Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Film

Komentar: Procvat suvremenog mađarskog filma

05.09.2016. Tomislav Goleš BabićFoto: www.facebook.com/pages/Taxidermia

Od pada Berlinskog zida, mađarska kinematografija svodila se u međunarodnim razmjerima na više-manje jedno jedino ime. Ono Bele Tarra, kultnog redatelja koji je svjetsku slavu stekao surađujući s glasovitim mađarskim piscem Lászlóm Krasznahorkaijem po čijim je scenarijima snimio, svoje, bez sumnje najuspješnije filmove – Sotonski Tango i Wreckmeisterove Harmonije. Njegovi su filmovi obilazili festivale, no onda je – naglo i iznenada – uslijedila pauza. Mađarski film, za razliku od primjerice rumunjskog, pa i srpskog i bosanskog, od druge polovice devedesetih i početkom nultih godina, vremenu silnog proboja malih kinematografija postkomunističkih zemalja, naročito one rumunjske, nije uspio ostvariti veći međunarodni uspjeh.

Problem nije bio u autorima, Mađarska je imala mnogo filmaša, što srednje generacije što debitanata koji su pokazali talent koji mnogo obećava- već u lošoj situaciji koja je zavladala mađarskom filmskom industrijom. Nije bilo novaca, a fondacije i kompanije zvjerski su zanemarivale autore i audiovizualnu djelatnost. Međutim, usprkos potonjim okolnostima, ili možda upravo zahvaljujući njima mađarski su redatelji snimili vrijedna ostvarenja koja su mogla zainteresirati široku publiku čvrsto ukorijenjenu u mađarsku sredinu i u njezinu filmsku tradiciju, no njih su nagrade gotovo potpuno zaobišle.

Hollywood preuzima Budimpeštu

Nezavidan položaj u kojem se zatekla mađarska filmska industrija počeo se mijenjati tamo negdje 2005. nakon što je slavni Steven Spielberg u Budimpešti snimio Munich. Hollywood je Mađarsku, odnosno Budimpeštu, prepoznao kao lokaciju koja sama po sebi može služiti kao mjesto radnje, ali čije ulice i zgrade mogu poslužiti i kao kulisa za one pariške, rimske, moskovske, londonske i berlinske. Mađari su odmah uvidjeli potencijal i uložili velik napor u razvoj jasnih strategija za privlačenje stranih filmaša koji sada na dispoziciji imaju tri velika, odlično opremljena studija spremna  ugostiti i najveće produkcije.

Fot: https://www.facebook.com/ourhoneymoondestinations/photos/bc.Abrn6oac-us4SA1fXbt1WpRy77DsFQ2rsh5AzBWljsbqAYX8VrouUez0w-6XLY56mU-liVwyk1wbGaVzylkkgl-Bk_Y8eHEGXlukPEQ6UhMOLBw2fbeTk-XyYO9ao6jOXOQEg-L98LXTr_YUQudch-R4/997093850409192/?type=1&opaqueCursor=Abrk0VRBtujtzOBjXD_x41ZuCTN6aUXx2MN-lEntww70vDyssYDvDsJ-Rylmy41_e07_SwAmGh84HWDT57sfLKE1ZqhGNqCwukVf9ei9NzmEcOZo-d7EVqVo0UBDALe2L5eW0Pw7VjoVbS7jhObTGXBUEK1-slOS6Z3RVMHmJcJ2Gvh7clxiHf1LopqE6yaY9uGl_007SBNx1fQUBskDvXG2Uxch0FWVd1jc785ordnOSm1FXebkAoi6qXnuBrd10_YiuoSfgBkfUzMnb6fCz5OPnpZbvuzOmrAf3Sxd5z0asTwNh2c1srnpEKgG98_vP

Foto: www.facebook.com/ourhoneymoondestinations

Nema sumnje da je taj kopernikanski obrat mađarskim filmašima pružio neizmjerno veće prilike i mogućnosti te snažno utjecao na višu kreativnu razinu nacionalne produkcije. Mađarska filmska industrija promijenila je sistem rada, državne fondacije sada pomažu film s oko 75 posto budžeta dok je ranije to činila tek s 25. Novi mađarski filmovi bilježe uspjehe, gostuju na festivalima, a u 2016., kinematografski možda i najbogatijoj godini od državnog osamostaljenja, mađarski filmaši doista imaju razloga za zadovoljstvo – Saulov Sin, Lászla Nemesa, beskompromisni i unikatni film o holokaustu, pobrao je hvalospjeve kritike i poharao festivale diljem svijeta, a kao šlag na kraju, nagrađen je Oscarom i Zlatnim Globusom za najbolji strani film.

 “Mađarski novi val”

 Iako je šira publika tad prvi put čula za Laszla Nemesa, njezin je interes ponovno vraćen na dotad, od međunarodne javnosti, neizmjerno zanemarenu mađarsku kinematografiju. Na pitanje postoji li „mađarski novi val“, Gyorgy Palfi, mađarski režiser mlađe srednje generacije, potpisnik mračno-komične fantastične groteske Taxidermia odgovara: – „ Rumunjski filmovi izgledaju slično, koliko god da ih rade po senzibilitetu drukčiji redatelji. Neki rumunjski redatelji vrlo su talentirani, neki samo talentirani, ali ako odabereš rumunjski film, znaš što te čeka. U Mađarskoj svaki autor bira drukčiji stil i film u usporedbi s rumunjskim filmašima, tako da mi teško možemo stvoriti “mađarski novi val“. Prije bismo, nas nekoliko 40-godišnjih redatelja, bili generacijski “novi val“, a ne “novi val“ u stilu i temama.

Palfi nije potpuno u pravu – djela „mađarskog novog vala“ iliti jednostavno mađarske kinematografije 21.stoljeća filma itekako dijele zajedničke tematske i stilske karakteristike. Tako i Saulov Sin pripada izrazito zanimljivoj kolekciji tmurnih mađarskih filmova koji na neobičan način miješaju elemente eksperimentalnog filma, socijalne kritike i uvjetno rečeno filma fantastike.

Foto: saulov sin

Foto: www.facebook.com/LionsgateUK

Svjetska se audijencija tek mora upoznati s još gotovo desetak iznadprosječnih djela u kojima mađarski filmaši rabe grotesku i apsurdni humor uz naglašenu društvenu kritičnost, baveći se pritom specifično mađarskim temama – često doduše (bilo da je riječ o prošlosti ili suvremenosti) vrlo bliskima i nama – Njihova je Mađarska morbidan, nadrealan svijet opterećen bolnom svakodnevicom i još bolnijom prošlošću u kojem se gomilaju pomaknute situacije i likovi. Dojmljivo stilizirana, ali pregledna režija, vizualna maštovitost i socijalna osjetljivost naročito su vidljivi u filmovima poput već spomenute Taxidermie (2006), White God (2013.), Kontroll (2003) i Biblioteque Pascal (2010).

Novo zlatno doba?

Uspjesi mađarskih filmova proteklih godina jasni su indikator žustrog uspona mađarske kinematografije prema statusu kojeg je nekoć uživala u europskim i svjetskim razmjerima, no da i dalje dijeli prokletstvo manjih zemalja i malo znanih jezika. Trebat će još podosta nagrada da dosegnu, odnosno nadmaše uspjeh velikana poput Bele Tarra, Istvana Szabe i Miklosa Jancsoa, no svejedno ne škodi zapitati se, iako možda preduhitreno – je li je ovo novo zlatno doba mađarske kinematografije?

Komentari