Lovely Quinces: Volim raskrvariti prste kada sviram gitaru bez trzalice, tako znam da je svirka bila dobra

Mlada nada hrvatske scene, Dunja Ercegović, poznatija kao Lovely Quinces, zadnjih godinu dana privukla je pozornost publike svojim pitkim folk rockom, no priča ne staje ovdje. Uskoro nas očekuje punokrvni album, nasljednik EP-ja “No room for us” na kojem trenutno radi  s Markom Mrakovčićem.

Da počnemo odmah s novim albumom, koja je razlika između rada na EP-ju i rada na albumu?

Dunja: EP je nekako napravljen više iz nužnosti. Na početku nisam imala nikakav snimljeni materijal i trebala sam nešto predstaviti ljudima pa smo morali nešto brzo napraviti. Pritom ne mislim brzopleto nego je napravljen u jako kratkom vremenu, trebali smo ići u Ameriku pa smo trebali i nekakvo fizičko izdanje koje ću dijeliti ljudima, ali i za poslovne svrhe. Mislim da je EP danas postao popularniji od albuma. Meni se čak više i sviđa tako neki format od pet pjesama, a da ja dobro napravljeno. Napravili smo ga u dva dana i stvarno je ok ispalo, proglasili su ga najboljim izdanjem što je meni i danas čudno, kao da je bila neka pogreška u glasovanju ili brojanju jer sam poprilično novo ime, a i Pipsi su bili u kategoriji. Album ću sada polako, take it easy, na više ću stvari paziti, promijeniti i nadopunjavati. Album ti daje prostor za rad.

Producent na albumu ti je Mark Mrakovčić, koji je također radio s Irenom Žilić.

Dunja: Mark je nevjerojatni muzičar, multiinstrumentalist je i zna postaviti snimanje. Problem današnjih producenata je što su oni prvenstveno snimatelji, a manje producenti, dok je on i jedno i drugo. Neće stati dok sve ne bude savršeno. On je stvarno uho, čuje nešto i ima viziju kakvu atmosferu i koje instrumente staviti, što je potrebno, a što nepotrebno. Sve se uvijek radi u dogovoru, ništa on ne bi napravio bez mog dopuštenja, ali je zanimljivo da je inzistirao na Secret smile, koji nisam imala namjeru izbaciti kao singl. Poslao mi je snimak, pogodio je atmosferu i puni zvuk, zvučalo je produkcijski savršeno i tada sam rekla da želim raditi s njim. Nije ni čudo da svi žele raditi s njime s obzirom na to da je mlad i nevjerojatno talentiran. Ne mogu ga dovoljno nahvaliti koliko sam oduševljena.

Kako si uopće došla do njega?

Dunja: Kad sam prvi put svirala baš sa svojim stvarima u Začaranoj Močvari, on je bio tamo. Prije koncerta poslušala sam njegove stvari i nevjerojatno mi se svidjelo, kao mješavina Jacka Whitea i Monty Pythona. Nevjerojatan je izvođač, često ga zezam da prestane snimati druge ljude i da počne snimati samo svoje stvari. Nakon toga sam čula da snima s Queen Of Sabe i još par ljudi tako da sam odmah znala da želim raditi s njim. Iz toga pokušaja su nastale Secret Smile i M. Htjeli smo vidjeti kako  funkcioniramo zajedno i super je ispalo.

Do sada si imala samo gitaru, sada dodaješ i druge instrumente. Imaš li kakvih planova ubuduće nastupati s nekim bendom?

Dunja: Bend je sigurno u nekoj kombinaciji jer volim taj puni zvuk benda. Solo sam počela zato što nisam znala ljude preko kojih bi upala u neku bendovsku priču, a i prije sam imala dovoljno bendova da znam da ne želim imati ništa s njima. Imala sam svoje stvari i bojala sam se da će netko htjeti utjecati na moj zvuk. Htjela sam prvo isprofilirati svoj stil prije nego krenem s drugim ljudima. Sigurno bi htjela imati bend u nekoj kombinaciji, ali najviše troje ljudi. Mark Mrakovčić bi sigurno bio jedan od njih. Drago mi je da mogu u svakom trenutku nešto sama odraditi, s bendom se ipak treba dogovarati oko probi i slično.

Jesi li razmišljala o suradnjama s nekim kolegama s naše kantautorske ili možda neke šire scene?

