Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Intervju

Ivan Perić: Kada ljeto završi i turisti odu, ‘oni’ izlaze na ulice.

07.11.2015. Kristina VrdoljakFoto: facebook.com/ sireneiikrikovi

Kada umjetnici stvaraju radove koji su istovremeno njihovi osobni izazovi za njih će oni imati posebno značenje, ali kritičko oko i uho publike će uvijek sadržaj odmjeriti od glave do pete. Moj sugovornik Ivan Perić, diplomirani sociolog i redatelj, nedavno je snimio film Sirene i krikovi, 78 minuta jednog kadra koji pokušava raščetvoriti masku grada. Neobična forma kako za domaću tako i svjetsku kinematografiju kao rezultat je imala nekolicinu pitanja koja su ostala visjeti u zraku. O samome filmu možete više saznati u recenziji, a za spoznaje o redatelju i onome što se dogodilo iza kulisa, nastavite čitati.

Koja ideja je bila prva, ona o one take filmu ili fabuli?

Prvo je bila ideja o one take filmu. Ne možeš imati ideju za film pa to probati snimiti iz jednog kadra jer su same lokacije, ulice i trgovi, određivali koje će scene biti u kadru. Doslovno sam išao ulicama s bilježnicom i pisao: ovo će biti ovdje, ovo bi moglo biti ondje. Šetao sam kroz grad i pisao scene. Kada si doma trebaš puno apstraktnije pisati nego kada si na lokaciji. Išao bih od lokacije do lokacije i na svakoj napisao što će se na njoj odvijati.

A zašto te zainteresirao baš one take film? 

Zato što je one take dosta zanimljiv, ne radi se često i mislim da bi se trebao raditi češće. Pogotovo jer živimo u vrijeme kada je tehnologija puno dostupnija i kamere više nisu toliko teške te se ne snima na filmsku traku. One take se može snimiti u svakome gradu, ali Split je specifičan. Labirint, stara jezgra i grad ima svakih 20-30 metara zanimljiv detalj. Da se film snimao u Zagrebu, likovi bi pričali i skrenuli bi svakih 500 metara. To bilo bi malo monotono, a ovdje su stepenice, uličice i razni zanimljivi objekti. Danas ljudi dosta snimaju i po studijima, uglavnom su to green screen-ovi. To je u redu, ne bih to nazvao linijom manjeg otpora jer je i to teško napraviti, ali ovo je više organski.

Ima li i Split onda neku ulogu u filmu? Dosta je distopijski. Je li to onda tvoj neki osvrt na Split?

Donekle može biti i osvrt na Split jer ima par referenci o njemu. Nisam htio ništa eksplicitno govoriti, ali shvatit će ih svatko tko malo bolje poznaje grad. Split je grad iz kojeg svi odlaze. Ne znam kako je u Zagrebu, vjerojatno ljudi isto odlaze, ali ne u tolikoj mjeri. Još mi je pogotovo zanimljiva bila situacija jer se cijeli film odvija po noći i zimi, a Split je u zadnje vrijeme postao ekstremno turistički grad. Vi kada dođete u Split preko ljeta, sve vrvi turistima i kruzerima. Prije deset godina je tu bilo lokalnih ljudi po mračnim kalama i neke atmosfere, a sada toga uopće nema. Sada je svaka kala osvijetljena, svugdje su apartmani, neoni i zbog toga su manje šanse da ćete sresti nekog iz Splita. Split preko ljeta pripada turistima, a lokalno stanovništvo je povučeno negdje sa strane. Mi smo tu, ali ne dolazimo toliko do izražaja. To je taj kontrast: ljeto, dan – zima, noć.  Što se događa kada ljeto završi i svi turisti odu? Onda oni izlaze na ulice. Radni naslov filma je bio Štakor. To je pomalo grubo, ali takav je bio naslov zato što svi marginalni likovi izlaze iz svojih rupa kad nema nikoga i spusti se noć. Kada dođe ljeto, oni se povuku i opet dominira turizam.

Super mi je kako si ubacio radijsku reportažu da pokreneš naraciju.

Ima par scena u kojima se likovi voze u autu i onda se čuju neke obavijesti. Prvo je bilo zamišljeno da budu po gradu zvučnici i preko njih se svako malo odvija nekakva represija, primjerice, da se oglasi policijski sat. To je isto bila jedna od opcija, ali na kraju je to otpalo u procesu stvaranja filma.

