“Bog masakra” (HNK Varaždin): Kazališna poslastica

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu sezonu je službeno otvorilo 20. rujna premijerom predstave “Bog masakra“. Dramu francuske dramatičarke i glumice Yasmine Reze nagrađenu prestižnim nagradama Tony, Nestroy i Laurence Olivier za najbolji dramski tekst režirala je Lea Anastazija Fleger. Predstava je ujedno njen diplomski ispit iz kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Yasmina Reza piše o ljudima, o majkama i očevima, o njihovoj djeci i roditeljima, o bračnim partnerima i njihovim ljubavnicima. Oni se nalaze u svakodnevnim situacijama u kojima se susreću sa svima poznatim problemima i konfliktima. Reza priče svojih likova iznosi s onom svakodnevnom jednostavnošću zbog koje svi mi svoje živote ponekad smatramo običnima i dosadnima, a istovremeno ih nenametljivo obogati detaljima koji likove čine osobama od krvi i mesa. Pritom sve to ispriča na satiričan način uz neodoljiv humor koji ni u jednom trenutku ne ispada površan ili banalan.

I da ne znate koje je sve nagrade drama osvojila i da su je svojedobno igrali Ralph Fiennes, James Gandolfini, Jeff Daniels i Marcia Gay Harden, nije dugo potrebno da shvatite kako je “Bog masakra” briljantni tekst koji je redateljica Fleger izvrsno kanalizirala kroz izvedbe četvero protagonista. Radnja drame prati dva bračna para koja se sastaju kako bi raspravili tučnjavu svojih sinova. Cijela se predstava odigrava za vrijeme njihovog poslijepodnevnog susreta u stanu Houlliéovih. Relativno pristojan susret postepeno se pretvara u burnu svađu u kojoj se više ne biraju strane, a koju je redateljica sigurnom rukom vodila i gradirala, bez skretanja u karikaturu ili dodvoravanja publici priprostim forama. Tako je humorističan potencijal teksta došao do punog izražaja, a glumci su dobili mnogo prostora za izvrsne i nadahnute izvedbe.

Zbog precizne se režije Rezin ionako jasno napisan tekst s lakoćom raspliće i s uzbuđenjem prati. Iza naoko običnog susreta zabrinutih roditelja krije se ozbiljna rasprava o muško-ženskim odnosima, odgoju djece, moralu, pa čak i religioznim te filozofsko-ideološkim temama. Kao temeljni motiv javlja se pitanje krivnje – je li u tučnjavi kriv jedino napadač ili je žrtva nekim svojim postupkom izazvala/isprovocirala reakciju napadača? Ta se dilema utjelovljuje u Reilleovima (Irena Tereza Prpić, Marinko Prga), zaposlenim roditeljima koji svojem djetetu dopuštaju znatno više slobode od Houlliéovih (Sunčana Zelenika Konjević, Robert Plemić).

Radnju u početku predstave diktira Veronique (Zelenika Konjević) koja je i inicirala taj sastanak. Ona ne želi samo pronaći rješenje njihovog problema, već iz te situacije želi izaći kao pobjednik, zbog čega njena neprestana potpitanja i komentari zapravo i dovode do svađe. Pritom želi ostaviti dojam moralne vertikale, što se tijekom predstave ruši poput kule od karata. Koliko se njeno pretvaranje i glumatanje u prvome dijelu (“najbolja” pita, spisateljska karijera) čine fejk i isforsiranima, toliko je u drugome dijelu, kada se i njen poslušni muž okrenuo protiv nje, iskrena u svojoj bespomoćnosti.

Michel (Plemić) je u početku podređen svojoj supruzi. Gotovo muca kad je ona u blizini, skače na svaku njezinu riječ, ali kad ona ode u kuhinju raspriča se kao da nikada neće stati. Njegov lik proživljava najveću transformaciju i u drugom je dijelu gotovo potpuna suprotnost Michelu s početka predstave. Popucali su konci kojima ga je sputavala njegova supruga i Michel si je napokon mogao dati oduška u vlastitom domu. Zadnja scena pokazuje da to ipak nije njegovo pravo lice, unatoč svemu što on uporno tvrdi, već da je to ipak ispušni ventil koji mu je bio itekako potreban. O etičnosti se polemizira i u Michelovom postupku eliminacije njihovog obiteljskog hrčka.

