dub Sounda već su izdali tri ploče, a na vidiku je i četvrta. Česte suradnje s inozemnim glazbenicima te konstantan razvoj pokazuju kako je dub i dalje aktualna glazba te da imamo i svoje vlastite zvijezde na sceni. Upravo uoči nastupa u Dvorani Gorgona smo odlučili popričati s Jadrankom iz Dubblea te vam tako pružiti malo širu sliku vezanu uz nadolazeći nastup te dub scenu uopće.

Bili ste dio RDK i RDS, danas dva benda smatrana jednim od kultnih sastava cijele alternativne scene, ne nužno samo one povezane s dubom i reggaeom, budući da ste toliko vremena proveli kao aktivni glazbenici, možete li nam ispričati kako se mijenjala scena, kakva je danas u odnosu na onu prije?

Cijela priča oko reggae i dub glazbe u Hrvatskoj je postojala i nešto prije nego što smo mi počeli svirati kao RDK (op.a. Radikal Dub Kolektiv). Većinom je to bilo vezano na reggae/dub slušaone i ljude koje su gurali tu muziku kroz dj-anje na partijima kao npr. naš najstariji zg sound Bass culture. Nešto prije nastanka RDK dva člana su svirali u bendu Abrakha-dub-r koji je svirao svoju verziju dub reggaea, ali je relativno brzo prestao s radom. 2002. godine nas četvero (Vanja Ohnec, Tomislav Vrkljan, Vedran Meniga i ja) osnivamo RDK s željom da napravimo nešto što do tada nije postojalo na ovim prostorima u toj formi, bend koji bi svirao isključivo dub ili barem neku našu viziju istog. Nas trojica smo do tada svirali po hc,punk bendovima (Nula, Radikalna promjena…) dok je Vanja bila orijentirana prvenstveno ka tranceu. I jedna i druga muzika su već tada imale scenu koja je bila znatno raširenija od dub scene koja skoro da i nije ni postojala.

Budući da nismo imali od koga učiti, ono što smo muzički krenuli raditi je bio nekakav obrnuti put, jer dub je u biti muzika nastala u studiju, po mnogima prvi oblik tj. preteča remiksa. Uobičajena praksa za reggae bend je da snimi album i da se u studiju miksaju dub verzije stvari koje bi išle na B stranu singlova, a mi smo išli na to da to nećemo to raditi u studiju, nego da ćemo probati svirati dub uživo. Isprva smo često nailazili na začuđene poglede i ljudima je na trenutke to znalo biti konfuzno. Zašto toliko efekata, bend ste sa klasičnom postavom – gitara, klava, bubanj, bas, a pokušavate zvučati kao da ste elektronika, zašto nema vokala, gdje su refreni i sl. Mi smo u biti samo uzeli princip rada producenata s Jamajke iz 70tih, 80tih godina (Tubby, Scientist, Jammy…) i primjenili ih na našu live svirku. Jednom dijelu domaće publike je to dobro leglo, sve je više ljudi dolazilo na koncerte i kako smo pekli taj svirački zanat tj. učili kako svirati dub uživo, paralelno smo gurali i veliki dio dub/reggae kulture kroz dj-anje, organiziranje dub partija, koncerata, turneja drugih reggae/dub bendova… Vedran Meniga je vrlo brzo pokrenuo i Seasplash festival kroz koji se prezentirao domaćoj publici znatan broj domaćih i stranih izvođača, što od reggaea/duba što svih ostalih bliskih i srodnih stilova.

Vrlo brzo nakon nastanka RDK nastao je i spomenuti Radikal Dub Sound koji je stilski bio okrenut više prema tvrđem UK steppers dubu koji je podrazumijevao spomenutu tehniku miksanja koju smo opet iz studija prebacili na stage, ali ovaj put doslovce na taj način – studijska oprema na stageu i uživo miksanje pjesama koje smo radili u studiju (donekle slično ovome što Dubble radi danas). To je ljudima bila isto nekakva novina, ali je stvorilo nekakve nove horizonte za rastuću scenu i inspiriralo neke ljude koji su se počinjali baviti dub produkcijom. Nakon nekoliko godina predanog rada, turneja, izdanja i redovitih reggae dub partija u Zagrebu se počeo stvarati sluh za ovu muziku u sve većem i većem obimu. Vrlo bitan trenutak za razvoj scene definitivno je bio nastanak danas svima poznatog Digitron soundsystema kojeg 2007.godine izrađuju basista RDK, Tomislav Vrkljan sa dvojicom prijatelja sa scene ( Igor Ivanković i Robert Martinović iz Bamwise-a) . To je vjerojatno bila prekretnica, jer su ljudi napokon mogli čuti kako je ta muzika namijenjena da se sluša tj. sluša i osjeti pa su tako partiji bili sve posjećeniji.

