Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Film

Fantastoide: Prema kratkovidnom ZF-u (“Black Mirror”, 3. sezona, C. Brooker)

04.11.2016. Dinko Štimacfoto: Youtube screenshot - official trailer

Puštanjem u javnost najnovije, treće sezone serije Black Mirror, njezin je tvorac Charlie Brooker u Guardianu prigodno objelodanio svoja razmišljanja o tehnološkim pitanjima sadašnjice. Iz Brookerovog kratkog pasaža o Tinderu:

„Tinder je konačna transformacija ljubavi i romanse u igru, Pokémon GO za srce. On ustvari uništava klupsku scenu – ljudi su ranije odlazili u noćne klubove upoznavati nove ljude, a danas tamo zalaze tek oni koji zaista vole klubove. Ispada da se radi o premalenom broju ljudi da bi noćni klubovi bili ekonomski isplativi. Dobivam izvješća o tome da korisnici Tindera upadaju u uzorak razmišljanja koji im govori da ih iza ugla uvijek čeka nešto bolje. A kao što znamo iz svakodnevnog iskustva… to jednostavno nije tako.“

Ovaj izvadak iz društveno kritičkih napisa Charlieja Brookera simptomatski ukazuje na podudarne misaone procese prisutne i u njegovom umjetničkom stvaralaštvu. Što je točno na stvari? Charlie Brooker beznadno i uporno promašuje poantu: njegove su analize u najbolju ruku paušalne, ponajčešće aljkave, a bez iznimke kratkovidne. Suočen s pojavom Tindera, novom manifestacijom veće društvene pojave globalno umreženog komuniciranja, sve što je Brooker sposoban graknuti jest: „Propast će noćni klubovi!“ Međutim, Brookerov argumentacijski aparat čak ni ovim lelekom ne donosi eksplicitno formuliran valorizacijski moment. Citirane izjave donose tek implicitno perpetuiranje stanja „kakvo je bilo do sada“. Nameće se iduće pitanje: ukoliko su klubovi, barem po Brookeru, omražena mjesta javnog okupljanja i ljudi ih ustvari i ne vole baš naročito posjećivati – zašto bismo onda trebali naricati nad njihovim lošim ekonomskim rezultatima? Postoje li klubovi zbog svojih posjetitelja ili je možda obrnuto?

Iza ugla u busiji čeka razvrat

Nadalje, koja još neizreciva zla našem neslutećem društvu sprema Tinder? Ohrabruje svoje korisnike da misle da ih „iza ugla čeka nešto bolje“. Ovdje je moguće prepoznati (barem) dva problema. Prvo, kao što se može rekonstruirati iz nostalgičnih besjeda naših seniora, institucija noćnog kluba – sa svojom preglasnom glazbom, agresivnim okruženjem i nesputanom seksualnošću – predstavlja razarački i dekadentni moment koji dokida idilično i čedno zlatno doba fantomskih plesnjaka. Promatrajući smjenu dviju društvenih institucija, onu plesnjaka noćnim klubom, upravo je potonji uvjetno rečeno negativac koji prijeti iskvariti našu mladež lakšom dostupnošću seksualnog kontakta. Ova lakša dostupnost novih partnera ne predstavlja ništa drugo doli manifestaciju onog za Brookera pogibeljnog novog što „čeka iza ugla“.

Drugo, Brookerova eksplicitna tvrdnja „iza ugla nema ničeg boljeg“ posjeduje upravo vagon logičkih problema. Kako je Brooker uopće može dokazati? Što ona znači u praksi? Uzima li se ovdje u obzir i sposobnost pojedinca da sâm kroji svoju sudbinu ili kroz život valja ići pogleda uprtog u pod, kloneći se izopačenih uglova s kojih nas mame, vabe i snube razni sukubi i inkubi, obećavajući sve nasladnije putene trenutke?

Charlie Brooker i u gore citiranom tekstu, ali i u prve dvije sezone svoje serije Black Mirror pokazuje sklonost prema prvoloptaškim reakcijama i površnosti. Ovo se praktično manifestira u neargumentiranim tekstualnim slavljenjima statusa quo i mediokritetskom i uopće banalnom televizijskom serijom nakačenom na efemerne novinske naslove iz rubrike „Zanimljivosti“. Ukupno šest epizoda najnovije treće sezone serije Black Mirror tu ne predstavljaju iznimku i doprinose pretencioznom mrcvarenju onoga što Charlie Brooker smatra znanstvenom fantastikom.

Lažno i površno

Prva epizoda sezone naslovljena Nosedive „vizionarski“ nas uvodi u šokantnu budućnost gdje ljudi koriste društvene mreže da bi jedni drugima u svakodnevnim interakcijama davali ocjene (izražene u zvjezdicama, od 1 do 5), što rezultira sveobuhvatnim socijalnim sustavom u kojem svaki pojedinac ima svoju agregiranu ocjenu, a koja mu omogućuje ili uskraćuje pristup različitim servisima, kao što su prijevoz, pravo na kredite s povlaštenom kamatnom stopom, itd. Iako je koncept sam po sebi vrlo zanimljiv zato što implicira postojanje jednog „panoptikonskog“, pomalo doušničkog korektivnog društvenog sustava (nepoželjno se ponašanje vrlo brzo identificira i sankcionira), Brooker krvnički guši potencijal ideje i agresivno tura bofl svoje „angažirane“ ZF „kritike“ lažnog i površnog u suvremenom društvu „tako opsjednutom društvenim mrežama i tim svjetlucavim gadgetima“.

