Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Intervju

Intervju – Sonja Krivokapić: ‘Beograd je oduvijek bio otvoreniji od Zagreba i prijemčljiviji za blesave tekstove poput mojih’

28.05.2016. Pisci i književnostFoto: Pisci i književnost

Sonja Krivokapić je rođena 1985. godine u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Piše kritike za časopis Književna republika i pisala je kritike za portal Booksa. Član je redakcije Novog plamena, časopisa i portala za regionalnu ljevicu, a otprilike pet godina piše članke za razne časopise i portale, kao što su Zarez, Libela, Lupiga, Peščanik, Queer.hr i drugi. Na Dramskom programu Hrvatskog radija izvedeno joj je pet radiodrama, 1999. je godine po izdavanju prve radiodrame proglašena za najmlađu autoricu u povijesti Hrvatskog radija. Objavila je zbirku drama Imam dvije različite čarape i roman Dijagnoze i nervoze na portalu Digitalne knjige. Uskoro će joj prvi napisani roman Četnici, zlato i tamjan, koji je u prošlogodišnjem VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman ušao u polufinale, izdati beogradska izdavačka kuća Nova POETIKA. Pored već navedenih, napisala je još dva romana, pod naslovom Zelena koža i Otkupitelj, a trenutno radi na druga dva romana, pod naslovima Dva su sa sirom i Pudl Štrudl.

Kruno Šafranić: U kojoj godini se javila želja za pisanjem?

Ne znam kad se javila, ali počela sam pisati negdje s 13.

Kruno Šafranić: Slušate li glazbu dok pišete?

 Nekad da, nekad ne. Onda kad ne slušam to je zbog inercije, inače se uvijek mogu potruditi pronaći muziku koja će me ‘podebljati’ u konkretnom raspoloženju potrebnom za pisanje tog i tog sadržaja.

Kruno Šafranić: Imate li neko posebno mjesto za pisanje?

Pred kompjuterom. Nije ništa posebno.

Kruno Šafranić: Dogode li Vam se spisateljske blokade i na koji način im se odupirete?

Nemam pojma što je to. Ako je to ono da silno hoćeš pisati ali ti ne ide, onda valjda jesam. Ne sjećam se nikakvih odupiranja.

Kruno Šafranić: Na Dramskom programu Hrvatskog radija izvedeno je pet vaših radiodrama, 1999. godine po izdavanju prve radiodrame proglašena ste za najmlađu autoricu u povijesti Hrvatskog radija. Kako ste se odlučili za pisanje drama?

Moj tata je pisao radiodrame pa sam mislila da bih baš mogla i ja, a kad sam o tome počela misliti onda mi je neki vrag i sinuo.

Kruno Šafranić: Jeste se okušali u pisanju scenarija za film?

Da, pišem ga.

Kruno Šafranić: Od stilova pri pisanju se najviše koristite apsurdom u stilu Harmsa, Becketta i drugih. Što vas je privuklo da pišete takvim stilovima?

Njihov apsurd.

Kruno Šafranić: Objavili ste zbirku drama Imam dvije različite čarape na portalu Digitalne knjige. To je ujedno i vaša prva objavljena zbirka. Kako je nastala i što je bilo presudno da baš nju prvu objavite?

Ništa nije bilo presudno. Mislila sam, drame mi nitko nikad neće objaviti kao zbirku, a urednik portala je htio. Nije pisana kao zbirka. Te sam drame htjela poslati na radio, ali Hrvatski radio se lagano ukida jer nitko ne misli da ga treba sačuvati. I ime zbirke sam bez veze lupila. Prvo sam smislila neki glupi naslov, a onda sam jedan dan izašla slučajno van s različitim čarapama, pa rekoh, bolje da zbirku tako nazovem.

Kruno Šafranić: Na portalu ste objavili i roman Dijagnoze i nervoze. To je vaša druga objavljena knjiga i ujedno prvi objavljeni roman. Hoće li biti tiskan i u papirnatom obliku? Koliko ste ga dugo pisali, kako je došla ideja i o kojem je žanru riječ?

Ne znam koji je žanr. Vjerovatno će se štampati. Pisala sam ga jako kratko, dva tjedna, čini mi se. Ideja je bila da priču koju sam napisala prije par godina proširim na roman.

Kruno Šafranić: Roman Četnici, zlato i tamjan, koji je u prošlogodišnjem VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman ušao u polufinale, izdat će ga beogradska izdavačka kuća Nova POETIKA. Prepoznali su vaš tekst vrijedan izdavanja, koliko vam znači suradnja s izdavačkom kućom iz druge države?

Od čistog proširivanja publike bitnije mi je naići na nekakvo razumijevanje, a čini mi se da je realnije da se to dogodi u Srbiji, posebno Beogradu, jer je on oduvijek bio otvoreniji od Zagreba i prijemčiviji za te nekakve ‘blesave’ tekstove kao što je taj moj. Plus, Beograd je veći od Zagreba, pa čisto statistički postoji veća šansa da se to dogodi. Nisam mislila da ću pobijediti na natječaju za VBZ. Mi smo tu jako pristojni i volimo pristojne tekstove. Bolje da je tekst loš nego da provocira nešto što ‘ne smije’. A čačkati po ustašama i četnicima…ne moram objašnjavati. Čudim se da je uopće i ušao u polufinale.

Foto: Pisci i književnost

Foto: Pisci i književnost

Kruno Šafranić: Napisali ste dva romana koja su neobjavljena Zelena koža i Otkupitelj. O kojim je žanrovima riječ i o čemu je radnja?

Nemam pojma za žanr. Uopće o tome i ne mislim. Oba romana imaju elemente apsurda, ali u mnogo manjoj mjeri nego drugi. U Zelenoj koži se četiri mlada lika na razne načine nose s autoritetima (šefovi, izdavači, profesori, roditelji) koji ne razumiju njihovu različitost ili pogrešno percipiraju da su drugačiji. A u Otkupitelju u prvom licu govori muškarac koji se teško nosi s onim što percipira kao liberalno cjepkanje svega na fragmente. On isprva misli da je stalno prisutna i ponekad iracionalna čežnja ono što čovjeka raspolućuje, a kasnije, kad upozna Otkupitelja, shvaća da je to cjepkanje društveno uvjetovano, ali i dalje se muči s tim odnosom između takozvane ljudske prirode i njene društvene manifestacije. Stalno mašta o tom nekom jedinstvu, sanja ga, pa se opet suočava s čežnjom i tako. Uglavnom jako voli patiti.

Kruno Šafranić: Trenutno radite na druga dva romana, pod naslovima Dva su sa sirom i Pudl Štrudl. Vrlo kreativni naslovi i jako privlače radoznalost čitatelja. Imate li radni naslov romana dok pišete ili odmah znate kako će se zvati?

Ne znam odmah. Mislim da nisam baš nešto dobra s naslovima. Obično mi prvo padnu na pamet nekakve gluposti, a tek kasnije mi sine naslov za kojeg se odlučim.

Kruno Šafranić: Sudjelujete li na natječajima za kratku priču i jeste li nešto osvojili?

Jesam nešto malo sudjelovala. Znam da je bilo nekoliko natječaja, ali sjećam se samo Arteista kojima su najzanimljivije nekakve mainstream pričice pa tamo više ne šaljem. Nisam ništa osvojila.

Kruno Šafranić: Osnovali ste zanimljivu književnu stranicu Književnost izvan polica. Možete li nam više reći o toj stranici kako je nastala i što možemo na njoj pročitati?

Moje dvije kolegice, Jelena Hrvoj i Iva Šaronja, i ja imale smo promociju svojih neobjavljenih romana u Booksi pod nazivom ‘Književnost izvan polica’. Ideja je više bila govoriti o izdavaštvu, književnosti i piscima kod nas nego promovirati naše romane. Zato jer mislimo da je cijelo to stanje s izdavaštvom i književnom produkcijom dosta loše, otvorila sam stranicu na kojoj ćemo govoriti o tome. Ideja je, prije svega, ostvariti bolju i iskreniju komunikaciju između takozvanih afirmiranih i neafirmiranih autora, kao i između autora i izdavača radi pokušaja poboljšanja cijele situacije. Drugi je cilj uopće preispitati zašto autorima izdavač treba i pokušati pronaći alternativnije prostore na kojima će se moći promovirati. Ovaj cijeli ‘projekt’ će imati, naravno, smisla samo s onima koji su voljni u njemu sudjelovati. Izdavači kojima je stalo samo do novaca iz Ministarstva kulture, a ne do književnosti, neće, naravno, u tome sudjelovati. Ali našlo se i nekoliko izdavača koji su dobro reagirali. Potičem autore da slobodno (potpisani ili anonimno) govore o svojim negativnim i pozitivnim iskustvima s izdavačima, a izdavačima koji su se pokazali fer i voljni na bilo koji način surađivati napravim reklamu. Sad je plan i ostale izdavače ‘izazvati’ na suradnju pokazivanjem primjera ovih izdavača koji su na nju pristali.

Neće se tu, naravno, ništa značajno promijeniti. Ono što ima smisla jest dati neafirmiranim autorima vjetar u leđa, podsjetiti ih na to da neke stvari koje uzimaju zdravo za gotovo treba preispitati i kritizirati. Na to sam vidjela pozitivne reakcije. Ali nema tu nekog šireg uspjeha. I dalje će biti afirmiranih autora, izdavača i knjižara koji će okolo po javnosti plakati nad tragičnom sudbom domaće književne produkcije, a onda s druge strane neće odgovarati na e-mailove autora ili će im docirati (pogotovo ako su mlađi). Kod nas uglavnom ‘plačem nad gorkom sudbom naše književnosti’ možemo prevesti kao ‘mi bismo još love od Ministarstva kulture’. I o tom licemjerju treba govoriti. Oni bi mogli, na primjer, reći da im je privatno doista stalo da hrvatska književna produkcija ima više ovog a manje onog, ali da se moraju pobrinuti i o sebi. Ili neka šute. Ili, recimo, VBZ, čija nagrada za neobjavljeni roman navodno ima za svrhu poticanje autora, a ustvari brinu, naravno, o promociji svoje izdavačke kuće. Da im je zbilja stalo do autora, mogli su, na primjer, organizirati nekakvu prezentaciju onih romana koji su ušli u širi ili uži krug. Ja sam, recimo, tražila ime autora čiji je naslov ušao u uži krug 2014. godine i o kojem je žiri pričao na portalima prije nego što je nagrada bila dodijeljena. Nigdje ga nisam našla. Toliko se o tom tekstu pričalo da bi on kasnije otišao u zaborav, a nisu kasnije ni otkrili ime autora (svi autori šalju tekstove pod šifrom, samo se pobjedniku otkrije ime). To mi ne govori o tome da je njima doista stalo do tekstova i autora, nego da tekst iskoriste za promociju svoje nagrade.

Kruno Šafranić: Pišete kritike za časopis Književna republika i pisali ste kritike za portal Booksa. Mislite li da se dovoljno piše književnih kritika u Hrvatskoj za domaće knjige ili bi trebalo biti puno više?

Čemu te kritike uopće služe? Jesu li one uopće relevantne u smislu da potiču da se neki tekst pročita ili da se zaobiđe? Ako jesu, kome? Ja pretpostavljam da Književnu republiku čitaju u prvom redu oni koji s njom imaju veze, a u drugom oni koji su već etablirani u književnim krugovima. Čitaju je i autori čiji je tekst podvrgnut kritici u tom i tom broju, ali unatoč tome što će svi javno reći da ih zanima podjednako dobra i loša kritika, malo tko će se u stvari ozbiljno zamisliti nad nečim negativnim izrečenim u kritici. Ako književne kritike služe tome da potaknu dijalog između pisaca, kritičara i čitatelja, onda ne mislim da je to nešto previše uspješno. Uostalom, šire govoreći, s obzirom na postojanje razno raznih oportunizama, međusobnih milovanja ruku i slično, tko zna da li se tu može zaista govoriti o iskrenim negativnim i pozitivnim kritikama. Booksa je te kritike, barem u onoj kategoriji u kojoj sam na pisala, zamislila isključivo kao pozitivne, kao preporučivanje naslova. Pretpostavljam da Booksin portal čita više ljudi nego Književnu republiku. S obzirom na to da Booksini kritičari dobiju neku lovu, kako god sitnu, na kraju mjeseca za svoju kritiku, sumnjam da će baš svi odbijati kritizirati romane za koje misle da su sranje. Vjerovatno će ili zanemariti ono negativno u tekstu i samo se koncentrirati na dobro. Ali je li to zaista onda preporučivanje cijelog teksta? Kritika kao iskren dijalog između autora, čitatelja i kritičara je u suštini OK, jer bi ona imala zadatak izgovoriti promišljanje o nekom tekstu i navesti i druge da misle o nečemu o čemu možda nisu mislili dok su tekst čitali. Ali toga nema u praksi. Sumnjam da je ikad i bilo, odnosno jest, ali u manjoj mjeri. Uvijek će tu biti oportunizma i nepotizma. Takva je, uostalom, i književnost sama. Ali prije pristizanja na barikade i izvikivanja parola o potrebi za slobodnom i iskrenom kritikom radi vježbanja prava na slobodan javni govor, idemo vidjeti tko to uopće želi, kome je namijenjeno, tko šta od toga ima, zašto i tako dalje. I u smislu uopće same ideje kritike, i u smislu današnjih uvjeta za njeno postojanje. Tko uopće može biti književni kritičar? Jesam li ja kompetentna da budem književni kritičar? Nemam pojma.

Kruno Šafranić: Kako reagirate na negativnu kritiku?

Zavisi kakva je. Ako proizlazi iz nerazumijevanja teksta, onda me ne zanima. Ako vidim da je temeljena na njegovom razumijevanju ili ako je to dramaturška kritika, onda razmislim.

Kruno Šafranić: Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje i, ako da, na koji način?

Priča o tome da ću ja nekome promijeniti mišljenje je besmislena. Nije to, naravno, potpuno isključeno, ali sumnjam da će se to dogoditi. Cilj mi je pronaći neku zajednicu sličnomišljenika.

Kruno Šafranić: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?

Stvarno? Mene recimo uopće ne zanima. Dala bih im savjet da ako žele slušati savjete, neka odu na radionice kreativnog pisanja.

Komentari