Evolucija žanra – Blues: Mitovi, snovi, usponi i padovi
Ako prodremo preduboko u prošlost, možda bismo mogli pronaći previše podataka koji bi se činili suvišnima i ne bi ocrtali istinsko stanje stvari određenog žanra. Trpanje u ladice, u glazbenom smislu, uvijek je bilo nespretno, pomalo podcjenjivački nastrojeno prema samim glazbenicima, bendovima i ostalima koji su svirali više iz gušta, nego onima koji su svoj muzički rad smatrali svoj profesionalnim poslom. Inspiracija, vještina i sposobnost čine se ključnim čimbenicima u svim žanrovima koji posjeduju duhovnost i automatizmom utječu na slušatelja.
Blues je nevjerojatno širok i utjecajan glazbeni žanr. Mnogo je “bluzera” tijekom godina, a ponajviše u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća, imalo vlastitu definiciju tog žanra, koji u strukturi od dvanaest taktova koji se ponavljaju čini korijen mnogih stilova i žanrova koje dan danas slušamo. Podsvjesni simbol bluesa su Afroamerikanci koji su na plantažama pamuka pjevali tužne pjesme o svakodnevnici, zazivali više biće i takvim načinom pjevanja međusobno komunicirali.
Nije plavo samo nebo
Sjedinjenje Američke Države izravni su “krivac” za takvo stanje stvari. Ustvari, želimo li biti precizniji, blues, odnosno upotreba plavih nota potječe još iz Afrike, ali većinu koncentracije današnjeg poimanja tog žanra čini američki dio priče. I taj dio priče nevjerojatno je složen, mističan, razgranat na tisuće prašnjavih puteva i samotnih, pojedinačnih, nadasve subjektivnih projekcija.
Počeci se naziru u prvih nekoliko godina dvadesetog stoljeća, ali kasniji grafički zapisi o tom vremenu temeljeni su na usmenoj predaji, o nekakvim glazbenim zapisima da ne pričamo, ali što se tiče prenošenja stihova tu se već ima što dodati. Desetljećima kasnije mnogi su glazbenici posegnuli za stihovima koji su nastali prije dvadesetih godina 20. stoljeća, naravno izravno zaobilazeći neka uobičajena pravila industrije koja danas više nema sluha za improvizaciju ili inspiraciju.
Prijeđemo li na relativno kasne dvadesete, uhvatit ćemo se u koštac s imenima koja su udarila pečat svim budućim generacijama. Naravno, u prvi se plan stavlja, sasvim zasluženo, Robert Johnson, a odmah iza njega spominju se Sonny Boy Williamson, Elmore James, Charley Patton, Mamie i Bessie Smith. Ne želim ići u prevelika nabrajanja, jer za navođenje manje ili više zaslužnih za sveopću popularizaciju nakon Drugog svjetskog rata zabrazdili bismo u činjeničnom stanju, kojeg valja spomenuti, ali odluka je da se dočara duh vremena.
Noći spasa
Što se u tom vremenu moglo raditi i što se radilo? SAD nije izravno doživio rat na svojem tlu (izuzetak Pearl Harbor), a područje oko Delte Mississippija, koje uključuje nekoliko saveznih država (Missouri, Illinois, Kentucky, Tennessee, Mississippi, Louisiana i Arkansas) činilo se izoliranim od ostatka područja čiji je stil bio više urban i bijelački prilagođen. Zato je glazba pjevana prvo na plantažama, da bi se uskoro uz gitaru i harmoniku te ponekad piano i bas gitaru preselila u daščare u kojima su se na kraju radnog dana okupljali Afroamerikanci kako bi slavili život. Red pjesme, red plesa bio je sve što se može poželjeti, a blues je bio spas od monotone i sirotinjske svakodnevnice.
Današnje poimanje bluesa je tuga i sjeta, ali utoliko se više slažem s izjavom W.C. Handyja iz 1919. godine koji je rekao sljedeće: “Tužne pjesme robova zovemo „jubilee“ (vedrim) melodijama. Radosne pjesme crnaca Juga zovemo blues.” Baš u toj rečenici leži jedan od nekoliko temelja bluesa, ali i vidljivo je u praski da je od samih začetaka to bila glazba koja je uveseljavala robove ili barem služila toj svrsi.