RDK je prije 4 godine prestao sa radom, dijelovi njega su nastavili živjeti kroz Dubble, Digitron soundsystem i dj Menigu, ali osim nas koji smo i dalje tu ima kvalitetnih muzičara, bendova, producenta, dj-eva, organizatora. Od samog početka, kad smo uz par selektora i dj-eva, bili skroz sami na sceni je došlo do toga da danas imamo npr. dva odlična dub benda kao što su Waitapu i Bamwise, producente kao Egoless i Jah Billa, soundsysteme Bass matters, Botza, Munchies… Imamo festivale Seasplash, Outlook, Dub Camp…. Dub partiji su često potpuno puni, a često ih sad organiziraju i nove mlađe generacije kao što je npr. Irie garden, a sve to i puno više toga revno pokriva portal reggae.hr. Situacija nije pozitivna samo kod nas, koliko vidim stvari su bolje i u regiji, Srbija, BiH, Slovenija…Nešto što je tad kad smo mi počeli bila čista fantazija.

Koliko je dub zapravo prihvaćena glazba danas?

Pa ako pričamo u kontekstu Hrvatske, s obzirom na to da smo mala zemlja, mislim da je dosta dobro prihvaćena. Ima dosta partija, koncerata, tu su i festivali kao što sam već spomenuo, Seasplash i Outlook koji privlače puno ljudi… Rekao bih da stvari idu uzlaznom putanjom. Dub generalno ima nekakav svoj revival u cijeloj Europi. Dovoljno je pogledati kartu koju sam nedavno vidio na netu, “Planet of soundsystems”. Na njoj, u odnosu na ostatak svijeta, Europa doslovce gori od količine soundsystema. Znači da interesa očito ima. Naravno da u skladu s tim danas ima zaista i gomila producenata, festivala, izvođača itd.

Što se danas smatra inovativnim u kontekstu žanra, imate li neke domaće primjere za navedeno?

Realno je danas sve teže biti inovativan, manje više nema tog što već nije na ovaj ili onaj način napravljeno, isprobano i sl. U trenutku kad je dub kao takav nastao to je bilo nešto revolucionarno i do tad zaista neviđeno. Danas je muzika dostupnija, lakše ju je raditi, snimati i izdavati više nego ikada. To ima svoje prednosti i normalno, mane. U gomili svega nije uvijek lako naći stvari koje se razlikuju i iskaču. Dub se danas oslanja ili miješa sa mnogo žanrova – od klasičnog reggaea do elektronskih stilova kao što su house, techno, jungle, dnb itd. U zadnje vrijeme mi se čini da se pojavila i nekakva nova/stara dubstep scena koja je nakon prevelikog hypea i miješanja ovog stila s komercijalnom, cheezy muzikom te nakon svojevrsnog srozavanja žanra, uspjela vratiti stvar na bazu iz koje je sve skupa i krenulo – dub temelji i soundsystemi prilagođeni za takvu muziku, što to mi se recimo sviđa. Možda sam subjektivan jer većinom sve ljude koje se bave ovom muzikom u Hrvatskoj i poznajem, ali svi bendovi i producenti koji sviraju, snimaju i produciraju kod nas su u biti potpuno različiti i poprilično originalni, nema kopiranja i svi rade kvalitetan posao. Na pamet mi prvo padaju Bamwise, Waitapu, Egoless, Digitron, Jah Billah, Lo Peaks. Suradnja domaćeg mc-a Chakke Swrake sa slovenskim producentom Haris Piltonom na novom albumu je nešto što je primjerice definitvno ubacilo neke nove momente u domaćem dubu.

Imali ste puno suradnji s raznim izvođačima, najrecentnija je s Earlom 16, kako je došlo do toga?

Uvijek vrtimo nekakav uži izbor pjevača/pjevačica iz ovog žanra koji nas se najviše dojme. Neke od tih ljudi smo znali još od prije, preko RDK, koncerata i slično, a nekima bi se jednostavno javili i predložili suradnju. Kada se pojavila prilika da ostvarimo suradnju s Earlom 16, koji nam je oboma jedan od top reggaa vokala uopće, odlučili smo to objeručke prihvatiti. Kontaktirali smo ga preko Steve Vibronicsa iz UK koji je već surađivao s njim. On je ponudio da ga snimi u svom studiju, a budući da se Vanja odselila gore prije godinu dana te da Earl 16 isto živi u UK, bilo je lagano organizirati taj session. Čovjek je izrazito pozitivan, opušten, profesionalan i otvoren za suradnju tako da je to prošlo odlično. Osim njega na izdanju će gostovati i trubač Stevie Splitz i flautistica Sally Tunz, oboje iz Engleske.

