Komentar: Feral Tribute ili O smrti jednog novinarstva
Prošlog se četvrtka u Novinarski dom natiskalo i staro i mlado, salonski ljevičari i salonski desničari, bivši predsjednici i aktivistička omladina, fiškali lica s tjeralica i sveučilišni profesori te mnogo novinarsko pero, od formata i za de-formata. Boris Pavelić, novinar riječkog Novog lista, predstavljao je drugo izdanje svoje nedavno objavljene knjige „Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune”, a promociju je moderirala novinarka Nataša Škaričić uz koncelebraciju Dragana Ogurlića, urednika i izdavača, Slavka Goldsteina, bivšeg političara i publicista, lingvistice Snježane Kordić te Feralova svetog trojstva, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predrag Lucića.
Sve kako je i red i kako bolji običaji nalažu, promocija je protekla u salvama udivljenja, pohvala i zahvala. Urednik je uredno bio počašćen i zahvalan na dolasku u tako velikom broju, Snježana Kordić je održala ekspoze hvaleći malo Pavelićevu predanost i sustavnost, a malo jezični i satirični potencijal Ferala, Slavko Goldstein se prisjetio nekih momenata sa samih početaka narečenog tjednika u kojima je sudjelovao, dok su Ivančić, Dežulović i Lucić tipično feralovskim zajebancijama i pizdarijama pokušavali razbiti neugodnost trenutka u kojemu stotinjak duša zuri u njih sveudilj s odobravanjem, komplimentiranjem i pljeskanjem. Ukratko, školski primjer promocije, štono riječ.
Pogledamo li na cijelu stvar iz nešto izmaknutije pozicije – a to je pozicija s koje je i sam Feral nastupao i ono najbolje što nam je ostavio u amanet – bit ćemo slobodni zaključiti kako se 2. aprila 2015. godine u Novinarskom domu održala još jedna zadušnica za u Gospodinu preminuli Feral Tribune. Naime, ako znamo da se prvo izdanje Pavelićeve knjige, tiskano u 700 i kusur primjeraka, razgrabilo u svega par mjeseci pa je autor morao ići u dotisak, ako znamo da se na karminama u Novinarskom domu skupilo stotinjak duša i guša, ako znamo da se publika s nostalgijom u oku prisjećala feralovskih dana ponosa i slave i ako znamo je na istim tim karminama publika navalni trojac preminulog tjednika de facto nagovarala na uskrsenje, ne treba vele pameti za zaključiti da je Feral danas tražena roba u gradu. A ako za nečim čeznemo, s nostalgijom za tim uzdišemo, pače ga i na javi dozivamo i malne rukama pipamo, to onda znači da toga nema. Ferala, dakle, nema. I nek ga nema! Svoju povijesnu zadaću kritiziranja hrvatskih ideoloških zbiljnosti, rasvjetljavanja nacionalističkih slijepih pjega i otvaranja prostora za život i kulturu Drugoga odradio je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno. I to treba tefteriti u povijest hrvatskog novinarstva i na to se vraćati kao na sjajnu lekciju. I ništa više, ali i ništa manje.
Priča o Feralu kojeg nema a uporno ga se oživljava otvara, međutim, jednu još širu ladicu potisnutih društvenih muka. Permanentni pokušaji reanimacije Ferala, nagovaranje njegovih autora da ga uskrsnu ili tek puka čitateljska tlapnja kako bi se feralovski duh danas-sutra mogao pojaviti u nekoj novoj inkarnaciji govore, zapravo, o potrazi za Novinarstvom (u pravu ste, N je ovdje namjerno veliko) u Hrvatskoj. Štoviše, potraga za Feralom danas ukazuje – kao što zadah ukazuje na piće koje se sinoć pilo – i kakav točno tip Novinarstva se traži. A, rekosmo, ako za nečim čeznemo, s nostalgijom za tim uzdišemo, pače ga i na javi dozivamo i malne rukama pipamo, to onda znači da toga nema. Novinarstva, dakle, nema. I nek ga nema!
Kao skromni nekrološki prinos, valja na ovome mjestu Feralu odati priznanje za demistifikatorska dejstvovanja koja i post mortem vrši. Dok se za života energično i beskompromisno, verbalno i vizualno, bavio dekonstrukcijom nacionalne mitomanije, sada isti posao podjebavanja nacionalnog licemjerja uspijeva obavljati i iz groba, sve se hinjski cerlečeći i mrmljajući sebi u presahla njedra: volim neg’ pare! Naime, dok je bio živ, hrvatsko ga je nacionalno žiće većim dijelom negiralo, odricalo ga se kao mater lude ćeri, a počesto mu i prijetilo smrću i napadalo ga. Sad kad ga nema, sad mu se priređuju zadušnice, ziđu mauzoleji i nasilno ga se pokušava oživjeti. E pa, ne mere, drugovi, boga mu poljubim! I na kraju, kad ne bismo poznavali povijesne okolnosti Feralova upokojenja, pravo i po duši govoreći bismo mogli zaključiti da je sve to bio dio paklenog plana ekipe s Baća.
Ostaje nam još samo upitati se što ostaje? Jednom godišnje praviti ovakve Feral Tribute priredbe i kao za godišnjicu mature evocirati razredne uspomene? Nagovarati Boru Dežulovića da bi trebalo oživjeti Feral, pa dobiti jedini pošten odgovor da se garažni rock ne svira s pet decenija na kostima (prostoseljački, ne ide se u svatove bez kurca!)? Ili se, što reče Viktor Ivančić, povući na marginu i tu graditi svoj prostor slobode i kritike? Recimo, na Ziher.hr?