Početak priče o mitu i legendi
Ubrzamo li korake dolazimo do Roberta Johnsona, čovjeka na kojeg se svi današnji bluzeri vole osloniti, uzeti pokoji stih ili stil sviranja. Oko njega je stvoren određeni mit. Njegovo sviranje gitare može se uzeti kao božanstveno, iako je (navodno) prodao dušu vragu na raskrižju kako bi shvatio esenciju prebiranja po žici i vokalnih mogućnosti. U prilog priči idu njegove pjesme Me And The Devil Blues i Preaching Blues (Up Jumped The Devil), ali ostanemo li na nekoj realnoj razini i promislimo par puta, jasno nam je da mitomani poput Amerikanaca uvijek moraju biti spremni za filmsku priču.
O Johnsonu ima mnogo dokazanih i nedokazanih podataka, a jedan od kroničara njegovog života je pisac Elijah Wald. On je u svojoj knjizi „Bijeg iz Delte” prepričao svoje putovanje Jugom, gdje je tražio odgovore na pitanja o porijeklu bluesa, Johnsonu, njegovim suvremenicima i nešto novijim autorima koji su uhvatili “vraga za rep”. Naravno, nikad nije doznao što je istina, a što laž, ali pretpostavimo kako su tadašnja religijska shvaćanja puno stvari doživljavala kao vražje djelo, pa je brzo sviranje i nadmoćan glas često dovodilo u ekstazu mnoge tamnopute slušatelje koji su jednostavno voljeli ono što čuju i nisu se sramili iskazati oduševljenje istim.
Tijekom četrdesetih godina bilo je još svirača koji su voljeli staviti čegrtušu u gitaru kako bi riffovi bili što originalniji, ali nakon tog vremena počela je eksplozija i modernizacija koja je bliža današnjim vremena. U centar zbivanja stavljeni su gradovi poput Chicaga, Detroita, Memphisa i Kansas Cityja, a ne ruralna područja, što je automatski povećalo broj zainteresiranih. Sviralo se na ulicama za sve, u zadimljenim kafićima za bijelce, a snimalo se u studiju. Vrlo dobar prikaz poslijeratnog razdoblja može se vizualno pronaći u filmu “Cadillac Records” čija se radnja vrti oko producenta Leonarda Chessa i njegovog studija.
Život u gradu
No, vratimo se mi u pedesete i šezdesete gdje su nas dočekali vječno namrgođeni Howlin’ Wolf, Muddy Waters, Little Richard, Little Walter, Willie Dixon i ostali. Blues je uzeo zamah, zarađivalo se jako dobro, bilo je problema s pićem i prebrzim utjecajem slave te dolazi do osnivanja takozvanog “celebrity društva” u koje su ponajviše bili uključeni, do onda dosta često izostavljani, Afroamerikanci. Zavodile su se žene, o njima se pjevalo i sviralo (Gypsy Woman, Baby, Close To You, You Shook Me…), isticala se muškost izvođača, bilo je tu klasičnih “alfa-mužjak” nadmetanja na sceni i zakulisnih igara, ali na kraju je uvijek ostao taj komadić genija pojedinca koji je svoj talent i inspiraciju izbacio na vidjelo kroz glas, žice, zrak ili tipke.
U tom vremenu nije se gledalo na čistoću i ono što blues može pružiti pojedincu, već da svako s malo inspiracije može dohvatiti duh iz Delte. Sve je moglo biti okarakterizirano kao blues ako se tako predstavi, a Presleyjev dolazak na scenu doveo je u pitanje podlogu koja se radi budućim generacijama. Vjerojatno je tu bilo uključeno puno subjektivnosti i sebičnosti, uzimali su se aspekti koji nemaju dodira s iskonskim poimanjem, ali razvitak je krenuo i bio je nezaustavljiv. Vrhunsko djelovanje nastavilo se s Chuckom Berryjem, Bo Diddleyjem i Johnom Lee Hookerom koji su s produkcijske strane učinili ogroman pomak.
Tko će svirati nakon?