Oni traže leš posljednjeg imućnog čovjeka. Zašto?

To se može shvatiti kao preneseno značenje. Društvo se raspada. Sve propada i bogati ljudi odlaze iz grada. Siromašni pljačkaju bogate i budući da su svi bogati otišli, više nemaju koga pljačkati osim tog zadnjeg. To se isto može shvatiti drugačije. Ova interpretacija nije toliko očita, ali nisam ni htio da bude. Kod nas u hrvatskom društvu kao leš se može predstaviti i neka tvornica. Imamo ljude i funkcionalnu tvornicu i onda svi navale na nju i pljačkaju je dok više nemaju ništa za uzeti. Hrvatske šume, Hrvatske ceste…  Današnja industrija postaje svojevrstan leš.

Foto:facebook.com/sireneikrikovi

Foto:facebook.com/sireneikrikovi

Sirene su zapravo Odisejeve sirene?

Bilo je dosta diskusija o naslovu filma, a ovo je zapravo bio radni naslov. U hodu smo trebali smisliti nešto drugo, ali smo se naviknuli na radni naslov. U filmu imamo brod koji predstavlja spas i imamo tunel u kojem se čuju krikovi. To je taj kontrast: brodske sirene i krikovi iz tunela. Pogotovo jer su fizički dosta blizu, ali opet daleko. To je jedno moguće značenje, a o drugom vjerojatno 90 posto ljudi neće ni razmišljati. Danas svi odlaze raditi u inozemstvo i to se predstavlja kao da idu u bolji svijet. Odiseja i njegove mornare mame sirene koje zapravo obilježavaju propast, a oni ipak idu za njima. Nitko se nije vratio i ne zna se je li ih čekao neki bolji život. Isto tako naši mladi odlaze raditi u inozemstvo. Dosta se njih dobro snašlo, ali ima ih dosta koji su otišli u stranu zemlju i postali građani drugog reda.  Mogao bih i ja sada otići u Los Angeles i tamo prati posuđe 12 sati dnevno. Kod nas ljudi tumače odlazak kao da ti odmah sve postane super. Možda je plaća bolja, ali nije to tako bajno kao što se čini.

U filmu ima i eksperimentalnih dijelova?

Da, ima suvremenoga plesa i svega. Ovo je više film atmosfere nego radnje. To nije film čija priča ima neke lude zaplete, cilje je da film bude vizualan, atmosferičan i prenese taj neki osjećaj. Eksperimentalni dijelovi su tu da pojačaju atmosferu i nadrealnost. Stvari koje nam se događaju u društvu nam se čine normalnima, no mislim da će ljudi na njih za sto godina gledati s čuđenjem. Na vlasti imamo ljude koji ne znaju pričati engleski – zar nije to nadrealno?

Gdje si našao ekipu za snimanje?

S nekima sam radio na Akademiji, a neke sam našao u Zagrebu. Ima tu i glumaca koji su završili glumu, a i onih iz amaterskih kazališta. Budući da je film ulični, uzeo sam neke autentične ljude koji poznaju ulice, zato da ih ne bi trebao upoznavati s lokacijama. Njima je bilo lakše ući u lik kojeg glume.

Kako si riješio pitanje kamere?

Ono što je zanimljivo jest da nema opisnih kadrova. Htio sam postići da kamera bude jedan lik, da ima svoj život i da nije svjesna. Nisam htio da dođe do situacije u kojoj će neki lik ući kroz vrata i kamera se okrene i snima taj lik. Kamera se lijepi za likove i prenosi se s jednog na drugog. Kad smo snimali scenu s autom, jedan je lik trebao ući u auto i dodati drugom kameru. Zbog toga smo skinuli vrata od prtljažnika. Čovjek je sjedio u prtljažniku obučen u crno, imao je crne rukavice i fantomku da ga kamera ne vidi u mraku. Ima jedna scena u filmu u kojoj se u autu voze dva lika i malo su drugačije obučeni i drže još jednog glumca iza na sjedalu zavezanog i opet je u prtljažniku bez vrata stajao čovjek s fantomkom. Takvi su se vozili u krivome smjeru, a policajci su samo stajali i gledali. Nikome nije bilo jasno što se događa.

Komentari