Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Intervju

Andrija Mardešić: “Ova serija može biti obrazovna emisija za roditelje”

08.11.2015. Dario DunatovFoto: facebook.com/NemojNikomeReci

U nedjeljnom terminu, oko 22:30h, odnedavno je na HRT-u 1 krenula serija za mlade Nemoj nikome reći. Novost je da je televizijska produkcija napravila domaću seriju ciljajući ponajviše na adolescentsku populaciju, ali novost su za nacionalnu produkciju i uglavnom pozitivne kritike s kojima su njene prve epizode dočekane. U fokusu je lik Helene Jurić (Mia Anočić Valentić) koja preko vloga opisuje stereotipni život vršnjaka iz svog razreda. Serija odiše modernim pristupom, dinamična je, te koristi velik raspon glumaca, od onih iskusnijih (Senka Bulić, Hrvoje Kečkeš, Matija Prskalo), do mlađih koji su dobili priliku za afirmacijom. Ovu seriju je moguće, osim u nedjeljnom terminu pratiti i preko multimedijske usluge HRTi. Iako serija ukazuje na razne adolescentske probleme, ne zauzima položaj suca, ne moralizira, već jednostavno zabavlja.

Ovom prilikom, razgovarali smo s Andrijom Mardešićem, jednim od dvojice redatelja odgovornih za ovu seriju. Rođen 1985. Godine, diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti 2011. godine. Odmah se okušao kao scenarist i redatelj na seriji Ruža vjetrova. Paralelno je radio i kratke filmove od kojih su najpoznatiji Dva (2011.), prvi hrvatski noir film Iris (2012.), te Nas dva koji će se prikazati ove godine u konkurenciji Kockica u sklopu ZFF-a. Sudjelovao je i u HRT-ovom omnibusu Kratki spojevi iz 2013. godine.

Otkud ideja za seriju i suradnju vas i drugog redatelja Ivana Livakovića?

Na seriju sam pozvan od strane Ivana Livakovića koji je otpočetka u tom projektu kao koscenarist i autor koncepta. Ivan i ja se poznajemo skoro 10 godina, studirali smo skupa na Akademiji. Trebao mu je drugi redatelj za središnje četiri epizode i on je odabrao mene, što je meni činilo veliko zadovoljstvo, pa čak i izazov s obzirom na to da je Ivan redatelj jedinstvenog autorskog izričaja. Ja bih rekao da je on jedini u Hrvatskoj za koga bi se moglo reći da ima svoj prepoznatljivi stil i kad me pozvao nisam znao kako ću se ja uklopiti u sve to. Ali na kraju je bilo iznimno zabavno i ovo mi je bio jedan od najzabavnijih projekata na kojima sam radio jer tu ima svega – od parodiranja raznih žanrova, crnog humora, žestoke satire, kritike sapunica… baš sam se mogao režijski „ispuhati“. Mislim da sam i svojim idejama i rješenjima pridonio raznolikosti i suludosti serije jer je teško replicirati Ivanov stil pa sam unio unutra dosta svoga, naročito jer sam u mogućnostima koje serija pruža snimio svašta – od parafraziranja scena iz sitcoma, sapunjare, trilera, westerna, sportske teen drame, pa čak ima i par horor scena.

Imate li neku omiljenu scenu?

Jedna od najdražih scena mi je ona u kojoj sam uspio natjerati glumačke legende Senku Bulić i Bojanu Gregorić da se nemilice potuku. Kao strasni ljubitelj žanrovskog filma, komedije i sa svojim „sapuničarskim stažem“, nije mi bilo teško „pustiti đavla iz sebe“, pa mislim da su neke scene u ovoj seriji jedne od najluđih i najbezobraznijih što sam ih dosad režirao.

Foto: facebook.com/NemojNikomeReci

Foto: facebook.com/NemojNikomeReci

Kome je namijenjena ova serija?

Serija je namijenjena mladima, od starijih osnovnoškolaca pa do srednjoškolaca. Ali mislim da u njoj mogu uživati i odrasli. Jer je puna referenci na popularnu kulturu i na našu svakodnevicu, a opet nije hermetična jer se bavi tematikom koja je jako bliska mladim ljudima. Mi koji smo radili seriju u šali volimo govoriti da je ovo zapravo obrazovna emisija za roditelje, jer daje barem mali uvid u ono što im djeca rade kad ih puste vikendima van ili svaki dan u školu.

U seriji vidimo novu generaciju mladih glumaca, pa kako je raditi s njima?

Ova nova generacija je čudo. Među njima ima potencijalnih talenata koji bi mogli daleko dogurati. Najviše sam bio oduševljen kako im ne treba previše objašnjavati stvari, sve iz prve kuže i kako im ovakav format sasvim prirodno leži i ništa im nije ni tabu ni teško odigrati. Sviđa mi se ta prgavost, bezobrazluk i odvažnost kod njih.

Zanimljiv je pristup seriji, kombinira animaciju, neuobičajnu naraciju, a i montažno je vrlo dinamična. Što vas je inspiriralo na takav pristup?

Serija je zamišljena da bude bliska mladima. U današnje vrijeme kad smo bombardirani internetom, društvenim mrežama, YouTubeom i sve je dostupno, teško je privući pažnju i održati je. Danas u isto vrijeme možeš gledati seriju preko streama, pisati sms, pregledavati fotke na društvenoj mreži i slušati glazbu. U tom sveopćem kaosu informacija i sadržaja mladi danas funkcioniraju perfektno, to je njihovo prirodno okruženje. Zato je serija zamišljena da na taj „svaštarski“ način dočara stanje uma kod mladih.

