Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Intervju

Matko Raguž: ‘”Ako želite ostvariti ciljeve morate biti jako tvrdoglavi”

24.03.2015. Tim Hrvaćanin
Foto: Vjekoslav Šago

Foto: Vjekoslav Šago

Jedno od najpopularnijih hrvatskih kazališta, Teatar EXIT, ove sezone slavi 20. obljetnicu rada. U sklopu sezone proslavili su i jubilarne izvedbe nekih od svojih najuspješnijih i najpoznatijih predstava – „Kauboji“, „Kako misliš mene nema“, „Njuške“, „Plemena“ i druge. To kazalište iz Ilice 208 prije dva je desetljeća osnovao glumac i redatelj Matko Raguž, ujedno i umjetnički ravnatelj kazališta. S njim sam razgovarao o repertoaru i povijesti Exita, njegovoj estetici kazališta te brojnim uspjesima, nagradama i umjetničkim dosezima Teatra EXIT kroz ovih 20 godina. Intervju je nastao u suradnji s emisijom Generalna proba na Radio Studentu.

Tim: Teatar EXIT osnovan je 1994. godine. Kako je došlo do njegovog osnivanja, koja je bila glavna ideja ili želja iza projekta?

Matko Raguž: Ja sam prvo kao glumac bio u &TD-u, godinama sam igrao u Histrionima, putovao sam dosta i u to sam vrijeme imao u glavi da bi možda bilo dobro napraviti svoju kazališnu grupu i raditi ono što ti hoćeš, a ne ono što ti kažu. Kako je počeo rat, puno se toga lošega poklopilo kod nas, čekao sam da sazre vrijeme. Odlučio sam uzeti stvar u svoje ruke, pokrenuti svoju grupu, koja ja s vremenom postala neka vrsta institucije.

Za sebe kažete da ste provokativno, inovativno, britko i visokoestetizirano kazalište. Exit svakako ima upečatljiv stil i tome težite ovih 20 godina.

Malo smo prepisali od onih koji su pisali o nama. Kako je moja edukacija prvenstveno glumačka, htio sam napraviti kazalište glumačke izvrsnosti i mislim da smo to nakon svih ovih godina uspjeli. Uz to sam htio napraviti i socijalno svjesno kazalište u okruženju u kojem živimo, kazalište koje postavlja pitanja. Ne tražimo odgovore, oni su oko nas, samo postavljanje pitanja donekle daje neki odgovor. Samim time, logično je kad postavljate pitanja da ste malo žešći.

Foto: Vjekoslav Šago

Foto: Vjekoslav Šago

Najviše pitanja postavljate kroz autorske projekte. Institucionalna kazališta često zaziru od autorskih projekata jer, u osnovi, nikad ne znaš kakav će biti krajnji ishod predstave. Vi ste baš na tome izgradili svoju prepoznatljivost, s predstavama poput Kako misliš mene nema, Kauboji i Shakespeare na Exit.

Da, to nije logično. Logično bi bilo da institucionalna kazališta rade autorske projekte zato što imaju glumce na plaćama i plaćen tzv. hladni pogon. Drugim riječima, mogu provesti pola godine, jer su svi plaćeni, istražujući. Međutim, uglavnom to ne rade.

Kad su autorski projekti u pitanju proces rada na predstavi je puno duži, često i do tri-četiri, pa i više puta duži, no što je to potrebno za klasičan tekst. Događa se potpuno nešto suprotno od onoga što je ili bi trebalo biti normalno. Mi bi kao nezavisno kazalište trebali raditi tako da što prije dođemo do cilja, što bi bilo logično jer mi živimo od publike. Ja sam si uzeo pravo da sam sebi oduzmem nešto, ali da radim na taj način.

Kako birate suradnike u predstavama – glumce i redatelje?

Naša prednost je u tome što mi nemamo ansambl. Naš ansambl su svi glumci grada Zagreba i šire, svi koji surađuju na predstavama – slobodnjaci, studenti ili glumci iz drugih kazališta. Biramo najbolje za određeni projekt jer ako je netko fantastičan za Hamleta ne mora biti za Romea ili za neku drugu ulogu. Znači, biramo one koji su ovog časa u određenom projektu najtočnija podjela. To je istovremeno i velika mana, ponajviše što se tiče igranja – smanjena nam je mogućnost igranja, termini, zauzetost glumaca. Prednost je što imamo najbolju moguću podjelu za određeni projekt.

Prednost je i to što svi ti glumci zaista žele sudjelovati u vašim projektima, nisu prisiljeni to raditi i nemate problem s glumcima koji uopće ne rade, kao neka institucionalna kazališta.

Žele zato što vjeruju Exitu kao takvom. Mi imamo oko 150 nagrada i nominacija u 20 godina, to je ogromna brojka. Puno više od pola tih nagrada su glumačke nagrade. Mnogi su se glumci afirmirali kroz naše predstave te dobili strukovno i društveno priznanje. U struci je na neki način prestiž biti članom Exita jer to znači da si izvrstan.

Foto: Vjekoslav Šago

Foto: Vjekoslav Šago

Volite naglasiti da ste igrali u gotovo svim hrvatskim gradovima i na svim festivalima u Hrvatskoj, ali i brojnima van Hrvatske.

Mi smatramo to tržištem i samim time mi moramo gostovati da bi se održali na tržištu. Gostovali smo u gotovo svim gradovima, ne naravno sa svim predstavama, ali neke predstave igraju skoro svugdje, neke ponegdje, no gotovo da nema grada gdje nismo bili. Vani smo gostovali u Americi, u gotovo svim europskim zemljama, Egiptu, Rusiji, pa i u Sibiru.

Unatoč brojnim gostovanjima, vi kao nezavisno kazalište imate svoj prostor u Ilici i tamo igrate gotovo svaku večer, kao i druga institucionalna kazališta.

Ne igramo baš svaku večer, ali repertoarno smo prisutni u gradu Zagrebu. Mi smo jedno od zagrebačkih kazališta koja imaju stalni repertoar koji je dio zagrebačke kulturne ponude.

Exit je danas smješten u Ilici 208, u prostoru bivšeg kina August Cesarec. Gdje je kazalište djelovalo prije toga i kako ste ušli u taj prostor?

Premijera naše prve predstave „Dekadencija“ bila je u Zekaemu. Naše prve predstave nastale su u Forumu, dvorani Studentskog centra Stjepan Radić. To je predivna dvorana, jedna od najljepših u Zagrebu, koja je premalo iskorištena. Tamo su nastale predstave „Dekadencija“ i „Izbacivači“ i tamo su održane pretpremijere, koje smo odigrali besplatno za studente jer smo prostor za probe dobili na korištenje. Premijere obiju predstava bile su na jesen u ZKM-u, prije nego krene njihova sezona. To je bio dobar uvod u sezonu, kada smo dobili 10-20 termina i svakodnevno igrali. Poslije smo igrali u Vidri, Lutkama, gdje smo stigli, a dosta smo i gostovali.

Nekoliko godina poslije renovirali su kino Cesarec, ali nisu znali što će s njime jer je kino kao takvo propadalo. Mi smo dobili ponudu ako želimo tamo raditi repertoar, ja sam to prihvatio i od tada smo tamo, u istom prostoru s Cesarcem. Kako dugo ćemo još biti, tko zna.

Foto: Vjekoslav Šago

Foto: Vjekoslav Šago

S kojim ste se poteškoćama susreli kroz ovih 20 godina?

Bilo je previše poteškoća, ali ne bih sad ulazio u to. Ako imate ideje, ako želite ostvariti ciljeve i ako želite imati kazalište koje drži jedan nivo, onako kako je to bilo u mojoj glavi, onda stvarno morate biti tvrdoglavi, jako tvrdoglavi da bi sve to skupa izdržali i doveli do današnjeg nivoa. Naravno da bih ja volio da smo to odveli dalje, ali nismo puno podbacili od zadanih ciljeva.

Uz autorske projekte, okosnica vašeg repertoara su suvremeni strani tekstovi, kao što su „Plemena“ Nine Raine ili „Crveno“ Johna Logana. Dakle, riječ je o naslovima koji u početku nisu poznati hrvatskoj publici, za razliku od lektirnih naslova koje rade druga kazališta. Zašto ste se odlučili za takav put?

Pa postoji poneka tema koja vas interesira ili ponekad sam autor. Mi smo tako počeli, prva je naša predstava bila „Dekadencija“ po tekstu Stevena Berkoffa. To je briljantan tekst i tada je bio potpuno osvježenje u hrvatskoj kazališnoj ponudi. Tekst „Plemena“ (predstava je koprodukcija s Planet Artom) zapravo se bavi onima drugačijima u društvu i u obitelji i samim time spada u Exit.

Tema „Crvenog“ je stvaranje, umjetnost, umjetnici u odnosu prema kapitalu, prema onima koji mogu platiti našu umjetnost, a pitanje je mogu li nas zapravo kupiti. Taj tekst je napisan na osnovi stvarne priče. Od 1958. do ’60. godine nastali su ti poznati murali u Rothkovom ateljeu u New Yorku po narudžbi velike Seagram korporacije i zaista su trebali biti izloženi kao stalan postav u njihovom novom njujorškom neboderu, u restoranu. Tada je to bila najveća i najskuplja narudžba u području umjetnosti. Za živućeg umjetnika to su bili ogromni novci. Rothko kao veliki slikar prihvatio je tu ponudu, godilo je njegovoj taštini. Nakon dvije godine, kada je došao u restoran, kada je vidio da će njegove slike, koliko primijećene, koliko neprimijećene, biti samo nekakva pozadina da bi se netko prežderavao pokraj njih, jednostavno je nazvao naručitelja i vratio novac, a slike zadržao za sebe. U tom je času on postao puno veći nego što je bio prije, a već je prije bio veliki slikar, međutim kao intelektualcu, njegov je stav tog časa jako odzvonio.

Deset godina nije dao nikome da gleda slike, one su bile u skladištu. Kada su murali trebali biti izloženi u Tate galeriji u Londonu 1970. godine, Rothko je nazvao galeriju i pitao da li su slike stigle u London. Rekli su mu da je sve ok, izložba se postavlja, a on je izvršio samoubojstvo u svom ateljeu u New Yorku. To je tragičan kraj jedne fantastične priče o stvaranju. Cijelo vrijeme se u drami naslućuje taj kraj, ali zapravo je razgovor o stvaranju, o umjetnosti, o suodnosu sadašnje umjetnosti, znači umjetnika i njegovih djela, te svega što je bilo prije njega. U predstavi se puno toga može naučiti o suvremenoj umjetnosti.

[Crveno] Foto: www.teatarexit.hr

[Crveno] Foto: www.teatarexit.hr

Često u predstavama ispitujete položaj malih ljudi, običnih građana, u današnje vrijeme društvene, političke i ekonomske krize, od „Kauboja“ do „Ispočetka“.

Tih se stvari dotaknemo čak i u „Shakespeareu na Exit“. I „Dekadencija“ se time bavila, samo na jedan drugi način u nekom drugom prostoru. Berkoff je izuzetno socijalno osjetljiv i bavio se engleskim društvom. Danas bi ta predstava možda bila još više prepoznatljiva.

Jeste li razmišljali da povodom obljetnice tu predstavu opet uvrstite na repertoar, kao što je to učinila Mala scena s „Pravom stvari“ Toma Stopparda?

Bilo je razmišljanja, međutim ja to ne bi htio raditi s drugom podjelom. Mislim da su Vilim Matula i Nataša Lušetić bili toliko briljantni da bi sve drugo bilo slabije. U sjećanju bi ovo dvoje uvijek bilo u prednosti od novih glumaca, pa bolje nekome ne oduzeti uspjeh.

U jednom intervjuu naglasili ste da radite dvije nove predstave po sezoni, no ponekad ih je i više. Ipak, i samo dvije vaše predstave skupe više gledatelja i izvedbi od kazališta koja imaju po 4 ili 5 novih naslova godišnje. Čemu to pripisujete?

Predstave se same po sebi izbore za svoj prostor. To je moguće kada imate neke predstave koje su neupitni hitovi. Samim time možete održavati repertoar jer imate neke predstave koje su veliki hitovi i neke predstave koje nisu hitovi, ali zavrjeđuju pažnju i u kvalitativnom smislu ne zaostaju, no nije im suđeno da budu hitovi. Publika odlučuje što je hit.

Mi prosječno radimo dvije predstave po sezoni, s time da sam ja dosta kampanjac oko toga. Uzmem si za pravo da ne izađem s predstavom koju sam najavio recimo za svibanj, nego, ako smatram da treba još raditi, odgodim premijeru za studeni. Na taj način predstava ima šansu igrati puno duže. Ako sam najavio predstavu za svibanj, a ako do kraja nije završena, ako nisam s njom zadovoljan, onda će igrati kraće jer će i publika biti manje zadovoljna. Bitno da smo svi zadovoljni, pa taman i da ja kasnim s premijerom.

[Kauboji] Foto: facebook.com/teatarexit

[Kauboji] Foto: facebook.com/teatarexit

Kad smo spomenuli hit predstave, u jednom intervjuu 2009. rekli ste da je predstava „Kauboji“, premijerno izvedena 2008., otprilike na polovici svog životnog puta. Od onda je prošlo 6 godina, a Kauboji su prije par tjedana proslavili svoju 400. izvedbu. Je li predstava sad prošla polovicu puta?

To je bilo pomalo naopako, ja sam rekao na polovici, ali vjerojatno sam mislio na petini (smijeh). No, sigurno smo prešli polovicu, nemoguće bi bilo još puno očekivati. Ovo je stvarno ogromna brojka i ako zaokružimo igranje na petsto, mi smo napravili ogromnu stvar.

Možete li izdvojiti neku predstavu, događaj ili uspjeh koji vam je posebno prirastao srcu?

Bilo bi nepravedno izdvajati nešto posebno. Naravno da su prve predstave Exita bile posebne jer sam imao puno energije, bio sam puno mlađi, htio sam da to sve uspije i svaka mi je nagrada užasno puno značila. Sada sam se razmazio, „ok nagrada, aha, imam 150 nagrada“. Nije to kao što su bile prva, druga, treća nagrada. Osim toga, nagrada je svaka predstava koju uspiješ napraviti u vremenima kakva jesu. Bilo je puno krasnih trenutaka, bilo je teških trenutaka i trebalo je sve to skupa dovesti do 21. godine postojanja. Ako smo za nešto zaslužni, zaslužni smo za to što smo afirmirali nemali broj sada već velikih glumaca. Možda je to najveći prilog EXIT-a hrvatskom kazalištu.

(Visited 972 times, 3 visits today)

Komentari