Dunja: Uvijek sam govorila kako ću raditi sa Šimekom iz Muscle Tribe Of Danger And Excellence i to definitivno namjeravam. Obožavam njegov glas i mislim da bi se dobro slagali. Uvijek hvatam njegove terce. Dvoumim se između She Loves Pablo i Muscle Tribea, imaju puno groovea, sviđa mi se to jako. Bebe Na Vole mi isto ima super glas. Ima dosta ljudi sa scene, ali je pitanje hoćete li se naći na istoj valnoj duljini što se tiče aranžmana, pjesme, teksta. Možda bi bilo najbolje da ja nekoga pozovem na već završenu pjesmu ili da mene netko pozove. Uvijek volim spomenuti da ne volim da se odvaja kantautorska i „druga“ scena, upravo zato što nas je tako malo trebamo se držati skupa. Ima dosta ljudi s kojima bi mi suradnja zvučala zanimljivo.

A da možeš uzeti zaista bilo kojeg izvođača kojeg želiš, tko bi to bio?

Dunja: Fiona Apple. Dosadila sam svima s njom. Slušala sam ju live i plakala od sreće što ju slušam jer nema puno koncerata, a i kad ima to je uglavnom u Americi. Prije svojih koncerata imam „nabrijavanje“ pa gledam njene snimke i snimke PJ Harvey da se malo ufuram. Frend me zafrkava da bi si album trebala nazvati „Dreaming Fiona“. Stvarno sam je puno sanjala kada sam krenula sa svojim stvarima. Sad ispadam neki psiho, ali nisam tipični fan, ne bi ju hvatala za rukav, cijenim ju dovoljno da ju pustim na miru. Rado bih radila i s PJ Harvey, Laurom Marling, ima ih još, ali Fiona je na vrhu.

Koji su te bendovi stvarno obilježili kao osobu?

Dunja: Prijatelj mi je rekao da možda radim dobru glazbu zato što nemam pojma o glazbi što je fakat istina. Nisam toliko stručna oko toga. Ne znam navesti albume niti članove bendova. Ne sramim se toga jer se ne volim trpati takvim informacijama. Poslušat ću pjesmu i uživati u njoj. Moju ljubav prema glazbi sigurno je obilježio jazz i blues. Billie Holiday mi je najdraža izvođačica iz tog razdoblja. Otac mi je donosio CD-e pa sam tako saznala za puno toga. Dosta faza sam prošla, ali rado se vraćam onom starom jer kad si mlad neke stvari ne možeš u tom trenutku shvatiti. Tako sam Led Zeppelin tek kasnije shvatila do kraja. Sigurno su sklopili ugovor s vragom jer nitko ne svira tako dobro. Kasnije sam počela slušati Funkadelic, a u jednom trenutku sam posvetila pozornost Kyussu, Red Fangu i QOTSA. Imala sam i period kada sam bila najveći fan Flogging Mollya. Zakačim se na jednu pjesmu i sviđa mi se, ne idem baš dalje, jedino sam Fionu Apple prostudirala do kraja. Od svih žanrova čak americanu najmanje slušam, nisam u tim sferama, samo zato što pjevam i sviram gitaru moram svirati neki akustični folk rock, ali pokušavam imati što šire vidike pa tako volim i rap, Mos Def, Kanye Westa obožavam.

Pratiš i rad Jacka Whitea?

Dunja: Njega sam uvijek znala u kontekstu Raconteursa i Stripesea, a onda sam pogledala It Might Get Loud. Super mi je kako on miksa glazbu u autu, a ne u studiju na nekoj preskupoj opremi, taj stav ‘miksat ću glazbu na mjestu gdje je ljudi slušaju’ mi je super. Radi s puno ljudi, ali sve s Alison Mosshart! Ona mi je definitivno u top 3- Obožavam i The Kills i The Dead Weather. Kakva žena! Želim imati spot poput Treat Me Like Your Mother, totalno RATM moment, to hoću. Baš mi je žao što sada ne idem u Beč na Jacka Whitea. Zašto izbjegava ovo mjesto…

Primijetio sam da imaš više rockerski pristup od nekih svojih kolega. Planiraš li se još više „požestiti“, uzeti električnu gitaru u ruke i krenuti u tom smjeru?

Dunja:  Ljepota te kantautorske scene je u tome što svatko od nas ima drugačiji izričaj, jedina je sličnost to što pjevamo i sviramo gitaru pa to ljudi nekad jako šturo gledaju. Upravo zbog svojih uzora, poput PJ Harvey, nisam nikad bila fan toga da žensko kantautorstvo mora biti nježno i sanjivo. Moj karakter je više nekako glavom kroz zid. Volim taj stoner, prljavi, masni zvuk pa kad imam gitaru želim izvući mašćobe iz nje, hoću čvaraka! Hoću da se od te pjesme dobije rak debelog crijeva koliko je masna! Opet, zbog toga me isprofiliraju kao isključivo takvog izvođača jer dobar izvođač mora biti sposoban izraziti sve osjećaje, kako žestoke tako i neke mirnije. Voljela bih da mi se na albumu osjeti raznosvrsnost. Baš sam neki dan uzela gitaru u ruke, imam i loop station, tako da sam počela uvoditi neke nove elemente u koncert. Kada radim pjesmu volim zamisliti film i mislim si kako bi ta pjesma pasala u filmu. Uvijek si zamišljam kako bi pjesma dobro pasala uz Tarantina ili Jarmuscha. Drago mi je da sam pokazala da i žene mogu biti rokenrol. Volim raskrvariti prste kada sviram gitaru bez trzalice, tako znam da je svirka bila dobra.

