Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Izvedbene umjetnosti

“Kao na nebu” (Gavella): Solidarnost u portretu male zajednice

14.04.2016. Rajna RaczFoto: www.gavella.hr

“Kao na nebu”, najnovija predstava kazališta Gavella, premijerno je izvedena 25. ožujka. Predstava je nastala kao adaptacija istoimenog švedskog filma iz 2004. redatelja Kaya Pollaka. Autori adaptacije, dramaturg Dubravko Mihanović i redatelj Rene Medvešek, ostali su vjerni glavnoj temi filma koji problematizira kompleksne društvene odnose u maloj zajednici te su pritom podcrtali važnost individualne glazbe i glasa koji svaki pojedinac nosi u sebi.

Zvuk koji ujedinjuje, zvuk kao pokretač predstave, motiv je koji se često pojavljuje u redateljskom radu Renea Medvešeka. Tako se u “Hamperu“, jednoj od njegovih prvih nagrađivanih predstava, Medvešek bavio upravo temom zajedništva uspostavljenog kroz igru zvuka, točnije inovativnog glumačkog jezika izgrađenog od nepoznatih i polupoznatih riječi koje su jedva prepoznatljive. Takav pristup izazvao je čuđenje. Te su riječi više bile emocionalni uzorci ponašanja, nego riječi u službi jezika. Medvešek i kasnije ostaje fasciniran zvukovnošću glumačke igre, a sazrijevanje ovakve poetike jasno se uočava u dvije recentne Medvešekove predstave – u “Idomeneju” iz 2015. godine, gdje su glasovi glumaca u službi orkestra, a svaki je pojedinac jedan dio partiture, te u najnovijoj Gavellinoj predstavi “Kao na nebu”.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Rene Medvešek, vjeran filmskom scenariju, prati priču o odnosu pojedinca i zajednice. Protagonist ove predstave međunarodno je uspješni dirigent Daniel (Ozren Grabarić) koji se, zasićen i izmoren dugogodišnjim napetostima i stresom, vraća u svoje rodno mjesto u potrazi za mirom i izolacijom te ostvarenjem svojih snova, stvaranjem glazbe koja liječi. On preuzima posao voditelja lokalnog crkvenog zbora koji predstavlja tu zajednicu s cijelom njenom sociološkom strukturom i hijerarhijom. U radu s pjevačima-amaterima Daniel kroz glazbu otkriva život.

Medvešek je u ovoj predstavi jasno podcrtao nekoliko tema: kako iz naoko posve različitih i nepovezanih jedinki poput žrtve obiteljskog nasilja, mladića s posebnim potrebama, promiskuitetne djevojke i pastorove supruge stvoriti homogenu grupu ljudi koja funkcionira kao jedno tijelo, potom kolika je moć glazbe u ujedinjavanju ljudi i oslobođenju njihovih strahova te koja je to potreba za tišinom i slušanjem. Tako Daniel na samom početku izgovara rečenicu „Ja sam ovdje došao samo slušati“ te nas podsjeća na jednu od zaboravljenih vrijednosti u ovom bučnom i žurnom 21. stoljeću. Predstava se također bavi ulogom vjere u društvu.

