Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Knjige

Kratke priče do sto riječi – ‘Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče’

01.02.2015. Ziher.hr
Foto: Kruno Šafranić/Pisci i književnost

Foto: Kruno Šafranić/Pisci i književnost

Prije nekog vremena Ziher je započeo suradnju s Facebook grupom Pisci i književnost u koju su skupljeni pisci raznih profila. Donosili smo intervjue koje međusobno rade, a sada vam donosimo i kratke priče do sto riječi pisaca koji su u toj grupi. Čak 42 kratke priče bit će objavljivane u serijama po šest.

Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče knjiga je nastala krajem 2013. godine povodomMeđunarodnog dana riječi koji je ustanovio Museo de palabra iz Španjolske pod pokroviteljstvom španjolske kraljevske obitelji. Glavna misao vodilja svih koji su priložili priče bila je: ‘Riječ kao veza među svim ljudima na svijetu, protiv svih oblika nasilja ‘

Pisane su na različitim dijalektima, a autori priča pisci su s više ili manje iskustva.

Čovjek koji je vidio samo sebe
Sonja Smolec

Zaboravio je dan kad je počeo oko sebe graditi zidove. Mislio je da su mu svi ti zidovi dani na dar. A on je i dalje živio u svijetu u kojem je vidio samo sebe, misleći da je to jedini i onaj pravi. Svi zidovi bili su jednosmjerna zrcala.

Jednog dana zavirio je iza zrcala i ugledao pravi svijet. Kradomice se iskrao a zatim brzo trčao natrag, uplašen, vukući za sobom svoje zidove kao što puž nosi svoj oklop. Bojao se da će ga svi ostali ljudi vidjeti golog.

Da ga spase, liječnici su morali za njim zaključati sva vrata.

Zanijekati
Mirjana Pejak

Uzimam kruh darovan od srca, pomoć za spasenje, riječ utjehe kad me bol bližnjega savlada i nazivam pravom istinom dobrotu, nesebičnosti duše koju cijenim.

Dobro znam da sebičnost nije nasljedna, uđe u čovjeka kao virus, izjeda nutrinu tijela, a kad dođe do uma, vlada njime i svim drugim osjetilima.

Ma koliko srce ljubavi ima i ono je zaraženo, tad nastaje kaos življenja, hladnoća usporediva sa zlom, jer ne priznati dobrotu, znači samo jedno, zanijekati.

Odreknem li se priznanja, odričem se sama sebe. A Bog stvori biće, zadovoljan, i ne doživljava ga kao svoju grešku danog povjerenja. Naprotiv, uz njega je.

Knjige žive
Kruno Šafranić

Moguće je da knjige noću ožive i zaigrano, maštovito žive svoj život. Djed mi je poklonio knjigu i ostavio je na stolu. Bila je to knjiga sa prekrasnom naslovnicom. S oduševljenjem sam je uzeo u ruke i počeo čitati. Upoznao sam jako puno likova, njihove opise, karaktere, njihove živote. Tada je bilo vrijeme za počinak. Knjigu sam ostavio na radnom stolu. Ostala je otvorena na stranici osamdeset jedan. Čuo sam šuštanje papira, šapate, lupkanje, trčkaranje amo-tamo. Činilo se kao da grade most. Lupkanje se nastavilo. Čuo sam… Knjiga noću živi svoj život.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Preferans
Ljerka Varga

Bio je arhitekt, vlasnik ciglane, poduzetnik, bogat. U danima kad ga je mladost životom vodila, putovao je svijetom diveći se arhitekturi.

Kod kuće žena i djeca. Dva sina i tri kćeri. Imali su sve. Djeca, školovanje u Beču i Grazu. Vila u gradu, ladanjska kuća na periferiji. Lijep, lagodan život. On, svoj posao i preferans. Uvijek se nadao vratiti dugove.

Onda je jednoga dana shvatio. Bolest je uzela maha, a dugovi danak. Sruši se „carstvo“. Vjerovnici su uzeli svoje. Obitelji nije ostalo ništa, osim doživotnog uživanja ladanjskog imanja.

Onaj koji je drugima gradio kuće, na preferansu je izgubio sve svoje.

Osmjeh
Vlasta Šafranić

Jednog hladnog dana došla sam u posjet svom sinu u bolnicu. U njegovoj sobi na krevetu je ležao jedan mladić i plakao. Prišla sam tom mladiću, primila ga za ruku i izrekla nekoliko utješnih riječi. Mladić je prestao plakati i zahvalno mi se osmjehnuo. Razveselio je mene i mog sina te nas zagrlio. Zamolio me da ponovo dođem jer sam mu uljepšala dane provedene u bolnici. U njihovoj sobi je inače tmurno i tužno.

Zagrlila sam obojicu, osmjehnula sam se i otišla kući. Osmjeh ne košta ništa a nekome mnogo znači.

Mojoj prijateljici
Lidija Harak

Poslije cijelog popodneva na “sos” liniji Marija se jedva dovukla doma. Bilo je teških poziva pa se osjećala praznom. Jedva je čekala da legne, zažmiri i zaboravi na sve probleme. Ugledala je žuti papirić u poštanskom sandučetu. Znatiželjno je pročitala šturu obavijest i odlučila da se vrati do pošte. Službenik joj je predao malu postavljenu kovertu,premalu da stane knjiga u nju. Kada je ugledala sadržaj i malo pisamce, steglo joj se oko srca. Imala je osjećaj da će se raspuknuti od siline emocija. Spoznaja da prijatelj misli na tebe, u teškim trenutcima je najveće bogatstvo.

(Visited 215 times, 1 visits today)

Komentari