Istaknuto
16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

06.09.2018.

Na jednom mjestu okupili smo najzanimljivije koncerte koji nas ove jeseni očekuju u Zagrebu i Rijeci. Pred nama je sjajna jesen koju će obilježiti Deafheaven, God Is An Astronaut, Editors, Jethro Tull, Mudhoney, ali i brojni domaći izvođači.

Izvedbene umjetnosti

“Falstaff” (HNK Zajc): Operna poslastica puna neočekivanih sastojaka

26.05.2018. Antonia SvetinaFoto: www.hnk-zajc.hr

U riječkom HNK Ivana pl. Zajca 7. svibnja imali smo priliku uživati u posljednjem dijelu trilogije Verdi-Shakespeare-Surian. Nakon veličanstvenog “Otella” i krvavog “Macbetha“, trilogija je zatvorena u vedrijem tonu operom “Falstaff“. Riječ je o kasnijoj Verdijevoj operi koja se temelji na Shakespeareovim “Veselim ženama windsorskim”. Kao što smo već navikli, i ova je opera publici ponudila sasvim svježa i nekonvencionalna redateljska rješenja (Marin Blažević), vrhunsku orkestralnu izvedbu (dirigent Ville Matvejeff) te sjajno uvježbane i glumački uvjerljive soliste.

Falstaff (Giorgio Surian) stari je ugojeni narcisoidni muškarac koji smišlja spletku kojom će otplatiti golem dug u krčmi. Njegova je namjera zavesti bogate plemkinje Meg Page (Ivana Srbljan) i Alice Ford (Anamarija Knego) (kojima piše identična ljubavna pisma) i tako se domoći njihova imetka. Njegovi sluge Bardolfo (Marko Fortunato) i Pistola (Dario Bercich), nezadovoljni Falstaffovim zahtjevima, napuštaju njegovu službu te se okreću ljubomornom Aliceinom mužu, Fordu (Robert Kolar), u nadi da će im razotkrivanje Falstaffova nauma donijeti zaposlenje. Istovremeno u svijetu veselih žena, Alice, Meg, Quickly (Biljana Kovač) i Nannetta (Vanja Zelčić) proučavanjem pisama otkrivaju Falstaffove spletke te ga odlučuju naučiti lekciji. Usred cijele ove “bitke rodova” našli su se zaljubljeni Fenton (Aljaž Farasin) i Nannetta koji pokušavaju ostvariti svoju skrivenu ljubav te izbjeći udaju Nannette i dr. Cajusa (Sergej Kiselev) koju nameće njezin otac, Ford. Svatko svakome nabija rogove, svatko planira vlastitu zavjeru, a sve je popraćeno smijehom i vedrinom.

Ono što ovu operu izdvaja, ne samo iz ostatka trilogije, već i iz mnoštva drugih predstava te ju čini poslasticom prepunom neočekivanih sastojaka, na prvom mjestu svakako je reducirani prostor pozornice. Glumci se većinu predstave kreću na prosceniju koji je od ostatka pozornice odvojen čeličnim zastorom intenzivne boje ruzine. Ovaj je postupak na trenutke svakako stvarao osjećaj očuđenja kod publike, možda i svojevrsnu klaustrofobiju, no ubrzo uviđamo prednosti i ljepotu ovakve scene zbog čega zaboravljamo da je scena ikada prije bila išta dublja od onoga što je pred nama.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Čelični se zastor ipak podiže u trećem činu što nam, nakon gotovo dva sata predstave, stvara dojam otvaranja potpuno novog svijeta kojim caruju iluzije i priviđanja. To se događa u trenucima kada nasamareni Falstaff odlazi na sastanak s Alice koji će mu slediti krv u žilama. Naime, žene su osmislile plan kojim će naivnog Falstaffa dovesti u park u ponoć te ga tamo prestrašiti prerušene u vile, vragove i vampire. Kada sat otkuca ponoć podiže se zastor iza kojeg se nalazi dugi prozirni til postavljen dublje na pozornici te se iza njega vide samo obrisi članica ženskog zbora što stvara bajkovit dojam priviđenja. Bajkovitom dojmu pridonose i kostimi (Sandra Dekanić) ženskog vilinskog zbora koji su sačinjeni od svilenkastih šarenih tkanina koje uslijed periodičnih trzajnih pokreta (scenski pokret i koreografiju potpisuje Selma Banich) stvaraju snovitu sliku.

Ovakvo igranje prostorom izvedbe otvara vrata određenim metateatralnim postupcima. Likovi koji nisu na sceni cijelo su vrijeme prisutni u prvom redu partera, ispred kojeg se i odvijaju određeni “scenski dodaci” koji nadopunjuju radnju na pozornici. Tako primjerice kada Quickly drugi puta dolazi k Falstaffu uvjeravati ga da ga Alice voli kao dio njihove spletke, Bardolfo i Pisola ispred pozornice plešu u ritmu orkestralne pratnje jedući kobasice. Kazalište u kazalištu posebno dolazi do izražaja kada shvaćamo da se na scenu penje do sada nepredstavljeni lik u privatnoj odjeći.