Na spomen Berryja ili B.B. Kinga mnogima se danas čini kao da su začetnici tog žanra, ali situacija je uvelike drugačija. Oni zaista jesu izvanredni i neponovljivi izvođači, ali iza njih stoji još tisuće koji su njihov stil učinili takvim. Moderni blues doživljen je kroz brojne prodane ploče, nastupe u Europi i rođenje ljudi koji su do kraja devedesetih žanr održavali živim. U to vrijeme rođeni su aktualni glazbenici koji su inficirani bluesom već više od pedeset godina. Bez obzira počnemo li s Ericom Claptonom, Stevie Ray Vaughanom ili Johnom Mayallom, Amerika je bila pod utjecajem iz kojeg su rođeni rock and roll, hip-hop i R&B.
Pad popularnosti očitava se kroz sedamdesete i osamdesete. Neke nove glazbene preokupacije stupile su u prvi plan, ljudi su se zabavljali kroz disco, hard rock, punk i funk, rađene su podijele na žanrove i podžanrove, inovatori su prozivani glazbenim bogovima, a često je iza svega stajao toliko spominjani blues. On je postao dio struje koja je sporo dolazila na vrh, ali se u razdoblju od desetak godina povukao te otvorio mjesta “varijacijama na temu”.
Prerano dostignuti vrhunac
Stavimo li na stranu značaj i utjecaje, dolazimo do sljedećih imena koja su oduševljavala mase blues magijom. Hendrix kao pionir svega što je povezano s rockom i ikona koju danas oponaša devedeset devet posto ljudi koji uzmu Fender u ruke. Zatim, Janis Joplin koja je svoj glas dopremila izravno s plantaža s početka ove priče i meksički virtuoz na gitari – Santana – koji je u zabačenom seocetu odlučio umjesto lokalnih mariachi glazbenika slijediti Hookera i T-Bone Walkera te se preselio u San Francisco.
Skupina ljudi koji su se u tankim slojevima razlikovali u svojem poimanju stila i glazbe, okupljenih u bendove dala je maha za različite izričaje i načine izvođenja. Lista onih koji koketiraju s bluesom i s njim započinju svoju legendarnu priču jednostavno je prevelika. Od Zeppelina, Stonesa, CCR-a, The Animalsa i Allman Brothers Banda pa do Fleetwood Maca, Canned Heata i ZZ Topa te još nekoliko stotina između njih, uspješno je obuhvaćeno područje djelovanja od Sjeverne i Južne Amerike pa do Europe, Azije i Australije.
Popularna kultura nije djelovala prema bluesu jednako produktivno kao prema nekim drugim žanrovima. On je nakon sedamdesetih godina na margini, ostavljen sa strane i u stalnom stadiju stvaranja atmosfere koja je za njega specifična. Ponekad kroz crni humor i lošu sreću, ponekad za slavljenje pića i žena, ponekad za ples, a sveukupno za uživanje u magiji koja se prožima prostorom, to je blues bio i ostao.
Bijelo i crno
Drugačije vrijeme, drugačiji ljudi doveli su do toga da nije rođeno mnogo nastavljača tog žanra, barem onoliko popularnih kao što su to bili geniji iz doba kada se sviralo za kubanku i viski, ali posve je razumljivo zašto je to tako. Sadašnjost nije prilagođena nečemu što izvire iz duše i nadahnuća. Povremeno bi trebali zahvaliti The White Stripesima, pa posljedično i The Black Keysima, što još uvijek u mainstream struji možemo čuti slide gitare, glas obojan propovjedačkim tonom i pjesmu o dobrim i lošim vremenima.
Strast i čežnja, ludilo i strepnja, vrućina i putovanja, osjećaji i doživljaji utkani su u povijest bluesa. Objektivno, kroz njega priča može biti ispričana na stotine različitih načina, a da na kraju shvatite da se radi o jednakoj priči ili doživljaju emocija. Subjektivno, on je priča pojedinca koji traži svoj dio u povijesti koja će zapisati njegove riječi. Ili ako ćemo parafrazirati Dylanove riječi o “ulasku” u blues glazbu – tijekom tridesetih bluzeri su pjevali kao da žele pronaći izlaz, a sve nakon toga je traženje ulaza u magičnost te vrste glazbe. A sada, pokušajte pronaći vrata.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