 Nova ploča je na vidiku, što nas očekuje na njoj? Zašto baš vinil kao format?

Na dosadašnjim izdanjima smo se odlučili za već tradicionalan oblik u dub/reggae kulturi , 10“ vinil na koji onda idu dvije stvari i njihove pripadajuće dub verzije. Vinil je format koji na reggae sceni nikad ni nije umro dok je u većini žanrova bio u potpunosti izguran pojavom cd-ova i naravno današnjih digitalnih formata. Činjenica je da našu muziku većinom vrte soundsystemi, a većina njih je isto tako ostala vjerna ovom formatu već desetljećima. Odlučili smo probati s prvom pločom, “Dubble ft. Echo Ranks – Freedom fighter” i kada smo shvatili da se ploča rasprodala u kratkom vremenu te da smo radili i jedan repress, zaključili smo da vinil definitivno nije promašen i zastario format, a i prijatelj koji je vlasnik studija mi je rekao: “Dok nemaš ploču ništa ti ja to ne priznajem J.” Danas se očito stvari vraćaju ovom smjeru i mimo dub/reggae sfere jer sam primjetio da su ponovo mnogi izvođači, nevezano za žanr, počeli u nekim manjim nakladama štampati vinile. Jedna definitvna prednost vinila u današnjem vremenu pregomilanom informacijama je definitvno ta da te tjera da stvar ili album preslušaš od početka do kraja bez prebacivanja kroz tisuće pjesama na listi nekog mp3 plejera. Na sljedećoj ploči Dubbla na Dub Tunnel rec možete očekivati gorespomenutu suradnju sa Earlom 16 i jedan heavyweight dub i njegovu verziju na strani B. U skorije vrijeme bi također trebalo izaći i zajedničko vinilno izdanje s engleskim producentom i vlasnikom labela „Indica dubs“. To će biti prvi put da radimo izdanje s nekim tko je također producent, a ne pjevač. Nakon toga slijedi još jedna suradnja, ovaj puta s domaćim Digitron soundsystemom, opet u vidu vinilnog izdanja

S obzirom na činjenicu da ste imali toliko studijskih suradnji, koliko često vam se gosti pridružuju na nastupima ili je postava uvijek ista?

Nismo imali izrazito izrazito puno suradnji s ljudima na samim koncertima. Na Seasplashu nam se pridružila Molara (ex Zion Train) što mi je bilo naročito drago jer je ona vrhunska pjevačica, a izrazito cijenim i opus Zion Traina, definitivno su obilježili značajan dio moderne dub produkcije. Osim nje, uživo nam je gostovao i Yuri iz Stillnesa i to na pjesmi Reci mi koja je izašla na Seasplash ritam kompilaciji (PDV records). U zadnje vrijeme, pošto radimo sa dvije adrese ( Hr/UK) se uglavnom nalazimo na mjestu samog koncerta, tako da je i nešto teže iskombinirati i dovesti još jednu ili nekoliko osoba sa sobom bez prijašnjih proba. Postava je u biti uvijek ista, Vanja na vokalu, melodici i klavijaturama, ja na miksu tj. dubbingu.

 Očekuje li nas možda neko iznenađenje na nastupu u Dvorani Gorgona?

Nama je već iznenađenje i sam koncept događaja tj. to će biti prvi put da sviramo u dvorani ovakvog tipa, da ne počinjemo sa svirkom u 1,2 ujutro i da postoji mogućnost da će ljudi sjediti – iako se nadam da neće, jer je dub definitivno plesna muzika. U svakom slučaju očekujemo novo i zanimljivo iskustvo.

 Imate li za kraj što za poručiti eventualnim posjetiteljima koji nisu upoznati s vašim radom ili dub glazbom općenito?

Dođite u nedjelju u MIMO i poslušajte kako zvuči jedan dio hrvatske dub scene, možda vam se svidi. Ako i inače primijetite da je neki dub događaj u gradu, otiđite provjeriti, jer sam primijetio da ljudi koji inače nalaze dub monotonim ili općenito nisu skloni reggaeu (najčešče jer ga doživljavaju isklljučivo kroz Bob Marleya i UB40) promijene mišljenje nakon što čuju koliko je priča dublja, kompleksnija i kako može zvučati kada je na odgovarajućem soundu. Psihodelični zvukovovi i atmosfere, dekonstrukcija pjesme do minimalnog ritma s jedne strane do ekstremne zasićenosti teksturama efekata s druge, duboki bas, plesni ritam i općenito muzika koja stvara i nosi jednu cijelu novu space dimenziju, muzika koja iza sebe ima preko 40 godina evoluiranja – to je dub!