Istaknuto
25.11.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Nova glazba daje mogućnost glasanja za singlove iz glazbenih radionica izvođača koji neumorno snimaju i obljavljuju nove materijale.

18.11.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Ove godine prvi put od ratnih godina neće se održati najveća Brucošijada u gradu, ali mi na KSET ne zaboravljamo - počinje Mjesec KSET-a na Ziheru!

Intervju

Kolektiv Igralke: Glumice koje uzimaju kazalište u svoje ruke

19.11.2020. Antonia SvetinaFoto: Kolektiv Igralke
Vrijeme čitanja: 9 minute

Kolektiv Igralke mladi je riječki umjetnički kolektiv kojeg čine diplomantice studija Glume i medija u Rijeci (klasa Rade Šerbedžije i Lenke Udovički) Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović. Ove svestrane glumice svoje projekte u sklopu Kolektiva Igralke produciraju same, ne samo kao izvođačice, već i kao autorice i producentice te tako stvaraju jedinstvenu pojavu na hrvatskoj nezavisnoj kazališnoj sceni, mijenjajući tradicionalnu poziciju glumice. Kroz ugodan i zanimljiv razgovor, otkrile su mi koja je sudbina diplomiranih glumica u Rijeci, u Hrvatskoj, kakvo kazalište žele stvarati, što je to angažirano kazalište, kako je ujedno biti producent, autor i izvođač, što pripremaju u skoroj budućnosti i još mnogo toga.

Tko su Igralke, kako i zašto su nastale?

Vanda: Igralke su nastale iz prijateljstva rođenog na studiju Glume i medija. Zajedno smo studirale u Rijeci, u generaciji Rade Šerbedžije i Lenke Udovički i ondje smo prepoznale da imamo slične interese i poglede na kazalište. Odlučile smo pokušati stvoriti vlastiti alternativni, nezavisan izričaj koji će se razlikovati od institucionaliziranog i hijerarhijskog teatra.

Ana Marija: Igralke je riječ posuđena iz slovenskog jezika i nju smo odabrale prvenstveno zato što „glumica“, hrvatska inačica, ima negativnu konotaciju. Riječju glumica možemo nekoga uvrijediti u određenim kontekstima pa smo željele ukazati na to da mi nismo „samo“ glumice, već da se igramo, stvaramo.

Sendi: Tako je, u tome i jest specifičnost našega rada i našeg kolektiva. Mi same smišljamo svoje projekte, raspisujemo ih, prijavljujemo ih na natječaje, brinemo se financijama, produciramo ih, a naposljetku mi kao glumice pozivamo suradnike s kojima želimo surađivati. Time smo obrnule uobičajen slijed specifičan za kazalište, u kojem su redatelji ili kazališta ti koji odabiru glumce s kojima žele raditi, a ovdje mi prema svojim afinitetima i intuiciji biramo redatelje, dramaturge i druge suradnike.

Foto: Kolektiv Igralke

Kakvo je kazalište koje stvarate i koje teme obuhvaća?

Vanda: Do sada smo publici predstavile predstavu „Plastika fantastika” (u suradnji s Ri:use centrom i Savezom udruga Molekula iz Rijeke), interaktivni kazališni crtić namijenjen djeci koji se bavi pitanjem ekologije. Predstava je premijerno je izvedena u lipnju 2019. godine te je gostovala na 7. Međunarodnom ne-festivalu kazališta potlačenih u Gornjem Gradu, Slovenija, na dječjem festivalu Plesni zbirkus u Rijeci, uz izvedbe u školama PGŽ te online za vrijeme lockdowna u organizaciji Kluba Močvara iz Zagreba (FB Močvarni dnevni boravak).

Osim toga, s obzirom na to da je riječ o ženskom kolektivu, zanima nas žensko pitanje. U novom projektu „Bakice“, čija je premijera zakazana za 11. prosinca 2020., bavimo se egzistencijalnim pitanjem žena starije životne dobi – bakicama. Radi se o društveno angažiranom projektu koji nastaje iz preokupacija problemima lokalne zajednice, budući da je postalo ‘normalno’ vidjeti ljude kako kopaju po kontejnerima u potrazi za povratnom ambalažom.

Sendi: Ja osjećam kazalište kao mjesto javnog govorenja o temama važnima za zajednicu. To je mjesto promatranja svijeta, opažanja društvenog funkcioniranja i progovaranja, dijeljenja iskustva. Društveno angažirano kazalište je upravo ono što nas povezuje i što nas je spojilo.

Što je društveno angažirano kazalište i kako ono nastaje?