Ova serija ima jako autentičan pristup. Je li ovo prva domaća serija namijenjena tinejdžerskoj populaciji?

Mislim da je bilo nekih pokušaja u prošlosti da se napravi hrvatska teen serija, ali ovo je možda u punom smislu riječi prva serija takvog tipa koja je pokušala da se mladenačke teme obrade i prikažu na moderan način koji prati svjetske trendove u sličnim formatima.

Hrvatske serije su bile redovito kritizirani dio televizijske produkcije. Misliš li da se sada, s porastom ulaganja u njih, to mijenja?

Mislim da su, što se tiče dramskog programa, zapuhali neki svježi vjetrovi u hrvatskoj produkciji. Stvari se miču, ali malim korakom. Da se našalim i parafraziram: ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječuljka. I dalje dominiraju tzv. „dnevne dramske“ serije, u nas pejorativno nazivane sapunicama bez obzira na to što istinske sapunjare nema već godinama. Trenutno su u điru light humoristične obiteljske serije u primetimeu, ali to nije nužno loše jer one imaju svoju ciljanu publiku i veliku gledanost, pa raste njihova kvaliteta. Veliki su pomaci od Ville Marije do sadašnjih uradaka koje možemo gledati na komercijalnim televizijama. Glavni problem, po mom mišljenju, je što je termin prikazivanja tih serija potpuno kriv. Taj ekskluzivni večernji termin bi trebao biti isključivo za najjače i najbolje od onoga što proizvede naša televizija, a to bi trebale biti dramske serije različitih žanrova po uzoru na američke, britanske i skandinavske. Ili nešto što rade naši susjedi, kao meni jako draga serija Vratiće se rode. To je jedini način da naša TV produkcija ide naprijed – da se proizvodi i gledatelje navikava na drukčiji sadržaj od sada ponuđenog na TV-u u tom terminu. Jer gledatelji će gledati sve što im se servira poslije dnevnika, ali da im se ponudi kvalitetniji sadržaj u večernjim satima uvjeren sam da bi se to promijenilo. Kako bi rekao George Costanza u Seinfeldu kad su ga pitali zašto bi netko gledao seriju o ničemu – zato što je na TV-u!

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Da se okrenemo malo vama. Kakvi su vam planovi u budućnosti, radite li na drugim serijama ili filmu?

Trenutno radim kao pisac priče na seriji Kud puklo da puklo. Taj tip formata dnevne humoristične serije je izuzetno zabavno pisati i kreirati. Prije dvije godine sam snimio jedan TV film za HRT, to je bilo jedno skroz drugačije iskustvo od komercijalnih TV projekata kao što su serije, ali opet je bilo jako zabavno. Smatram da televizija pruža više opcija da se mladi redatelj kreativno izrazi nego u glazbenim spotovima ili reklamama. Nemojmo se zavaravati, u Hrvatskoj su rijetki redatelji ili ih uopće nema koji žive samo od filma. U Hrvatskoj je film skup sport. Usudio bih se reći da je to nama redateljima hobi sa strane, pa kad već ne možemo raditi filmove, ja osobno između komercijalnih spotova i televizije uvijek biram serije. Dok sa strane pripremam naravno svoje autorske projekte. Nedavno sam završio kratki film Nas dva koji će svoju premijeru imati na ovogodišnjem Zagreb film festivalu i naravno, uvijek imam dugometražni projekt u rukavu koji strpljivo čeka svoju realizaciju.

Kao mladi redatelj, imate iskustvo rada na nekoliko serija i nekoliko kratkih filmova, od kojih će se jedan (Nas dva) prikazati 17. studenog u konkurenciji Kockica ZFF-a. Ovom prilikom pozivamo svih da dođu i pogledaju film, ali i one drugih mladih redatelja. Kako biste onda specifično opisali rad na serijama?

Radio sam na nekoliko serija na komercijalnim televizijama i kao pisac i kao redatelj i smatram da je to neprocjenjivo iskustvo. S obzirom da se takve serije kod nas rade u velikoj brzini, a zahtijevaju maksimalan angažman, naučiš funkcionirati pod stresom i ograničavajućim uvjetima, a da moraš uvijek to raditi kvalitetno i davati svoj maksimum. U dvadeset minuta koliko ti treba da izrežiraš jednu scenu za koju u „normalnim“ uvjetima treba cijeli dan i više, tu vidiš gdje su ti granice i kako funkcionira tvoje umijeće pod stresom. To je dobar drill za mlade autore, naučiš se snalaziti, smišljati rješenja, davati maksimum i funkcionirati u „ratnim“ uvjetima. Da se mene pita, ja bih uveo nakon 3 godine akademije obaveznih 6 mjeseci na setu televizijske serije.

Naravno, koliko je god uzbudljivo raditi na televiziji, film je nešto drugo, to je ljubav, nemir i strast. Vidim se jednog dana kao filmskog autora, ali nikako ne bih htio isključiti i televiziju, s obzirom da bih volio raditi svoje autorske serije.

Možeš li nam približiti i ukratko opisati iskustvo rada na filmu Nas dva?

Film Nas dva je naizgled potpuno drugačiji od svega što sam radio i smatram ga nekom vrstom svog osobnog filma s obzirom da je temeljen na stvarnim događajima i iskustvima. Bez obzira što sam se do sad uglavnom bavio žanrovskim filmovima i komedijama, Nas dva nije nikakva „devijacija“, bez obzira što se radi o realističnom, sporijem filmu s minimalističkim castom i režijskim postupcima. Još uvijek istražujem svoje područje djelovanja i ne mislim da bi se trebali ograničiti na određene žanrove i estetike, zatvarati se u kalupe i lupati po istome do kraja života.

Komentari