Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Intervju

Boris Bakal: “Na Frooom!-u djeca kroz igru usvajaju montažu i uče se strpljenju”

27.03.2017. Kristina VrdoljakFoto: Foto: Srđan Kovačević/arhiv Bacača Sjenki

Frooom! je interdisciplinarna filmska radionica za djecu i mlade. Ima program zabavog i edukativnog karaktera koji pruža malo drugačije gledateljsko iskustvo. Djeluje već niz godina u brojnim gradovima u Hrvatskoj, a za njen inicijalni koncept i projektno vodstvo zaslužan je Boris Bakal koji je u javnosti poznatiji po svojim drugim ulogama. On je priznati kazališni i filmski redatelj, pisac, kazališni, radijski, TV i filmski glumac, intermedijalni/multimedijalni umjetnik. Vrlo je zanimljiv sugovornik, njegove bi se ideje moglo okarakterizirati kao sanjarske, ali one itekako imaju uporište u stvarnosti. Njegove radionice kao posljedicu imaju niz sretne djece, zadovoljnih roditelja i građana spremnih nositi se s budućnosti. O čemu se zapravo radi, pročitajte u nastavku.

Što je Frooom?

Boris: Frooom! je jedna divna stvar. Kažem divna jer mi prije svega uživamo u tome. Mi strašno uživamo u filmu. Frooom! je filmska škola i osmislili smo je 2011. godine. Od samog početka HAVC ju je prepoznao kao jako bitnu i komisija koja nam je dodijelila inicijalna sredstva pohvalila se pred medijima da su svi koji su pročitali prijedlog za Frooom! poželjeli i sami biti djeca i sudjelovati. Frooom! se u međuvremenu još razvio i godišnje ga prođe oko 450 i 600 djece u 8 gradova Hrvatske kroz tri nivoa obrazovanja: početno, napredno i majstorske radionice. Imamo djecu koja su s nama već šest godina, koja su jako rano počela dolaziti u Frooom! i koja još uvijek dolaze i stvaraju s nama. Frooom! je dio jedne cijele fronte obrazovnih programa u koje spadaju i dramska radionica Kiklop i urbana forenzička radionica Šapat zidova.

Bacači sjenki su…

Boris: Krovna organizacija koja formalno postoji od 2002. godine i koja objedinjuje rad mene i mojih kolega s kojima radim već 20 godina. Ovog trenutka u Bacačima sjenki aktivno radi negdje 35 suradnika raznih profila od sveučilišnih profesora do animatora, glumaca, pisaca, redatelja sociologa, arhitekata itd. jer je naš dijapazon djelovanja užasno različit. Upravo smo se vratili iz Amerike gdje smo  imali nekoliko predavanja, posljednje je bio na Columbia University. Pripremamo novi projekt s  talijanskim festivalom u Trentu, nove projekte u Armeniji, na Cipru, tako da je ovo što radimo u Hrvatskoj samo jedan mali dio djelatnosti.

Mi godišnje imamo oko 150 javnih događanja u Hrvatskoj i to je jedan ogroman pogon. Bez obzira na to što smo mi skromna i mala organizacija,  vrlo smo ekonomični i sve uspijevamo napraviti s malom količinom ljudi. Frooom! je naša perjanica, nešto na što smo jako ponosni i vjerojatno kada bi se samo od njega moglo živjeti, bavili bismo se samo Frooom!-om. Inspirativno je gledati te mlade ljude i djecu  kako stvaraju  zajedno s nama, kako se vesele i ništa im nije teško. Prošlogodišnji Frooom! je bio u rujnu i otad ga nismo držali, naprosto smo htjeli vidjeti kako se mijenjaju stvari u državi, bili su izbori, formiranja vlade, velike porezne promjene. Činjenica je da će porezna reforma samom Frooom!-u godišnje uzeti oko 30.000 kn, što je strahoviti novac. Zapravo, trenutno ne znamo kako ćemo ga nadoknaditi, ali u svakom slučaju ćemo ga morati nekako nadoknaditi da bismo mogli nastaviti.