Medvešek i scenografkinja Tanja Lacko scenu dijele u tri plana. U prednjem lijevom planu nalaze se glasovir i bicikl, to je intimni svijet Danijela koji predstavlja njegovu osamu i odvojenost od svijeta. U prednjem desnom planu nalaze se naslonjač i lampa, a to je intimni svijet pastora Stiga koji predstavlja oprečni karakter Danijelovom. Oni su jednako usamljeni, ali njihova viđenja svijeta i života dijametralno su suprotna poput strana na kojima se nalaze na pozornici. Tako je liberalni Danijel u lijevom kutu pozornice, a pastor koji predstavlja tradicionalne vrijednosti u desnom. U drugom planu, odnosno središnjem dijelu pozornice konstruiran je pod od svjetlo obojenih drvenih dasaka koji asocira na tipičnu nordijsku crkvenu arhitekturu, kao i sklopivi stolci koji se mijenjaju od scene do scene. U tom se prostoru zbor sastaje i održava probe.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Treći plan zamišljen je kao crkvena dvorana, prostor zajednice i mjesto na kojem se sve vrijednosti sukobljavaju i ujedinjuju kroz glas. On nije preopterećen predmetima ili rekvizitima kako bi upravo glumci i njihova energija stvorili svu potrebnu atmosferu. Kostimografija predstave je suvremena, minimalistička, ali pojedini odjevni detalji upotpunjuju i oblikuju lik. Tako užurbani Arne oko vrata nosi vezicu na koju mu je prikvačen mobitel, a mlada Lena, koja predstavlja modernu djevojku čiji način života ne razumiju stariji pripadnici zajednice, odjevena je u mladenačke kombinacije svjetlih nijansi s pokojim šarenim detaljem, ističući se tako od ostalih likovi koji nose jednobojne i neutralne kombinacije. Kostimografiju je osmislila Hana Letica.

Danas u kazalištu, ali i općenito u društvu, govorimo o dijalogu kao oruđu u borbi protiv netolerancije u društvu, no zajednica i dalje često ostaje ujedinjena u nečijoj osudi ili u šutnji oko nekog zajedničkog zločina. Naša je zajednica i dalje pasivna, a zbog difuzije odgovornosti i dalje nitko ne djeluje. Rene Medvešek čini veliki etički pomak. On kroz humorističnu melodramu na vrlo nenametljiv način postavlja predstavu koja pokazuje oba lica solidarnosti, ne samo zataškavanje problema i pasivno nedjelovanje odnosno negativnu solidarnost, već i proces osvješćivanja zajednice koja odlučuje zajednički riješiti svoje probleme – pozitivnu solidarnost.

Tako Medvešek neće poput većine redatelja ostati u krugu propitkivanja i kritike našeg društva, već će na pozornici pokazati i zajednicu koja proživljava promjenu i počinje djelovati. Najbolji primjer iz predstave jest priča o žrtvi obiteljskog nasilja, što je još uvijek jako veliki i marginalizirani problem. Crkveni zbor iz malog švedskog mjesta u stanju je godinama šutjeti o nasilju koje trpe neki njihovi članovi, ali ista ta grupa će pod djelovanjem Daniela, koji ih putem glazbe i zvuka ujedinjava, biti spremna zaštiti progonjene i zaustaviti zlostavljanje.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Medvešek u ovoj predstavi nije davao prednost elokventnom slikovnom jeziku, već on pokušava izvući iz glumaca ono što im njihovo tijelo dopušta te tako stvara emocionalni jezik zvuka i glasa. Glumac postaje instrument. Vrlo je zanimljivo to da Medvešek u predstavi koja govori o jednoj zajednici i postepenom ujedinjavanju i prevladavanju unutarnjih trzavica daje glumačkog prostora i ulogu svim članovima Gavellinog ansambla. Svaka zajednica ima snažnog vođu, ovdje je to tradicionalni svećenik kojeg je utjelovio Darko Milas. On pogađa njegovu istovremenu okrutnost, želju da bude glavni, važan i slušan, njegovu opterećenost društvenim konvencijama te odnosima grijeha i dobra koji pokatkad prelaze u maniju osobnog ludila.

