Izvještaj – Terry Eagleton u Filozofskom teatru: Shakespearove komedije nisu smiješne
Rane večeri 7. travnja ove godine Filozofski teatar je ugostio jednog od najvećih teoretičara književnosti današnjice i neprikosnovenog poznavatelja Williama Shakespearea, povodom velikog jubileja njegovog života, smrti, i dakako svega što je napisao između. Terry Eagleton je pred razmjerno velikim slušateljstvom održao kratko, ali vrlo sadržajno predavanje o biti tragedije, onome što ju čini drugačijom od svakog drugog književnog djela te povjesnim uvjetima unutar kojih umjetnost tragičnog cvjeta. Nakon toga je uslijedila sesija pitanja i odgovora koja je bila gotovo jednako poučna kao i samo predavanje.
Eagleton je započeo svoje predavanje jednostavim pitanjem o tragediji uopće: Zašto tragedije imaju povijesni ritam kojeg imaju? Povijest tragedije nije difuzna ili ravnomjerna tako da bi svako stoljeće imalo određen broj velikih djela tragedije. Za tragediju bi se prije moglo reći da se nakratko pojavljuje u određenim razdobljima, i onda zamre, čekajući svoje iduće zlatno doba. Ali slijedi li takav ritam uspona i hibernacije neka pravila ili je posve slučajan?
Eagleton je odgovorio tako da je tragediju koncipirao kao umjetnost tranzicije – tragedija se pojavljuje u povjesnim razdobljima u kojima stare vrijednosti i načini života polagano odumiru i bivaju izazvani od strane novih – ali su još uvijek dovoljno snažni da bi pružali otpor, da bi bio moguć konflikt u kojemu staro umire, ali novo još nije rođeno. Isto vrijedi i za tragedije Williama Shakespearea; one su bile pisane u Engleskoj ranog novog vijeka, u vremenima u kojima su feudalni društveni odnosi, bazirani na metafizičkim i duhovnim tradicijama, bili polagano zamjenjivani racionalnim i pragmatičnim, ali pomalo hladnim odnosima modernog vremena.
Nakon predavanja, uslijedila su pitanja voditelja Filozofskog teatra Srećka Horvata, od kojih je najistaknutija bila želja da se Eagleton usporedi s Hegelom te kaže razliku između vlastitog i Hegelovog shvaćanja tragedije na primjeru Antigone. Eagleton je rekao da se ne slaže s njegovim forsiranjem kompleksnosti i određenom vrstom relativizma u svim poljima filozofskog promišljanja te je za primjer uzeo njegovu tvrdnju da su Antigona i Kreont jednako u pravu, ali iz drugačijih pozicija; svatko od njih drži svoju tezu te se u sukobu rađa sinteza. Prema Eagletonu, nisu stvari uvijek takve, nekad je netko u pravu, a drugi u krivu, a u ovom je slučaju u pravu Antigona. Također, po mišljenju Eagletona, Hegel na tragediju gleda pomalo preapstraktno i ne obraća dovoljnu pažnju na konkretne patnje koje izaziva konflikt tih dvaju svjetova.
Zatim su uslijedila pitanja publike, a prvo pitanje, upućeno od profesorice Estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Nadežde Čačinović, bilo je: ‘Zašto plačemo na melodrame, a ne na tragedije?’ Eagleton je odgovorio anegdotom o ženi koja je preživjela Holokaust, a djeca su joj umrla, te pred američkom publikom priča svoju priču. Publika je bila u suzama, a ona je izlagala svoju priču suha lica. Zaključio je kako su tragedije iznad melodrama. Tragedija je egzistencijalna istina, sapetost, nemogućnost ostvarenja vlastitosti. Dok je melodrami cilj potaknuti suze, tragediji je cilj potaknuti misao. Također je rekao kako ni Shakespeareove komedije nisu smiješne, već da su tu da jednako tako navedu na razmišljanje.
Jedno od pitanja bilo je: ‘Kad će se roditi neki novi Shakespeare, a ako je već rođen i piše, kad ćemo ga otkriti?’ Eagleton je na to pitanje odgovorio referirajući se na filozofa Theodora Adorna te nas uputio na ideju da je umjetnost preslaba za tragediju koja se dogodila u 20. stoljeću, njena fikcionalna uvjetovanost ostavlja ljude razočaranima pred autohtonim očajem koji je preplavio svijet u 1. i 2. svjetskom ratu.
Jasan bijeg van okvira predstave bio je student koji se javio kako bi pitao Eagletona što misli o aktualnom problemu ugovora Filozofskog fakulteta u Zagrebu s Katoličko bogoslovnim fakultetom, te potencijalnoj klerikalizaciji sekularne obrazovne institucije. Eagleton to nije htio komentirati rekavši da ne zna ništa o tome, no, uzevši u obzir njegovu poziciju vjernika-ljevičara, možda se i nije htio uplitati u nešto o čemu nema jasno izražen, ili ljevici suprotan, stav.
Ovaj splet govora, intervjua i predstave bio je kraći od dosadašnjih, ali jednako je podario uvid u ideje jednog od najvećih intelektualaca današnjice.
(Tekst napisali Filip Drača i Fran Radonić Mayr)