Za vrijeme prošle radionice, djeca su nam dolazila prije osam i htjela su ostati nakon nastave, nisu uopće htjeli ići kući i to nam je najveća motivacija. I ne samo to, oni su uključili cijelu svoju obitelj. Mi inače se trudimo da djeca nisu sama i da ih roditelji samo ostave na radionici, već se trudimo na jedan diskretan i svrsishodan način uključiti cijelu obitelj, ali oni su uključili svoje bake i djedove do te mjere da smo na zadnji dan radionice imali i demonstracije baka i djedova. Na kraju su nas pitali zašto radimo samo s djecom, a ne i s njima kad se i oni tako dobro zabavljaju.

MALI PRESJEK VELIKOG FROOOM-a (HFS, 2015) from Bacači Sjenki/Shadow Casters on Vimeo.

Kako radionica izgleda?

Boris: Sve učimo kroz igru, spoj tehničkih i praktičkih vježbi. Djeca kroz igru usvajaju montažu, perceptivne  vježbe i uče se strpljenju. Film je jedna jako zeznuta umjetnost i to je jako teško prenijeti djeci. Nama je prvotni cilj bio da prenesemo tu atmosferu, tu kompleksnost filma. Počevši od toga da film zapravo nije iluzija nego animiranje slika i da djeca to shvate na najbolji mogući način, a da im to nije predstavljeno na dosadnjikav način, nego da to postane dio njih samih. Oni ga utjelovljuju kroz fizičke vježbe, kroz plesne vježbe, kroz istraživanja. Mi smo na primjer radili s njima povijest filma i Mebrićeve eksperimente i to je njih toliko oduševilo da su sami napisali scenarij i natjerali nas da snime film o nastanku filma i taj film možete vidjeti na našem kanalu na Vimeu i nastao je samo njihovom inicijativom. I ta je generacija, čini mi se da je to bilo pretprošle godine, inzistirala da moraju snimiti tu priču i to što su napravili je pravi trash film. Naravno, nema konja, nema kočije, nema cijele te priče o Mebriću i o toj njegovoj podvojenosti mozga kad je imao nesreću i zašto je krenuo i o okladama i sve, i kocka i kauboji i Indijanci… ali oni su sve tamo izrezali i napravili tako da se vidi da je sve napravljeno užasno brzo. Ta priča ih je toliko fascinirala, a mi smo je valjda prenijeli na dobar način, da su oni inzistirali na tome da snime film.

To onda pobija tezu da su djeca medijski nekompetentna ili da nemaju motivaciju za učenjem.

Boris: Ne, oni imaju motivaciju, ali njima fali prilika. Ne samo za ovo nego za bilo što. Tu se radi o jednom globalnom opismenjavanju. Mi živimo već dugo godina  u jednom velikom trendu multitaskinga koji smanjuje tu razinu opismenjavanja, ali djeca su zapravo, isto kao i odrasli, prije svega željna znanja i igre.

Sad kad kažete da su djeca nepismena… Ona su digitalno pismena po rođenju i intuitivno pismena jer dobiju prvi mobitel s već 4-5 godina. Ja ne tvrdim da je to dobro. Mislim da bi roditelji zaista trebali imati više pomoći od pedagoga da im se kaže na koji način tretirati i televiziju i film i mobitele i zapravo svu tu virtualnu stvarnost, ali djeca su izložena tome od rođenja i neke stvari  koje smo mi dobivali s naših 20, 30 i 40 godina i prvi put se suočavali s time, njima je to potpuno normalno. Gadgeti preko Instagrama, Facebooka, društvenih mreža, to paralelno komuniciranje, snimanje video spotova svakodnevno. Kad hodate ulicom možete vidjeti da djeca često nešto snimaju, ali ne znaju zašto to rade te im to treba osvijestiti. Zato je nama manje cilj da oni snimaju, jer to će raditi i onako samo po sebi,  pa je bolje da upoznaju što sve stoji iza toga.

Zato i je taj slogan Frooom!-a: Što ne vidimo gledajući film? Znači što je ono iza, zašto je taj film napravljen, zašto su ti likovi takvi? Jedno od najljepših iskustava mi je bilo nedavno u Sinju gdje smo gledali Phantom Boy, francuski animirani film nagrađen Oscarom. Mi smo film premijerno i doveli u Sinj. Kako mi uvijek radimo te nekakve posebne analize i kritičke rasprave različitih motrišta u filmu, jedan mali, mislim da ima 8 godina, je rekao: “Pa da, evo sad smo sve to ispričali meni je jasno da je to film o leukemiji, ali da je to netko radio samo film o leukemiji ja to ne bih mogao gledati.” On je shvatio da je priča o bolesti i smrti utkana u taj film i da je to zapravo razlog zašto film postoji. Kad vidite dijete od 8-9 godina koje vam tako nešto kaže onda shvatite da ste napravili svoj posao i da je to dijete razumjelo nešto što inače ne razumije.