Njegovu, blagu, pronicljivu i strpljivu ženu Inge utjelovljuje Slavica Knežević. Njezina uloga naglašava pojavu da i u glumi i u životu ono najvažnije često biva neizgovoreno. Ona nijansira cijeli spektar emocija kroz način na koji nekoga gleda ili sluša, obraća li mu se sa smiješkom, plače li u svoj dlan ili skriva suze. Slavica Knežević utjelovljuje suosjećanje i ljudsku toleranciju. Kao što u svakoj zajednici postoje nevidljive žrtve koje su cijeli svoj život tlačene, tako Siniša Ružić igra Holmfrida, žrtvu dugotrajnog ruganja mještanina na račun svoje debljine. On se tijekom predstave transformira te se iz svoje uloge, koja mu govori da mora biti suzdržan i ozbiljan, oslobađa i napokon zauzima za sebe.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Svaka mala zajednica ima djevojku koja živi drugačijim načinom života i zbog toga je osuđivana od strane starije populacije. Martina Čvek igra glavnu žensku ulogu, Lenu koja je istovremeno šarmantna i topla, uvijek zaigrana, ali pokazuje iznimnu unutarnju snagu i suosjećanje prema onima kojima je to najpotrebnije. Iako ona tijekom cijele drame igra pozitivan lik, zajednica to ne vidi i osuđuje je te govori da nije dobar uzor mladim djevojkama jer ne živi po tradicionalnim konvencijama, odnosno voli uživati u životu i imala je više ljubavnih partnera. Ana Kvrgić igra Siv, društvenu izdajicu koja pokazuje do koje mjere nepoštenje tiho izjeda i izolira osobu.

Sven Šestak u ulozi užurbanog poslovnog čovjeka, velikog manipulatora Arnea, predstavlja onu osobu u zajednici koja je dobra sa svima od kojih nešto može dobiti, a sve slabije od sebe na naizgled simpatičan način provocira postajući zapravo verbalni nasilnik, iako se njegovo ponašanje ne percipira kao društveno neprihvatljivo. Hrvoje Klobučar utjelovio je Konija, lice koje je alkoholizam pretvorio u patološki ljubomornog fizičkog nasilnika koji zlostavlja svoju ženu, ali društvo ne čini ništa, osim što nalazi izlike za njegove ispade. Igor Kovač utjelovljuje osobu s posebnim potrebama koja ima kognitivni poremećaj. U predstavi se pokazuje kako društvo prihvaća takvu osobu i s kojim se problemima ona susreće, što je rijetko problematizirana tema u kazalištu. Nenad Cvetko glumi krajnje povučenog Erika koji ima bezgranično povjerenje u ljude s kojima dijeli svoju svakodnevnicu.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Od ženskih likova tu je još Florence, stidljiva djevojka koju je utjelovila Antonija Stanišić Šperanda, te Gabrielle, žrtva nasilja koju igra Dijana Vidušin. Zlostavljana Gabrielle nije jako razrađen lik. Ona je u prvom dijelu predstave bezglasna, prikazana kao jadnica, kao netko o kome ne treba pričati upravo zato što je cijelo društvo svjesno toga da je ona žrtva, a ništa ne poduzima. Ona pronalazi put prema oslobođenju napuštajući svog muža te nalazeći svoj glas u crkvenom zboru. Protagonist koji potiče sve promjene u likovima jest dirigent Danijel koji se nakon srčanog udara vraća u rodno selo i postaje skromni zborovođa. Daniel je jedini lik koji nema u sebi ni trunke smiješnoga, on ne nasmijava publiku već se stalno bori s umjetničkim tiraninom u samome sebi, on stalno propitkuje i traži bolju verziju sebe.

Rene Medvešek svoju je zajednicu, koja se može preslikati na bilo koju u našem društvu, zaokružio pitanjem vjere koje je danas vrlo aktualno. Medvešek se usuđuje kritizirati vjeru u njenom institucionaliziranom obliku prikazujući njene mane i njenu čestu licemjernost. To jasno radi gradeći svećenika kao negativnog lika koji ne shvaća da je loš. On jednom rukom razapinje, a drugom nudi oprost grijeha te tom analogijom Medvešek predstavlja crkvu. No isto tako, on se jasno zalaže za neke univerzalne vrijednosti koje su zajedničke upravo svim vjerama u pojedincu. Jasno se zalaže za moć promjene u društvu, za oprost i za zajedništvo koje liječi. Predstava nije teška, na trenutke nasmijava, na trenutke rastužuje. Ne kritizira samo društvo i ostavlja ga nepromjenjivim, već nudi rješenje. Ova je predstava puna nade, a nada je uvijek potrebna.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(10 votes, average: 3.800 out of 5)

Komentari