Preobrazbu na neki način doživi i Annette (Prpić). I ona je u svom braku, kao i Michel, pasivna, pomirljiva i prilagodljiva, a tako se ponaša i prema Houlliéovima, usprkos svim Veroniquenim podbadanjima. No kroz raspravu i njoj popuste konci te posve nestaje njena početna pristojnost i rezerviranost te odmjerenost u pokretima i govoru na koju pred strancima veoma pazi. Tako se uz psovke i nešto bezobrazniji stav suprotstavlja i suprugu i Houlliéovima, a njeno je ponašanje i nju samu šokiralo. Njezin lik podsjeća na lik Francoise Hirt iz Rezinog najnovijeg teksta „Bella figura“ koja je na sličan način u početku ukočena, suzdržana i dotjerana, da bi potom izgubila samokontrolu, istovremeno uživajući u vlastitom oslobođenju.

Ovako naglašenu promjenu nismo vidjeli kod Alaina (Prga). On je kontinuirano uvjeren u svoje stavove i stajališta. Iako se na prvi pogled čini nezainteresiran za rješavanje te dječje svađe, otkriva se da je to dio njegove životne filozofije – djeca se potuku i odrasli nemaju razloga praviti dramu oko toga, a ne suzdržava se ni od toga da svog sina nazove divljakom. Alain radi kao odvjetnik za farmaceutsku kompaniju kojoj prijeti veliki skandal zbog lošeg lijeka. Zanimljivo je da o tome otvoreno i bez srama progovara, istovremeno savjetujući Michelovoj majci da ne pije taj lijek, dok klijentu sugerira da ne daje nikakve izjave za javnost kako situacija ne bi eskalirala. S jedne se strane može pohvaliti njegova poslovna profesionalnost, no koliko je to moralno…

Redateljica potpisuje i scenografiju te prilagodbu scenskog prostora. Odabrani komadi namještaja prikladno dočaravaju dnevnu sobu dobrostojeće građanske obitelji. Redateljica je odlučila da publika sjedi sa svih strana podrumske scene “Zvonimir Rogoz”, na taj način ulazeći u dnevni odnosno intimni prostor likova. Funkcionalnost prostora potvrđuju i prolazi napravljeni u četiri kuta scene koji vode do kuhinje, kupaone i izlaza iz stana te kojima se likovi u više navrata koriste, a i publika u gledalište ne ulazi kroz uobičajeni ulaz u Rogoz, već kroz ulaz u stan Houlliéovih.

Što se samih glumačkih izvedba tiče, već sam spomenuo da su zaista sjajne. Plemić je zadnjih godina jako malo igrao u svojoj matičnoj kući, posljednja premijera bila mu je katastrofalna izvedba suca Bracka u “Heddi Gabler” iz siječnja 2015. U ulozi Michela urnebesan je kao suprug-papučar koji skače na svaku ženinu riječ, da bi zatim izigravao velikog frajera koji će u kući piti rum i zapaliti cigaru. Prga zadnjih godina isto nije mnogo igrao, no rekao bih da se dobro osjeća igrajući čangrizavog i filozofski raspoloženog odvjetnika. Prpić oduševljava u drugome dijelu predstave, kada zauzme borbeni stav i podigne glas u trenucima svađe. Zeleniki Konjević dobro pristaje brbljavi i pomalo licemjerni karakter Veronique.

Uz redateljicu i glumce, na predstavi je još jedino surađivala kostimografkinja Žarka Krpan koja je odradila dobar posao obukavši likove u kostime koji odgovaraju njihovim osobinama i ponašanju, od Alainovog odijela i Annettinog poslovnog kostima do Michelove veste i Veroniqueinog turbana te nakita. Predstavu ne prati glazba, čak nema ni promjena rasvjete, što potvrđuje da i mali autorski tim može napraviti iznimno kvalitetan posao.

Kada glumcima uloge ovako dobro sjednu i kada imate ovako dobar tekst, onda nema potrebe za ikakvim drugim zahvatima. Redateljica je sigurnom rukom vodila glumce te uspostavila dinamičan tempo predstave koja nije predvidljiva, a obiluje upečatljivim scenama i urnebesnim replikama. Izuzetno dojmljive izvedbe i svakidašnji kontekst radnje potiču na to da se o predstavi raspravlja i nakon njenog završetka. Ne znam je li Fleger tekst za svoj diplomski ispit birala sama ni je li imala utjecaj na odabir glumačke postave, no dokazala je da se u rad s glumcima i rad na tekstu itekako razumije. Štoviše, mogla bi očitati lekciju brojnim starijim i iskusnijim kolegama, pogotovo onima koji su zadnjih godina režirali u Varaždinu. “Bog masakra” je, bez ikakve dvojbe, najbolja predstava HNK-a u Varaždinu unatrag nekoliko godina, a i na zagrebačkoj bi se sceni brzo izdvojila.