Radite u različitim gradovima. Osjeti li se ikakva razlika u pristupu ili temama kojima se djeca bave?

Boris: Pa ne. Mogu reći da me zapravo iznenadilo da su u nekim gradovima, čini mi se, konzervativniji nego negdje drugdje. Mi radimo individualno i grupe djece su nam između 16 i najviše 18 članova, ali trudimo se saznati nešto o svakom tom djetetu i s roditeljima pričamo unaprijed o toj djeci, trudimo se zaista usmjeriti ih i pratimo kako oni prihvaćaju određenu razmjenu znanja i određene dinamike. Često, ako se to pokaže potrebnim, oni sami rade plan rada i pravila igre jer to ih onda tjera da budu odgovorni. Strašno su temeljiti i drže se svega toga. U nekim sredinama je potrebno malo drugačiji pristup, ali tako je i za svako dijete. Bilo je slučajeva da su neka djeca došla na prvi sastanak i rekla: “Ja se najviše volim svađati.” A na kraju su to djeca koja kroz rad s nama toliko napreduju da će oni najvjerojatnije jednoga dana preuzeti Frooom!. Prve generacije Frooom!-a su sada nakon 4 – 5 godina toliko spremne da će postati mali asistenti. I to smo već prošle godine probali da vidimo kako to izgleda. Čak su stroži od nas u nekim stvarima i to me iznenadilo. Mi smo popustljiviji, oni ne, oni su vrlo straight ( kroz smijeh). Mislim da je to ono što se čini Frooom! jednom velikom obitelji.

FROOOMOPOLIS (Sinj, 2016) from Bacači Sjenki/Shadow Casters on Vimeo.

Rekli ste su roditelji uključeni. Do kuda seže ta uključenost?

Boris: Ona seže na dvije razine. U pripremnom razdoblju mi pokušavamo puno više saznati o samom djetetu i posebnostima djeteta pa čak i manama, ako je moguće, da bismo mu se mogli približiti. To je nekakvo stjecanje međusobnog povjerenja. Mi se trudimo roditeljima zaista detaljno objasniti kako funkcionira cijela radionica. S druge strane, djeca dobiju neke zadatke koje trebaju napraviti kod kuće. To nije domaća zadaća u klasičnom smislu, nije nešto zbog čega će pasti godinu ili ne znam što. To je vrsta međusobne igre koju oni moraju odraditi sa svojom obitelji i kroz to dobiti neko novo iskustvo. U rezultatima toga vidimo točno neku dinamiku koju oni imaju kod kuće. Nama je to još jedan podatak o tome kako oni uspijevaju u obitelji funkcionirati, s druge strane često je to i prilika roditeljima da pokažu svoju kreativnost. Tako da se tu već razvija nekakva suradnja.

Javljaju li vam se škole?

Boris: Mi surađujemo sa školama u Pakracu, Zagrebu, Daruvaru, Rijeci, Splitu. Negdje smo tek u početnoj, pripremnoj fazi. Nismo htjeli ući u tu neku masovnu suradnju sa školama jer smo shvatili na primjeru naših kolega koji su davno kretali u opismenjavanje po školama, da su škole često potkapacitirane, i tehnički i ljudski, a učenici opterećeni. Škole su jako zahtjevne jer tamo nema tog intenziteta kao na radionici u Frooom!-u kad radimo preko praznika i tijekom cjelodnevnih boravaka, dok je u školi to razbijeno u sate i tu je jako teško ne biti uvjetovan raznim dinamikama – obiteljskim dinamikama djece i njihovim školskim i prehrambenim dinamikama.

