Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Glazba

Izvještaj – José González: Sraz preglasne publike i nenametljivog glazbenika iznimnog talenta

13.11.2015. Antonio Timko
Foto: Niko Goga /Ziher.hr

Prepuna Lauba potvrdila je istančan ukus SuperUha (odnosno Žednog Uha) po pitanju dovođenja izvođača. Od prve objave, hrvatska publika pokazala je veliki interes za ovaj koncert, što nije nikakav šok.

José González osvaja na prvu ili prolazi nezapažen, ali s njim nema sredine. Ne zahtijeva drugo slušanje, iščitavanje teksta, kontekst, detaljne analize ni atmosferu. Njegov zvuk nošen univerzalnom toplinom obavija uši slušatelja, polako obgrljuje sve unutarnje organe i posjeda ih u udobnu fotelju njegovih struna pored kamina pogonjenog njegovim glasom (zbog čega je teško zamisliti da je metal bio dio njegovog izričaja, iako je doduše i Feist bila okorjela pankerica).

Koncert je lagano i samozatajno otvorila Jessica Pratt uz pratnju kolege gitarista. U bilo kojem prostoru, pred potpuno drugačijom publikom njen folk izričaj bi možda imao smisla, ali ovako je to bilo teško gledati i još teže doživjeti. Publika je očigledno došla vidjeti “zvijezdu večeri” (navodnici su ovdje samo zato što je i to bilo upitno kako je koncert odmicao) te su potpuno ignorirali izvođačicu. Osim još jednog koncerta u nizu gdje je tonac vjerojatno biran po principu najmanjeg zla, nije joj ni publika pomogla. Cijeli nastup bio je nerazumljiv i razvodnjen, na trenutke je zvučala kao da pjeva iz bunara nasred Laube. Publika je bila toliko glasna da sam imao osjećaj da su oni ozvučeni, a Jessica sjedi nedaleko od mene i prebire po žicama gitare nadajući se da će nekome svidjeti. Što se nije dogodilo sudeći po tom nastupu. Na trenutke podsjeća na Joan Baez uz sjetne i uhu ugodne melodije, ali ništa od toga nije došlo dalje od prva dva reda njenih fanova ili iznimno empatičnih ljudi. Razumljivo, zadnju pjesmu izvela je rezignirano i ustala bez ikakve interakcije s publikom za što ju nimalo ne krivim.

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Kratki predah dijelio nas je od željno iščekivanog trenutka. Bilo je jako naivno misliti da će se stvari promijeniti kada izađe José, što zaista dovodi u pitanje kulturu ljudi okupljenih na tako lijepom mjestu, a još više motive. Dosta komentara je isplivalo nakon koncerta stoga to neću više spominjati, ali odavno nisam bio na koncertu gdje su ljudi toliko pokušavali ušutkati druge. Baš da se čovjek zapita.

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Bez obzira na iznimno bezveznu publiku, nama u prvim redovima to nije toliko smetalo te smo dočekali prvu pjesmu s velikom euforijom, a svako slobodno mjest za vrijeme nastupa Jessice je popunjeno. Izašao je sam na binu, lagano započeo s Crosses i magija je počela. Upoznat s njegovim opusom znao sam što mogu očekivati i spremno to priželjkivao, ali nisam mislio da će njegova glazba zaista opiti svako moje osjetilo (osim vestibularnog). Bend se pridružuje na drugoj pjesmi i kreću s promocijom novog albuma „Vestiges & Claws” uz pokoju staru pjesmu. Našla se tu What will, Deadweight on velveteen (koju je napisao prije 15 godina), obrada Kylie Minogue – Hand on your heart, Every Age, Walking Lightly (koju inače svira s Junipom), Leaf Off / The Cave na kojima je demonstrirao uvježbanost benda s lijepim prijelazima između pjesama i slojevitom ritam sekcijom. Zapravo cijeli bend na neki način svira ritam, dok je melodija uglavnom svedena na njegovu gitaru i pokoji efekt. Djeluje nepotrebno na trenutke, ali savršeno funkcionira jer niti jedan udarac nije previše niti premalo. Drugi dio koncerta po mom mišljenju počeo je s Killing for love nakon čega me osvojio. Nastavio je s još jednom obradom (Barbarossa), pa This Is How We Walk On The Moon i došao do očekivane Teardrops koju toliko dobro izvode uživo da su mi listovi titrali od vibracija. Apsolutni favorit publike s kojim je završen koncert (vjerojatno je većina samo ovu i znala zbog reklama, što nije nikakav problem da nisu tretirali i sam koncert kao reklamu, tj. dio gdje mogu nesmetano razgovarati – znam rekao sam da to više neću spomenuti al’ eto) je Heartbeats. Nepotrebno je išta pisati o toj pjesmi, kamoli izvedbi. Prelijepo.

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Publika željna još pokoje pjesme poziva ih na bis na koji rutinirano izlaze pa kao i na par zadnjih koncerata José počinje sam s Line of fire (također Junip), bend se vraća na Cycling trivialities te grandiozno završavaju s Down the line. Uvijek sam volio tu pjesmu – još više kada je izdan spot  – ali oni su uživo preskočili još par stepenica i napravili od zadnjeg stiha mantru koja savršeno pogađa na kraju nastupa i zadaje zadnji udarac glasovne ljepote.

Da sažmem, onaj tko je znao zašto je bio u Laubi odlično se proveo uz dobro poznate pjesme prelijepog izvođača (ako netko nije upoznat s likom i djelom pohitajte u istraživanje), dok se nadam da su svi ostali riješili svoje neodgodive probleme kojima su zaglušivali zvučnu sliku i umanjivali doživljaj nekima (iako je meni vrlo brzo postalo svejedno).

Don’t let the darkness eat you up.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.333 out of 5)

Komentari