BLACK MIRROR (5. sezona): Autorska lijenost i najlošija sezona dosad
Black Mirror kao serija nikad nije funkcionirala kao ujednačena cjelina i svoj kultni status vuče isključivo iz kvalitete pojedinačnih epizoda. Ukupni rezultat pojedinih sezona tako je bio poprilično varijabilan i na svaki ‘San Junipero’ i ‘The Entire History of You’ je dolazio po jedan ili više ’15 Million Merits’, ‘Metalhead’ ili ‘Crocodile’.
Ipak, upravo je kvaliteta odličnih epizoda potiskivala prosječnost lošijih i gradila interes za svaku sljedeću sezonu. Black Mirror franšizi tako se oprostio i neuspjeli konceptualni film Bandersnatch jer se smatralo da nakon njega slijedi standardna sezona s barem nekoliko sjajnih epizoda koja će ponovno otvoriti niz rasprava o utjecaju tehnologije na pojedinca. Takva sezona se ovaj put nije dogodila.
Bez značajnog rezultata
Black Mirror je najbolji kad ima humanistički pristup i objašnjava prilagodbu ljudske osobnosti tehnološkim unaprjeđenjima koja se oko nje nalaze. Ironično, u petoj sezoni sve se tri epizode bave takvim konceptima, no nijedna ne uspijeva postići značajan rezultat.
Sezonu otvara najbolja od tri epizode, ‘Striking Vipers’ koja se bavi odličnom idejom virtualne stvarnosti kao nove fronte za ljudsku seksualnost. U izvedbi se radi tek o prosječnoj i vrlo sladunjavoj epizodi koja svaku raspravu prekida tako što postane Brokeback Mountain u svijetu videoigara.
‘Smithereens’ čak ni ne odlazi u blisku budućnost nego kroz preglumljenu i predramatičnu priču upućuje izlizanu kritiku prevelikom korištenju mobitela i društvenih mreža. Kroz priču se paralelno pokušava gura blaga satira prosvijetljenog života IT menadžmenta u Sillicon Valleyju, no čak i taj dio izgleda zakašnjelo i zastarjelo.
Treća epizoda, ‘Rachel, Jack and Ashley Too’ ponovno kreće od solidnog koncepta – celebrity AI kao utjeha društveno izoliranim fanovima, ali se pretvara u jeftini Disney film o dvjema tinejdžerkama koje pomažu AI lutki da osujeti planove zle strine.
Preduge epizode
Teško se oteti dojmu da je loša peta sezona Black Mirrora rezultat autorske lijenosti. Puno je lakše napraviti ljubavni film nego analizirati ljudsku seksualnost, kao što je jednostavnije napraviti dječju borbu dobra i zla nego detaljnije razraditi ljudsku izoliranost u svijetu tehnologije. Preduge epizode pri tome samo maskiraju nedostatak sadržaja.
Ako je trebalo više vremena da se napravi standardno neujednačena sezona koja bi imala barem nekoliko bljeskova genijalnosti, autori su ga mogli uzeti. Black Mirror ima takvo povjerenje i publika je bez problema mogla čekati. Ovako će neke bolje epizode čekati još dulje.