Dosta spominješ kolege sa scene. Družite li se svi skupa i ovako privatno?

Dunja: Na Halloweenu sam se družila s Irenom Žilić, često nas dvije pokušavaju predstaviti kao glavne suparnice što nam je presmiješno. Ljudi se stvarno bave glupostima, nismo nas dvije kao Beatlesi i Rolling Stonesi. Družim se i s Luce (Lucija Ćustić), a i Petar Vranić (Elephant and the Moon) mi je dobar prijatelj.  Drago mi je da postoji neki običaj odlaženja jedni drugima na koncerte, to te tjera da poradiš malo na sebi, da postaneš bolji, daje ti povoda da nadmašiš sam sebe. Poštujemo se svi i međusobno se družimo.

Skupila si dosta veliku publiku u kratkom razdoblju. Utječu li na tebe očekivanja vezana uz album?

Dunja: Rokenrol se ne rađa iz kompromisa. Postoje razna očekivanja da ću razbiti gitaru, napraviti neku žestoku stvar pa ih iznenadim sa stvari poput Secret Smile. Svatko ima svoja očekivanja i očekuje od izvođača istu stvar. Još se nisam isprofilirala do kraja, za sada mi ovo paše, možda sutra neće. Nekad mi dođe da napravim neki side project za koji nitko ne zna pa da izbacujem svakakve pjesme, bilo što što mi padne na pamet. Nisam ja taj tip koji podilazi tuđim željama. Zato mi je posao kritičara onako ‘not cool dude’, zato i ne pratim baš naše kritičare, često uspoređuju s drugim bendovima. Malo je dobrih kritičara jer kako netko može znati nešto o tome ako nikad nije napisao pjesmu i ako nikad nije morao ogoliti cijelog sebe pred publikom? Ne bih to baš olakotno shvatila…

Bliži se nastup u Tvornici kulture 22. studenog. Što ti je draže – nastup na otvorenom poput Gričevanja ranije ove godine ili manji intimniji prostor?

Dunja: Moram priznati da više volim veliki stage. Ja sam egotriper. I jedno i drugo ima svojih prednosti, ali veliki stage je drugačiji. U 90 posto slučajeva su i zvuk i oprema bolji na velikom stageu, u malim prostorima ponekad nećeš dobiti taj zvuk, a i publika zna pričati. Volim se kretati po stageu bez da razmišljam hoću li se zabiti u fotelju ili policu s knjigama. Baš mi je to Gričevanje bilo jedan od najdražih nastupa. Iznenadilo me što smo Irena i ja ondje nastupale jer nemamo neki bend iza sebe. Dobro, Irena je imala, ali opet smo dosta mellow u odnosu na druge bendove i jako sam iznenađena bila što je toliko ljudi došlo slušati. Slušati kantautorski koncert je najteže, moraš baš imati koncentraciju i takav koncert po meni ne bi trebao trajati više od sat i dvadeset minuta maksimalno jer dosta iziskuje od ljudi da te prate. Sljedeći je Rock Am Ring!

Spomenula si da se kao autor moraš ogoliti pred publikom. Koliko ti je to bilo teško prije, kada si tek počinjala, a kako ti je sada?

Dunja: Svaki put je teško jer nekad i ja imam filmove u stilu ‘zašto sviram, dosta mi je ljudi, dosta mi je svega’. Jesam tough nakon nekog negativnog iskustva ili komentara, ali nisam dovoljno dugo u svemu ovome pa nisam još razvila dovoljno debelu kožu da me ništa ne može dotaknut. Još sam senzibilna osoba i neke kritike i komentari me mogu malo izbaciti iz takta jer, eto, čovjek sam. No neću nikad dopustit da me to promijeni kao izvođača, a sad da je teško ogolit se, je. Pogotovo ako vidiš da pričaju tijekom koncerta, da je buka, žamor. Teško je svirati pred ljudima jer si meta za svakakve kritike i pohvale. Ne znam što mi je teže čuti – kritiku ili pohvalu. Često sam u nekakvom filmu da se ne mogu družiti ni sa kim, a treba se opiti nakon koncerta. Na dan koncerta ništa ne pijem i ne jedem jer ako ništa nema unutra, ništa ne može ni izać van!