Međutim, ovaj neustrašivi propovjednik očitoga propušta zamijetiti da hohštaplerstvo nije izum suvremenoga doba. Homunkulusi koji napučuju svijet njegove serije svojim činom estradizacije svakodnevnog ustvari potiru logiku profesionalizirane filmske industrije snova, a koja je za pređašnje generacije imala funkciju stvaranja fikcionalnog svijeta savršenih muškaraca i žena. Umjesto profesionalnih holivudskih diva i idola koje svatkovići mogu voajerski i masturbantski promatrati nadajući se da će i njihove stvarnosti postati slične onima koje su vidjeli na platnima ili ekranima, ideal postaje naš susjed/a, kolega/ica, školski/a drug/arica – koji će vještom manipulacijom društvenih mreža konstruirati narativ idealnog životnog puta.

foto: Youtube screenshot - official trailer

foto: Youtube screenshot

Brooker i u ostalim epizodama nastojati senzacionalistički i oportunistički iskoristiti aktualne javne probleme vezane uz pojavu novih tehnologija. Najčešće se, međutim, radi o problemima koji nisu uzrokovani pojavom novih tehnologija – već su tek nova manifestacija društvenih procesa dugoga trajanja. Primjer je i treća epizoda naslovljena Shut Up and Dance koja prati mladog Kennyja kojeg nepoznati počinitelji snime kamerom njegovog prijenosnog računala kako se samozadovoljava pa ga time ucjenjuju. Iako je, po svemu sudeći, planirani učinak ove epizode izazivanje straha pred potencijalom tehnologije da naruši privatnost pojedinca (Brooker se tu nakačuje na aktualnu paranoju vezanu uz web kamere – i pripadni pokret pokrivanja kamera ljepljivom trakom), u praksi, izgledna je reakcija tek apsolutna nevjerica zbog sablažnjivo nelogičnih životnih odluka glavnih likova koji se s ucjenjivačima odlučuju boriti darežljivo ih obasipljući uvijek sve novim zalihama kompromitirajućeg materijala.

Strah

Treća sezona serije Black Mirror, međutim, krije i nekoliko bisera nepatvorene lucidnosti. Druga epizoda naslovljena Playtest koju je režirao Dan Trachtenberg (ranije je ove godine iznenadio sjajnim ZF-om 10 Cloverfield Lane!) gradi uzbudljivu i poticajnu priču o konstruiranju onoga što poimamo stvarnim. Uopće, sve epizode treće sezone – osim četvrte (San Junipero) svoju pripovjednu strukturu baziraju na strahu od neke konkretne tehnološke inovacije – pa svaka epizoda posjeduje svoj konkretni strah. Dok se strah u većini epizoda pomalo banalno iznosi već u prvim kadrovima, Playtest nudi obrat u postupku – pravi se užas vješto čuva za klimaks priče, nakon što je gledatelj već nepovratno uvučen u njezinu zavojitu strukturu.

Sličnu koncepciju slijedi i peta epizoda naslovljena Men Against Fire. Osnovna ideja ove epizode naglašeno podsjeća na Peti val (The 5th Wave, J. Blakeson, 2016), međutim, to je teško uzeti za zlo zato što je u Men Against Fire slična tema obrađena puno kompetentnije i uz dodatnu značenjsku razinu iz koje je moguće iščitati suptilna upućivanja na poznatu nacističku praksu etiketiranja problematičnih društvenih grupa kao štetočina, parazita i degenerika, čime se efikasno provodi njihova dehumanizacija i priprema uvjete za kasniji eksterminacijski projekt. Epizoda predstavlja dobrodošao doprinos razmišljanju o vojsci, ratu, PTSP-u, efikasnoj kontroli nad vojskom na terenu, ali i nošenju s različitostima u društvu.

foto: Youtube screenshot - official trailer

foto: Youtube screenshot

Status quo

U konačnici, treća sezona serije Black Mirror predstavlja prirodni nastavak umjetničkog i društvenokritičkog postupka koji je njezin tvorac Charlie Brooker ozbiljio, kako u proteklim iteracijama serije, tako i u nekim svojim novinskim napisima. Parazitiranjem na aktualnim javnim preokupacijama i tjeskobama vezanima uz pojavu novih tehnologija, Brookerovo posljednje televizijsko čedo gradi karikirani znanstvenofantastični svijet bliske budućnosti koji nudi snažnu i iracionalnu želju za povratkom u status quo, ali malo pažljivo promišljenih uvida. Tomu unatoč, ova sezona itekako posjeduje potencijal za diskusiju i razmišljanje – ali da bi se došlo do slasne srčike tog potencijala, prvo je nužno posve razoriti i raskrinkati ljušturu doslovnog, priglupog, defetističkog i fatalističkog koja na žalost zamagljuje odraz u ovom crnom zrcalu. Za Black Mirror u cjelini, najpovoljniji bi rasplet bio da Brooker olabavi svoju spisateljsku kontrolu i dopusti mladim redateljima i scenaristima da nacrte njegovih ponekad zanimljivih uvida interpretiraju uz značajniju autorsku slobodu i doprinos.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari