Izvještaj – Fleet Foxes: Koncert koji se mora doživjeti
Nakon stanke od šest godina Fleet Foxes ponovno plove i promoviraju svoj povratnički album “Crack-Up“. U Tvornici kulture su po drugi puta, što i sam Robin Pecknold nije zaboravio napomenuti. Nick Hakim otvorio je sinoćnju svirku i već na samom početku prodrmao okupljene znatiželjnike. Iza sebe ima jedan album i dva EP-a, izvodi soul sa suptilnim natruhama elektronike, a sve tu i tamo začini funk i jazz elementima. Vrijedan pažnje.
Nisam bila na premijernom nastupu Fleet Foxesa u Zagrebu, ali čitajući izvještaje dojma sam da se ovoga puta nije toliko stavio naglasak na poznato višeglasje, već na što vjerniju instrumentalnu reprodukciju pjesama. Kao glavni vokal u prvom planu bio je Pecknold koji kao da se sve ugodnije osjeća u svojoj koži u ulozi frontmena. Smješkao se nakon svake odrađene pjesme, obratio se okupljenoj masi odmah na početku, održavao interakciju i u više navrata zahvaljivao publici. Basist Christian Wargo jedini je bio stalna vokalna podrška Pecknldu kroz cijeli koncert, dok su se svi ostali samo povremeno pridružili. Polifonija je najviše došla do izražaja u mnogima omiljenoj White Winter Hymnal s njihovog prvijenca koja je, naravno, pokupila najviše ovacija.
Među članovima benda vladala je potpuna sinergija. I Matt Barrick, pridruženi bubnjar na turneji koji je uskočio na mjesto Joshue Tillmana, jedan od trojice s kojim su surađivali na novom albumu, korektno je odradio svoj posao. Sve je teklo kao po špranci, tehnički savršeno i isplanirano do najsitnijeg detalja. Nema odstupanja od satnice, nema previše mjesta za improvizaciju, što nije ni čudo s obzirom na količinu instrumenata koji su kolali pozornicom. Morgan Henderson mijenjao ih je kao iz šale, od flaute, kontrabasa pa do saksofona. Raskoš i bogatstvo harmonije te slojevitost melodije bile su vrlo blizu studijskim snimkama. Sve je bilo na svom mjestu, svaki ton odsviran bez greške, a i Pecknoldov zvonki glas ostao je besprijekoran, iako im je zagrebački nastup bio treći zaredom bez pauze.
Njihova glazba je za kišna nedjeljna popodneva provedena u udobnoj toplini doma dok smo zavučeni pod dekicu iz koje nikad ne želimo izaći. Ipak, uspjeli su ugodno popuniti Tvornicu i baciti okupljenu masu u lagani trans. Publika je itekako bila svjesna da izvedba ovih kompleksnih i svečanih melodija predstavlja određen izazov te ih je slušala s pozornošću kakvu zaslužuju i svaki put nagradila gromoglasnim pljeskom. Zanimljivo je kakve euforične reakcije mogu izazvati neke skladbe koje su skoro pa sakralne po atmosferi.
Kroz setlistu ravnomjerno su rasporedili sva tri albuma. Otvorili su s I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar, izostavivši prvi dio. Nove pjesme, uglavom neklasične forme i rastrgane konstrukcije, sasvim su se dobro uklopile u cijeli repertoar i doprinijele na dinamičnosti. Valja izdvojiti Third of May / Ōdaigahar koja pri kraju odlazi u psihodelične vode, inače njihov prvi singl s aktualnog albuma. Dobar prijem kod publike od novih stvari imale su i Mearcstapa te Fool’s Errand. Robin Pecknold odradio je i solo točku na Tiger Mountain Peasant Song te kasnije na bisu s Oliver James. Kulminacija svirke očekivano je bila na Mykonos i White Winter Hymnal te završila s Helplessness Blues koja je zatvorila regularni dio koncerta. Na bisu nije bilo nekih iznenađenja, izvedena je već spomenuta Oliver James te Blue Ridge Mountains za konačni oproštaj.
Fleet Foxes su znali nazivati suvremenim Simonom & Garfunkelom ili pak Crosby, Stills & Nashom, a hoće li opravdati taj status vrijeme će pokazati. Za sada su na dobrom putu. U svakom slučaju, teško je riječima prenijeti taj doživljaj koji pruža njihova sinergična svirka raskošnih melodija koje su čas pastoralnog karaktera, čas graniče sa sakralnim pjesmama pa ekstatično prerastaju sve žanrovske okvire. Njihov je koncert događaj koji se morao doživjeti.