Vanda: Konkretno kod projekta „Bakice” ideja je proizašla iz dokumentarnog bavljenja marginaliziranim društvenim skupinama. Mi dakle na dokumentaran način koristimo etnografsku metodu stvaranja predstave. Ulazimo u privatni život bakica – susrećemo se s njima, intervjuiramo ih, razgovaramo s njima. Također, projekt „Bakice” već je neko vrijeme aktivan, a predstava je samo kruna dugotrajnog procesa. Naime, organizirale smo „Siromašku kuhinju” s bakicama, radionice, razgovore, a plan je da nakon što napravimo predstavu, naša priča s bakicama ne završi. Željele bismo u sklopu predstave izraditi transparentnu web-stranicu na kojoj posjetitelji mogu pratiti postotak novaca koji od prodaje programskih knjižica ide pravim protagonisticama predstave – bakicama. Ovaj internetski portal dizajnom je zamišljen kao gomilanje brda plastičnih boca uz aktivan numerički brojčanik koji bi predočio odnos sakupljenih boca i novca. No, ova faza provedbe projekta uvelike će ovisiti o raspoloživim financijama.

Ovakvim kazalištem mi zapravo ulazimo u realni život, u ono što nas zaista okružuje. Smatram da je takvo kazalište nužno i da je apsurdno baviti se maskiranim i uljepšanim temama koje nemaju veze sa stvarnošću. Mislim da je svaka osoba u Rijeci već primijetila te bakice pored kontejnera. Nas zanimaju upravo ti životi – koje se priče kriju iza tih sudbina.

Što je to što povezuje sudbine bakica, žene koje su svedene na sakupljanje boca zbog preživljavanja, i vas kao umjetnice?

Anja: Baš kao i životi bakica, od kojih su mnoge u ovoj situaciji zbog toga što nisu ostvarile mirovinu, ili primaju premalu mirovinu za dostojanstven život, i pitanje našeg opstanka na tržištu rada kao umjetnica je prilično upitno. Također, veliko je pitanje i naša materijalna egzistencija po odlasku u mirovinu, hoćemo li ju uopće ostvariti, što će se dogoditi s našim životima.

Sendi: Što više razgovaramo s našim bakicama to više postajemo užasnute time koliko lako čovjek može prijeći prag neimaštine i koliko to nisu neki apstraktni pogrešni životi u kojima je do neimaštine došlo zbog nedovoljno truda ili krivih odluka. Na njihove sudbine su utjecali brojni faktori – primjerice raspad Jugoslavije, razne životne okolnosti. Ne možemo ih stereotipizirati prema klasičnom uvriježenom mišljenju – „netko je beskućnik, sam si je za to kriv.“ Također, kroz razgovore sve više otkrivamo koliko smo slične. Primjerice, jedna od tema koju sam obrađivala prilikom pripremanja predstave je pitanje mirovine i izračunavanje mirovine. Što sam dublje ulazila u tematiku sam više shvaćala da vjerojatno neću imati mirovinu. Prije svega zbog naše prekarne situacije i toga što se naš honorarni umjetnički rad nigdje ne vodi i ne broji kao staž. Tako da osim naše trenutne financijske nesigurnosti, imamo i tu buduću.

Foto: Kolektiv Igralke

Koja je konkretna trenutna financijska nesigurnost – kako biste opisale položaj umjetnice, glumice u Rijeci?

Ana Marija: Ja sam diplomirala prije mjesec dana i trenutno radim u Exportu na recepciji, što je super posao od kojeg mogu preživjeti. Također, radim u Kolektivu Igralke i honorarno na još dva projekta. Kada se to zbroji, ne preostaje mi slobodnog vremena koje bih rado iskoristila da nastavim graditi sebe kao osobu, kao umjetnicu. Kažu da prvih 10 godina radiš iz ljubavi, ali mislim da će naša generacija iz ljubavi raditi dok je živa, a zarađivat će od drugih poslova. U umjetnosti nema dovoljno prilika za rad, pogotovo sada u trenutnoj situaciji epidemije koronavirusa. A što više vremena ulažemo u posao od kojeg preživljavamo, manje vremena imamo za ulaganje u svoju umjetnost i daljnji razvoj. I takva je naša sudbina.

Sendi: Taj nedostatak prilike i jest jedan od razloga zašto smo se okupile i odlučile same stvoriti vlastitu priliku. Također, ja u institucionalnom kazalištu ne vidim svoje mjesto, odnosno vidim ga samo u pojedinim projektima.

Vanda: Najnaporniji dio stvaranja vlastitih prilika je to što i sav producentski posao radimo same i to volonterski. Kada neku organizaciju tek osnuješ, treba ti neko vrijeme da se dokažeš. To znači da sva financiranja i potpore koje ostvarujemo ulažemo u projekt jer želimo stvoriti što bolji proizvod. Također, želimo platiti suradnike s kojima radimo i uložiti i tu u kvalitetu, pa na kraju naši honorari pate, producentski, a čak i glumački. Sada nas očekuju i manji prihodi od ulaznica s obzirom na smanjene kapacitete gledališta. Ne želimo dizati cijenu karte s obzirom na to da je riječ o socijalnoj tematici. I to sve ovo čini jednom ogromnom svakodnevnom borbom. Ali meni je osobno to draže od glumljenja u predstavama koje me ne inspiriraju. A ionako uloge u njima ni ne mogu dobiti 🙂

Foto: Kolektiv Igralke

Vjerujete li da ćete uspjeti s vremenom živjeti od Igralki?

Ana Marija: S obzirom na to da smo tek u početcima, ja stvarno mislim da se možemo s našom organizacijom kvalitetno ‘zalaufati’. Imam vjere u to što radimo.

Sendi: Ja imam nepresušno vrelo iracionalnog optimizma i ljubavi prema nama. To je kao kad se s nekim oženiš – učiniš to jer u tu ljubav vjeruješ. I nadam se da ćemo od ovoga moći uskoro i preživjeti. A do tada, sve imamo i druge poslove.

Koji su to ostali poslovi kojima se bavite?

Anja: Imam tu sreću da radim poslove koje volim, samo jedan od njih plaća račune – radim kao logopetkinja u jednoj osnovnoj školi. Svakodnevni kontakt s djecom me ispunjava na nekoliko razina. Radeći kao logopetkinja, osjećam se korisnom sada i ovdje na vrlo konkretan način. Osim toga neposrednost, nevinost, iskrenost, životnost i autentičnost koju posjeduju djeca te interakcija s tim vrijednostima omogućuje mi bolji uvid u to koliko je svijet odraslih nepotrebno kompleksan i uvrnut. Svako iskustvo obogaćuje me i oblikuje i kao umjetnicu. Ali traži i puno odricanja, odlaska s posla na probe, slobodne vikende skoro pa i nemaš, obitelj vidim samo par puta godišnje. Volim to što radim i sigurno u tome nalazim snagu. Bilo bi lijepo kad bismo bar onda imali prikladne uvjete za umjetnički rad, ali i tu je stalna borba. U Igralkama je najveći dio posla produkcije pao na Vandu i Sendi, nažalost još uvijek neplaćen rad koji zahtijeva ogroman trud i bez čega ne bismo mogle raditi na način na koji sad radimo.

Vanda: Ja sam donedavno radila kao producentica u Drugom moru, te na programskom pravcu Dopolavoro u sklopu Rijeka EPK 2020. Puno sam radila, puno sam naučila o produkciji, što ću sve primijeniti na Igralkama. Trenutno odmaram od tog „burnouta“. A nakon toga ne znam što ću.

Sendi: Ja radim kao klaundoktorica u udruzi Crveni nosovi – klaunovidoktori, kao selektorica na filmskom festivalu STIFF, pišem kritike za Kulturpunkt i još mnogo poslova u kulturi koji me vesele na različite načine. Sve ovo što radimo sa strane je moguće jer smo uz glumu završile i druge fakultete – menadžment u kulturi i socijalnu antropologiju, komparativnu književnost i rusistiku, logopediju

Koji je vaš opći pogled na stanje kazališta u Hrvatskoj? S obzirom na to da Kolektiv Igralke nastaje iz potrebe za radom, ali iz potrebe za stvaranje predstava koje vas inspiriraju. Kako kazalište u Hrvatskoj izaziva te potrebe?

Anja: Mislim da su institucionalna kazališta jako zatvorena i teško je ući u te krugove općenito. A osim što su postojeći ansambli vrlo zatvoreni, i estetike koje mene zanimaju su neke koje se teško pronalaze u institucionaliziranom teatru. Mislim da su kazališta u Hrvatskoj ostala u nekom starom hijerarhijskom načinu funkcioniranja, što se odražava i na njihovu estetiku. Mene inspiriraju predstave koje se mogu vidjeti na festivalima. Možda i male, komorne predstave, ponekad s jednim izvođačem, ali vrlo intimne i govore iz potrebe izvođača i njegove suštine. Rijeci jako nedostaje nezavisna izvedbena scena, a pod tim mislim doslovno na scenu – kao prostor u kojem postoje tehnički uvjeti da nastane i zaigra neka predstava. Igrati u hladnim, napuštenim halama, među ruševinama i po privatnim stanovima možeš neko vrijeme i u neko vrijeme, ali mislim da to onda najbolje pokazuje kakav je odnos politike i javnosti prema kulturi. Mi se uvijek krpamo sa svim mogućim rješenjima, od tehnike do ljudstva i prostora i nekad ti bude zbilja neugodno kad suradnicima ne možeš pružiti uvjete za rad, koji su nužni kako bi napravili kvalitetnu stvar. Kako je rekla Silvija Stipanov u jednom intervjuu, to je zaista “entuzijastični mazohizam” u većini slučajeva.