Na Frooom!-u je drukčije jer tamo imamo sve što je potrebno, a u školama smo uvjetovani raspoloženjem profesora i djetetovim potrebama. Zato smo u osnovnoj školi Dr. Ivan Merz u Zagrebu, zahvaljujući fenomenalnom ravnatelju Zvonku Piljeku, imali priliku isprobati i istestirati taj tip suradnje i bili smo često i kažnjeni za naše nesporazume i neke male naivnosti jer mi razmišljamo srcem pa ne shvaćamo da je škola puno kompleksniji organizam nego što to izgleda. To je ogroman broj djece, ogroman broj odraslih, to je ogroman  broj roditelja koji vrše neki pritisak na to i imaju neka svoja očekivanja tako da su nam trebale dvije godine da se uvježbamo. Već su prve godine djeca i roditelji bili oduševljeni, ali mi nismo bili zadovoljni. Nama je  strašno stalo da djeca ono što nauče u Frooom!-u mogu i primijeniti, da to nije samo razbibriga i njihovo usmjerenje u profesionalne ili amaterske vode, nego da je to nešto što se će moći upotrijebiti i u drugim predmetima, drugim interesima, da može biti korisno drugim profesorima. A to znači i rad s tim profesorima i s ravnateljima, to ponekad znači djeci pokazati kako mogu iskoristiti neko znanje iz filmske ili medijske pismenosti za geografiju, biologiju, povijest itd. Kad to uspijemo, onda smo najsretniji.

Mislite li da bi se medijski odgoj mogao uvesti u škole? 

Boris: Mislim da je osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje jedno od temeljnih pitanja ustrojstva društva.  S time da svake godine dođu nova djeca i vi ih morate primiti u školu i nemate vremena promišljati cjelinu, ali cjelina je ta koju upravo treba promišljati i ja vidim jako puno profesora koji su na “ti” s novim tehnologijama. Treba im dati samo šansu. Pola predmeta, ako ne i svi, mogu se predavati preko Facebooka. Facebook nije samo društvena mreža nego i jedna sjajna platforma za širenje znanja.  Mi često koristimo stranice ili grupe gdje djeca mogu doći i razmjenjivati svoje stvari i ideje. Tako oni postaju svjesniji da Facebook nije samo komunikacijsko sredstvo najniže razine već može biti komunikacijsko sredstvo između pojedinih disciplina. Osim toga, današnja djeca već su prisiljena u školama raditi razne projekte i razne prezentacije, a Froom! im to može unaprijediti. Može im dati šansu da naprave nešto jednostavno, a posebno.

To pomaže i razumijevanju književnosti, jer naposljetku sve je utemeljeno na tekstu.

Boris: Naravno. Zato je na primjer radionica Šapat zidova, urbanistička forenzička radionica. Ona im sjajno govori o tekstu jer zapravo čitaju  prostor kao tekst. i Frooom! zapravo počinje iz narativa. Mi djeci objašnjavamo da je sve narativ i onda kad oni to shvate, igraju se s narativima prva dva dana Frooom!-a. Onda shvate da iza svake stvari koju oni vide, od šarafa do stolice, postoji priča.

Shvaćaju li djeca razliku između virtualnog i stvarnog?

Boris: Da, ali to mora ići paralelno. Obrazovanje je jedna shizofrena stvar, nikad jednoobrazna i jednosmjerna. Svaka stvar s kojom se mi odrasli suočavamo je višedimenzionalna. Bacači sjenki često kad rade jednu stvar postave do deset različitih motrišta na problem kojim se bave. Često su to sukobljeni i konfliktni pogledi, ali jedino se tako dobiva ta plastičnost i detaljnost pojedine teme. I to klinci savršeno razumiju jer oni stalno nešto “tagaju”, svaki tekst može funkcionirati kao “link”.

Djeca se izlažu svemu i svačemu. Vi kad idete po ulicama i gledate te užasne reklame i poruke na billboardima, djeca koja imaju puno širu percepciju nego mi vide sve. Oni vide apsolutno svaku stvar i izloženi su jednom užasu, jednoj kompleksnosti stvarnosti. Prema tome, razumijevanje te stvarnosti je najvažnije. Kako im dati mogućnost da se u tome snađu, a ne da u jednom trenutku stoje pred vratima i ne mogu izaći van jer znaju da ih pred vratima čeka jedan složeni svijet na koji oni ne znaju odgovarati. Upravo zbog toga i dolazi do poremećaja i problema. U školama su roditelji postavljeni po strani, a profesori preopterećeni. I jednima i drugima je teško.  Zato mi se čini da smo mi uspjeli dobiti taj prostor gdje pomažemo i jednima i drugima, a sigurno da ćemo nastaviti i dalje jer nam je to jedan od primarnih interesa.

Komentari