Na početku sam se pitala jesam li sposobna sve ovo raditi jer bi me dosta pogodilo kada bih čula komentar ili kritiku, ego mi je bio ranjiv. Pitala sam se jesam li dovoljno jaka i mislim da bi se to svatko trebao pitati prije nego što krene. Postoji super izreka u kazalištu, „nikada ne sjedaj publici u krilo“ i to je ono što ja nikada ne želim napraviti, igrati na kartu publike, praviti se da sam nešto što nisam jer će to njima pasati. Dok sam na pozornici govorim gluposti i pričam o stvarima koje ljudi možda ne bi trebali znati. Želim razbiti tu barijeru između glazbenika i publike jer je u tom trenutku bitna glazba. Pokušavam napraviti da se stvori ta dvosmjerna komunikacija, da jedni drugima dajemo energiju. Nadam se da to uspijevam.

Koji su ti daljnji planovi, osim albuma? Rekla si da stavljaš pjesme u kontekst filma – bi li se rado bacila u vode pisanja glazbe za film ili kazalište?

Dunja: Definitivno. Raditi soundtrack za predstavu ili film mi je velika želja. Baš sam pričala s Markom da se u tome okušamo. Na primjer Mr. Lonely Boy je bila u jednoj reklami za aplikaciju koju je napravila neka firma iz Brooklyna. Zanimljivo je to raditi jer dobiješ neki okvir i onda unutar njega bojaš, iskušavaš koliko si sposoban kao glazbenik. Osim glazbe, zanimljivo bi mi bilo i glumiti, to mi je druga ljubav. Prije sam honorarno glumila u HNK Zadar, to je bilo jako zanimljivo iskustvo, ali da sam se nastavila time baviti ne bi imala vremena za glazbu tako da mislim da se sve nekako poklopilo kako je trebalo.

Snimala si spot s Gonzom, kakvo ti je bilo to iskustvo?

Dunja: Super je bilo raditi s Gonzom. Presmiješan je i baš je faca, pogotovo zato što gledaš te spotove kao mali i imaš neko strahopoštovanje prema njemu zbog svega što je postigao. Jako sam uživala. Još mi je teško biti pred kamerama, teško je naći motivaciju. Volim se baviti takvim stvarima i to snimanje mi je bila super vježba za buduće spotove, makar sam rekla da će se dogoditi jedan trenutak na trećem spotu kada ću reći da ne mogu više i da stavimo neku animaciju kao REM ili unajmimo glumce. Previše sam neozbiljna, od svog snimljenog materijala nekih 80 posto se glupiram. Bila je jedna scena s mesom gdje jedem batak, to mi je bio najdraži dio spota, ali na kraju nije iskorišten. Bio je jako…zasitan!

Imaš li neke konkretne uzore što se tiče pisanja teksta? Glazbenike, pjesnike?

Dunja: Pisanje tekstova mi je nešto najodvratnije na svijetu. Teško je, pokušavaš prenijeti točno taj osjećaj, točnu misao na određeni način i jednostavno zaglupiš. Zato pokušavam ne razmišljati kada pišem nego na početku sviram i repam pa mi tekst pristane kao puzzle u sve to, a ne da tražim sinonime. Uzor mi je opet Fiona Apple, a njoj je uzor isto kao i meni, Sylvia Plath. Milorad Pavić mi je također uzor, on jednostavno piše i spaja nespojivo, piše ono što sanja. Konkretno sam u pjesmi M imala baš jedan Pavić moment, vidi se da mi je to uzor. Teško je raditi glazbu, to je tako jedan odvratan proces. Mrzim to raditi. Prođem kroz sto hiljada emocija, kao žena koja ima menopauzu i menstruaciju i pms, u isto vrijeme i rađam, tip me ne nazove sutra i sve te emocije u jedan dan. Egzistencijalna pitanja. Pokušavam si olakšati taj proces, ali ne ide. Prođem kroz fazu da mrzim pjesmu pa fazu da mi je savršena. Postepeno radim, a sve što napravim je samo zato da to mogu izvesti uživo. Baš je rađanje. Izgleda da ću se morati ovime baviti, prije mi je bilo lako jer sam imala svoj tempo. Kada sam nastupila prvi put u Močvari, sve pjesme koje sam napravila dovršila sam dva dana prije. Nekad mislim da sam sve rekla već u prvoj strofi i da nemam što dodavati. Ne valja previše analizirati, ako previše analiziraš ispadne pretenciozno ili školski. I hate music, to ću si isprintati na majicu!