Sendi: Kazališta imaju stabilnost, red, sigurnost, velike predstave po narudžbi sa strogo podijeljenim ulogama u cijelom procesu. Svatko ima svoj posao koji dolazi odraditi. Mi umjetnost želimo živjeti, otkriti što je potrebno reći, kako bismo to mogle reći i s kime bismo to mogle najbolje reći.

Anja: Mi nemamo neku šprancu niti fiksno određene uloge. I projekt „Bakice” je potpuno drugačiji od našeg prvog projekta, „Plastika fantastika”, koji je bio dječja predstava. A ono što dalje pripremamo pak bit će ponovno nešto sasvim drugačije.

Kako izgleda taj proces uzimanja priče „s ulice“ i stvaranja od toga izgovorenu riječ na pozornici?

Ana Marija: Pa zapravo priče koje smo od naših bakica sakupile su već same po sebi jako scenske i zanimljive pa ne zahtijevaju od nas puno intervencije. Ponekad je to što one izgovore, ta jedna sudbina, već toliko genijalno izgovorena da je spremna za pozornicu. Redateljica projekta, Tjaša Črnigoj, onda sakupljeno stavlja u kontekst i tako se predstava gradi, dio po dio. Uglavnom – snimamo ih, zapisujemo, interpretiramo njihove riječi, ponekad i maštamo.

Vanda: Ono što nam je jako bilo važno u cijelom procesu je etički stav prema njihovim svjedočanstvima. Selekcija onoga što želimo iznijeti i što ne želimo i koliko identiteta bakica želimo otkriti. Također, odnos prema istini nam je važan i nikada ne iznosimo ono za što nismo sigurne da jest istina, nego pokušavamo, zajedno s publikom, pronaći naš stav o situaciji koja je predstavljena.

Sendi: Proces je jako intenzivan jer je redateljica pred nas stavila zadatak da donosimo svaki dan na probu prosječno dvije scene. Od svega sakupljenog se onda probralo ono što čini predstavu koju ćemo predstaviti 11. prosinca. I to je glumačka pozicija u kojoj još nismo bile – mi smo kao glumice zapravo i dramaturginje, a ponekad i redateljice.

Vanda: Cijeli proces je užasno uzbudljiv jer kroz njega glumac postaje i umjetnik, a ne samo zanatlija i izvođač.

Osim „Bakica”, što još pripremate?

Sendi: Prije svega i s trenutnim projektima stremimo prema međunarodnim suradnjama. Surađujemo s dragim ljudima koje smo vremenom upoznale na brojnim edukacijama i festivalima te smo s njima kliknule na osobnoj i estetskoj razini. Nakon „Bakica” sa slovenskom redateljicom Tjašom Črnigoj, za 2021. godinu pripremamo projekt Rijeka – eksperiment: Zolfanelli (radni naslov), s engleskom redateljicom Sammy Glover iz londonskog kazališta Almeida te s piscem Ericom Mosesom (Beč-Boston).

Anja: Sammy smo upoznale na jednom intenzivu prošlo ljeto u organizaciji Creative Cultural Alliance, na radionicama glumačke tehnike Jana Fabrea i Anne Bogart. Tijekom intenzivna dva tjedna smo se vrlo ogoljeno i intimno upoznale te je suradnja se posve prirodno i lako iz toga rodila. I ludo je što u ovim vremenima epidemije mi i dalje uspijevamo organizirati i graditi međunarodnu suradnju. Zolfanelli je potpuno drugačiji projekt, koji kada je nastajao nismo ni slutile koliko ćemo se sadašnjim stanjem približiti onome što je upisano u tekstu.

Sendi: Krenule smo od D’Annunzijeve vladavine u Rijeci, od odnosa fašizma i umjetnosti, odnosno umjetnikove slobode. Pitanje koje nas zanima jest što je revolucija i kako napraviti revoluciju kroz umjetnost. I dogodilo se da je projekt postao distopijski akcijski triler. Tako da opet nešto potpuno drugačije – od dječje predstave do angažiranog dokumentarnog kazališta do distopijskog akcijskog trillera s pravom radnjom i likovima. Iako će projekt biti dramski, a ne postdramski, i ove smo likove mi stvarale i razvijale.

Zaključno?

Sendi: Začudno je i prekrasno kako ovaj brod plovi na povjerenje i ljubav. I sa suradnicima, i s bakicama, a i među nama.

Anja: Često planinarim i shvatila sam da se u ‘divljini’ volim držati utabanih staza, a u životu sve hrabrije koračam nekim stazama za koje ne znam kamo vode i da li uopće postoje. Ali lakše ih je graditi s nekim nego sam.

A Igralkama želim da nastave graditi ovu prekrasnu, nezavisnu, žensku, riječku priču, o kojoj ćemo, sigurna sam, još jako puno čuti.

(Visited 1.274 times, 1.274 visits today)

Komentari