Prvo se pitamo je li to možda statist i pokušavamo odgonetnuti simboliku njegove kostimografije, no vrlo brzo shvaćamo da je pred nama poznato lice samog redatelja – Marina Blaževića. Svojim pojavljivanjem na sceni i ispred nje u raznim situacijama pretvara ovu predstavu u više od komentara svijeta koji se temelji na glumačkoj igri, zabavi i ulogama, ona postaje osvrt na samu sebe. Redatelj se javlja u nimalo nasumičnim situacijama, upravo u ulozi sluge, paža, opslužujući likove na sceni, glumce, noseći im pisma ili služeći ih. Do izokretanja uloga dolazi kada Alice, pripremajući prvu zamku za Falstaffa, na glavu stavlja redateljeve naočale. Ona tada preuzima ulogu redatelja i režira tu scenu. Pri stavljanju naočala javlja se i zanimljiva igra rimom na projekciji titlova koja glasi “Alice direttrice”. Preuzimanje režije u ženske ruke dovodi nas do posvete ove trilogije koju je Blažević u medijima više puta istaknuo.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Ova opera nije samo opera o veselim ženama widsorskim, već je riječ o ženama koje sudbinu uzimaju u vlastite ruke, koje ne dopuštaju da se s njima poigrava ili da im se nešto uskrati i zabrani. Cijela je predstava tako prepuna poigravanja sa stvaranjem naizglednog razdora među rodovima, no zapravo dubinskog izjednačavanja koje se očituje kroz njihovo postavljanje u simetrične slike na sceni i ponavljanje sličnih obrazaca. Posebnu ulogu u toj igri imaju Fenton i Nannetta koji predstavljaju pomirenje ovih posvađanih polova koji sami sebi nameću razlike, a jedino u ljubavi pronalaze mir. Njihova pozicija pomiritelja posebno dolazi do izražaja u sceni u kojoj obje skupine, razdvojene na suprotnim krajevima scene, izlažu svoje spletke u burnom i kaotičnom pretapanju višeglasnog pjevanja, dok Fenton i Nannetta usred ovih podjela samo žele biti jedno i naći se na sredini scene.

Poseban i autonoman dio, što scenografije što idejne razine, u ovoj su predstavi ni manje ni više nego – titlovi. Kada pomislite da se u predstavi više nema u što intervenirati što bi vas iznenadilo, riječko se kazalište dosjeti postmodernih titlova. Oni su u ovoj predstavi projicirani na površinu čeličnog zastora (kasnije tila i platna te zidova kazališta) u obliku knjige. S jedne strane nalazi se hrvatski, a s druge talijanski tekst. No inovativnost u ovoj vrsti titlova ne leži u veličini istih niti u dvojezičnosti, već u intervencijama u tekst (Lada Čale Feldman i P.A Skantze) koje upućuju gledatelja/čitatelja na određene točke u radnji na koje valja obratiti pažnju. Ključne su riječi zaokružene ili podcrtane, a one se odnose na interpretaciju likova i dublje shvaćanje Boitova libretta i njegove veze s Shakespeareovim originalom. Kod žena ćemo tako imati podcrtane riječi poput “čitaj” i “govori”, dok se kod muškaraca javljaju “zaključaj”, “zatvori”, “trezor” i “riznica” kao pokazatelji stereotipnog mišljenja muške ljubomore. Javljaju se i tekstualne intervencije koje ukazuju na svevremenost opere pa se u trenucima kada Alice spominje riječ sabor pojavljuje graf koji pokazuje zastupljenost žena u hrvatskom Saboru.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Valja spomenuti sjajne izvedbe svih solista s posebnim osvrtom na Giorgia Suriana. Ako ste pogledali sva tri dijela trilogije, ne možete ne uspoređivati njegovu izvedbu u te tri opere. Surian je u posljednjem dijelu pokazao stranu koja u prijašnjim dijelovima nije mogla doći do izražaja zbog ozbiljnosti uloga. I u ovom dijelu njegovu vokalnu izvedbu vjerno prati glumačka izražajnost i nijansirana razrađenost lika. Ovoga puta gledamo vrckavost, izražene geste i mimiku zbog kojih publikom vlada osjetna vedrina. Posebnu pažnju i pohvalu zaslužuje i skupina ženskih likova koja dostojno nosi posvetu trilogije svojim “veselim” brojevima. Briljiranja solista suvereno prati i standardno sjajan i iskusan orkestar Opere.

Taktovi veličanstveno izvedene fuge zaključuju i otključavaju tumačenje postupaka koje smo gledali kroz cijelu predstavu. “Tutto nel mondo è burla” (cijeli svijet je šala) uzvikuju svi likovi uz bogatu pratnju muškog i ženskog zbora Opere. U tim se trenucima podiže i posljednji zastor otkrivajući ni manje ni više nego gole zidove kazališta i otvorene prozore i vrata kroz koje se vidio suton nad Mrtvim kanalom. Ova scena ne može vas ne izbaciti iz udobnosti sjedala. Ovim postupkom postignuta je na samo vizualno fascinantna scena, već i točka na i svim režijskim igrama koje su vladale operom. Likovi nam govore da granice kazališta nisu omeđene zidovima kazališne zgrade već da se one protežu onoliko koliko je velik ovaj suludi svijet.

Iskreno se nadam da će oni koji nisu uspjeli pogledati jednu od svibanjskih izvedbi imati priliku to učiniti u nadolazećoj sezoni.

-> “Macbeth” (HNK Zajc): Krvava psihološka drama u riječkom opernom trijumfu

(Visited 136 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari