Istaknuto
22.09.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

16.09.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Do petka, 1. listopada ispuni upitnik koji smo pripremili za tebe i postani novi član naše glazbene redakcije!

Glazba

Za čika Đoleta, selektora mojih trauma i mojih emocija

23.02.2021. Mihael PinterFoto: Press
Vrijeme čitanja: 4 minute

Svatko od nas ima svoju privatnu verziju Đoleta jer čika Đole to zaslužuje, i iako nikada pročitati neće silne priče njemu u čast ispisane, bilo bi mu sigurno drago što se piše na račun i za račun njega. Otišao je najveći, za moga života i života moje generacije te nekolicinu generacija prije i ta tuga koja je nastala i ostala je nešto najprirodnije što se moglo dogoditi. Rijetko plačem, za čika Đoletom sam pustio suzu uz njegovu muziku i to je nešto najprirodnije što se moglo dogoditi. Zapalio sam svijeću i napisao kratak pozdrav i to je isto tako nešto najprirodnije što se moglo dogoditi. Nakon dan-dva, kada su se emocije ipak malo stišale i knedla dopušta preslušavanje bogatog muzičkog kataloga, može se napisati i koja trezvena riječ, jer to je nešto najprirodnije što se može dogoditi. Ovo nije prvi tekst koji pišem o čika Đoletu, nije ni posljednji, jer to je nešto najprirodnije što će se dogoditi.

Godina je 1989. Živim u malom selu na jugu Bačke. Selo koje stvarno ima Paju berbera, čardake, konje, paore, šarane, Dunav, kanale za navodnjavanje, crkveni toranj, pendžere, a uskoro i čestog gosta – frajera što govori „RHHHH” te, naravno, Honduras kao prilično izvjesnu budućnost. Prva pjesma koju sam zapamtio kao početak svog pop kulturnog staža je Krug od EKV-a, a negdje između Mladenovića provlačio se Bora Čorba pa Štulić, čak je i Garavi Sokak sa Skeledžijom bio neki faktor. Đole je u moju njegovu priču uletio s pjesmom Sugar rap zbog stiha „jebo vas voz koji vas don’o”, jer kada imaš 9 godina može li nešto biti više kul od toga?

Dupla TDK kaseta s rupama od 20 sekundi

Ubrzo nakon toga, dogodilo se sve ono što se dogodilo, Tomislav Ivčić je postao faktor. Pendžeri su postali prozori, kanali za navodnjavanje kanali za odvodnjavanje, a Dunav Sava. I tako sve negdje do 1995. godine kada se u mom mikrokozmosu pojavljuje TDK dupla kaseta s koncertom iz Sava centra. I to ona varijanta kada svakih 90 minuta fali 20 sekundi pjesme i čuje se škljocanje snimača dok okreće kasetu. Mješavina Đoletove muzike i na trenutke suludo hrabre političke i društvene satire učinile su taj koncert općim mjestom mog pop kulturnog sazviježđa i ljubav koja nikada nije prošla je rođena.

Upravo je na toj kaseti Kad odem stekla i nikada izgubila svoj status najbolje Đoletove numere, iako je to i više nego težak te napose notoran izbor (na samom koncertu umjesto Jovana pjeva Stevana), upravo ta koncertna verzija je – the stvar. I to ne samo kada je čika Đole u pitanju. Ubrzo je u moj pop kulturni mikrokozmos uletio i jedini relevantan album Đoleta koji sam doživio u relevantnom vremenu – riječ je dakako o albumu „Naposletku”. Ipak, o tome, možda nešto kasnije (najvjerojatnije ipak ne).

Zašto je čika Đole meni (bio) bitan?

Čika Đole je u to vrijeme bio selektor mojih trauma i emocija i svega onoga što sam nosio u sebi, a što bi se u današnjoj psihologiji i medicini najvjerojatnije odrazilo kroz 788 dijagnosticiranih poremećaja. Samo, onda se djeca nisu nikome vodila, nitko nije ni očekivao da smo nakon svega još i normalni. Poput nekog oblika autizma, svijet čika Đoletovih pjesama je bio neka vrsta utočišta i to poprilično privatnog karaktera, jer prema vani… prema vani tu je bio stav bezmudog pijetla, a muzički odabir je sezao od Body Counta do Sick of it all-a, Nirvane, Hladnog Piva, RATM-a jer „Now you do what they told ya” u školi i na ulici, a doma „Šta ti je trebalo tooooo mali mišu moj da pođeš za takvu barabu….”.

I tako smo čika Đole i ja imali tu svoju priču/terapiju, za koju on doduše nije znao, a kako je ja nisam baš nešto i plaćao odajući se piratluku, možda je i bolje da nije znao. Odlazak iz Bačke, napose Vojvodine nikada mi nije do kraja ‘legao’, mislim zbog načina, okolnosti, razloga i svega što je kumovalo odlasku, naravno da nikada nije i neće moći ‘leći’, ostala je ta neka melankolija koja se potiho razvukla kroz čitav moj karakter i namćorastu narav. Nikada nisam volio ‘vesele’ čika Đoletove pjesme, ma čak ih nisam ni smatrao pravim pjesmama. U redu. Lažem. Volim Namćor i Al se nekad dobro jelo zbog svih tih vojvođanskih motiva i jezičnog blaga koji mi uvijek i još uvijek odzvanja negdje u stražnjem dijelu prazne glave kao nešto moje. Ipak. I čika Đole i ja smo znali koje su stvari prave, recimo Ratnik paorskog srca ili Ne lomite mi bagrenje ili Marim ja ili Jednom su sadili lipu ili Čovek sa mesecom u očima – jebote, koji zbir mastodonata i monumentalnosti i grandioznosti i težine i melankolije.

Naplata duga i pomahnitale baterije

E, al da ono ne plaćanje ičega, a uzimanja terapije ne bi prošlo samo tako pobrinule su se dvijetisućite počevši s prosincem 2002. godine i koncertom u zagrebačkom Domu sportova. Moj prvi koncert čika Đoleta, a njegov prvi nakon rata u Zagrebu. Nikada prije, a niti poslije nisam bio na nečemu sličnom, jer nije to bio koncert – to je bio nekakav jebeni scientološki skup prije nego po nas dođu B 52 bombarderi da nas ponesu u vječne vulkane na novom Planetu Jovana Cvijića, a čika Đole Hubbard je bio duhovni pokrovitelj čitave te preobrazbe. Sjećam se samo hodanja prema autu nakon koncerta u nekakvom transu i stanju koji bi se najbliže mogao opisati onome kada vam daljinski od televizora već neko vrijeme zajebava al vi mlatite po poklopcu baterije pa ipak malo proradi. E tako nekako, k’o ta baterija unutra.

Nakon toga teško je i nabrojati. Toliko sam išao na koncerte, od Opatije, Pule, Maribora, pa oni prof. Dujin i čika Đole solo zagrebački u Kerempuhu, pa svaki put Zagreb pravi koncert pa Varaždin, da mi je, moram priznati, pred kraj malo čika Đole i dosadio s onim tamburicama i izostankom kolektivnog suicidalnog ‘dajte da skočim u Dunav’ momenta. Mislim, da to i nije tako strašna vijest govori činjenica da meni je i život relativno dosadio. To je ta već pomenuta melankolija i karakter „kao odžak star i garav” s jednim okom uvijek na tavanu međ’ šunkama.

Dok čekam Montenegro express…

Posljednji koncert, jebiga to tako valjda ide kad netko zauvijek ode, obično taj zadnji vaš susret ne bude uvjetovan tom činjenicom jer ne znaš da ti je zadnji puta, pa budeš i šupak. Dosta sam frkt’o u Lisinskom te 2018. godine, kao eto bilo mi je malo i dosadno, al neće čika Đole zamjeriti. Znamo se. Odnosno, ja znam njega.

I tako. Koliko ga znam, jebiga, mogu komotno reći da mi je otišao prijatelj. Čovjek koji mi je pomogao u teškom periodu od prvih 40 godina života, premda kada vidim u šta sam ostario, možda bolje da nije pomagao. Mogao sam život provesti plešući „na bačvama vina”, što bi konačno i imalo više smisla jer moje prezime Pinter na mađarskom znači – bačvar, ovako u besmislu vrtim taj vrtuljak melankolije s povremenim izljevima „bjesomučne životne vedrine” dok čekam Montenegro express.

(Visited 259 times, 1 visits today)

Komentari