Retropetak: Čudnovate zgode afroameričkog samuraja (“Ghost Dog: The Way of the Samurai”, J. Jarmusch)
Prije tridesetak godina američki je redatelj Jim Jarmusch sa svoja dva ostvarenja, Stranger Than Paradise i Down by Law, zauvijek promijenio američki nezavisni film. Na samom početku njegovog bavljenja filmom, dok je studirao na Sveučilištu Columbia, mnogo mu se zamjeralo to što se u njegovim filmovima ‘ništa’ ne dešava. Ali, ubrzo nakon toga upravo se iz tog ‘ništa’ razvio jedan od najzanimljiviji redateljskih stilova u povijesti filma. Mnogo je njegovih zaštitnih znakova, ali naglasak je uvijek bio na zanimljivim, pomalo karikaturiziranim likovima koji mnogo vremena provode ili u tišini ili slušajući glazbu. Upravo takav lik je i Ghost Dog – afroamerički plaćeni ubojica koji se obračunava sa skupinom mafijaša. Za razliku od njegovog ranijeg ostvarenja kojeg smo se nedavno prisjetili, već spomenutog filma iz 1986. godine, Down by Law, ovaj se film ipak više oslanja na priču – Ghost Dog: The Way of the Samurai iz 1999. godine manje je kvalitetan, ali i dalje vrlo zanimljiv.
Iako nikada nije bio ljubitelj žanrovskog filma, Jarmusch se u ovom slučaju odlučio na mali eksperiment. Kako priča o usamljenom plaćenom ubojici ne bi izgledala kao svaka druga, u filmu su prisutni elementi japanskih samurajskih priča, ali i klasičnog američkog gangsterskog filma. Također, ovaj svestrani redatelj volio je u svoje radove ubaciti neku glazbenu temu, određeni žanr glazbe koji bi produbio svakog od njegovih glavnih likova. U slučaju Ghost Doga, riječ je o hip hop glazbi, a za film ju je izabrao i djelomično izvodio poznati reper RZA, jedan od utemeljitelja kultne američke grupe Wu-Tang Clan. Uvodna scena prikazuje goluba kako slobodno leti nebom, a čak su i prisutni golubovi subjektivni kadrovi pogleda prema dolje s velike visine. Golub nakon nekog vremena slijeće na krov zgrade gdje se nalazi jedna opskurna kućica u kojoj živi naš glavni protagonist. Kako Ghost Dog živi s golubovima – slično kao i Alan Ford na samom početku tog kultnog stripa – ne treba čuditi da sa svojim gospodarom, članom klasične mafijaške organizacije, komunicira pomoću goluba pismonoše. Inače glavni lik je krupni Afroamerikanac s hladnim izrazom lica, lik kojeg je redatelj napisao isključivo za Foresta Whitakera, danas oskarovca, a tada samo još jednog glumca u usponu. Kada u još jednom od uvodnih kadrova vidimo Ghost Doga kako čita samurajski kod, i to baš poglavlje o neizbježnoj smrti svakog od samuraja, u tom trenutku započinje njegov pomalo nevjerojatan put do upravo onoga o čemu je čitao. Nakon toga slijedi još jedan Jarmuschev zaštitni znak – vožnja automobilom po noći. Dok glavni lik putuje prema kući svoje iduće mete, hladnim izrazom lica sluša poeziju ulice još jednog zanimljivog repera Killah Priesta. Sve što dalje slijedi vrti se oko njegova sukoba s članovima mafijaške organizacije, ali da to ne bio klasični obračun, u pauzama od ubijanja ovaj plaćeni ubojica vrijeme provodi u parku pričajući sa svojim prijateljima – mladom djevojčicom i prodavačem sladoleda (Isaach De Bankole) koji govori isključivo francuski. Cijeli mafijaško-samurajski obračun treba ostaviti u drugom planu jer su slične priče u američkom filmu viđene bezbroj puta, ali niti jedna nije imala ovako osebujnog protagonista. Iako je skončao časno kao samuraj, čak niti gledatelj ne može jasno zaključiti je li Ghost Dog klasični hladnokrvni hitman, hrabri samuraj, običan kvartovski lik koji obožava rap glazbu ili pak dobroćudni nonkonformist koji se bori za ljepši svijet. Ipak, on je sve od navedenog u još jednom Jarmuschevom koktelu naizgled nepovezivih kultura.
Najupečatljiviji aspekt ovog filma svakako je prisutnost mnogo različitih kultura i načina razmišljanja. Mora se priznati da je redatelj, za razliku od svojih američkih kolega, pokazao hrabrost time što je ispremiješao nekoliko žanrova bez obzira na konačni rezultat. Tako da je u konačnici scene s mačevima, mafijaškim egzekucijama, pištoljima s prigušivačima, ukradenim autima ili običnim ubojstvima – zapravo svime od čega širokoj publici cure sline – pametno prekidao sa scenama meditacije, treninga, čitanja i razgovora u parku. Vrlo je jasan koncept, glavni lik u početku čita ulomke o neizbježnoj smrti i obvezi samuraja da se pomiri s tom činjenicom, tako da sve što slijedi je na neki način put prema konačnom i neizbježnom cilju. Samo što je cijela priča ispričana na klasičan Jarmuschev način, s mnogo tišine, goluba pismonoša i ugodnog razgovora dvoje ljudi koji se uopće ne razumiju. Također, redatelj je pokazao da je otvorenog uma kad se odlučio za rap glazbu. Dosad se autori nisu toliko često odlučivali na taj pothvat jer su znali da su stereotipi za taj tip glazbe neizbježni – puno više krajem 90-ih nego li danas. Pa je među ljubiteljima te vrste glazbe ovaj film stekao kultni status, prvenstveno zahvaljujući članovima Wu-Tang Clana. Još jednom je kralj američkog nezavisnog filma, Jim Jarumsch, dokazao da je nekonvencionalni redatelj. Iako se njegov stil godinama mijenjao, postoje jasne značajke po kojima čete uvijek prepoznati njegove radove.
