Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Ljubav, ta vječna glazbena inspiracija

14.02.2017. Veronika RagužFoto: hnk.hr

Platonska, neuzvraćena, obostrana… Ljubav je oduvijek jedna od glavnih tema velikih umjetničkih djela. Voljena osoba naša je najveća slabost, ali i sreća. Stoga joj želimo darovati nešto posebno. Često su nam upravo voljene osobe inspiracija. Bilo za naše skrivene dnevnike, zadnje stranice bilježnica i nikad poslana pisma, bilo za velika glazbena djela. Danas donosimo neka od njih, koja su nastala kao posveta voljenim ženama.

Njemački skladatelj Richard Wagner bio je zaljubljen u kćerku Franza Liszta, Cosimu. Ona je već bila udana za dirigenta Hansa von Bulowa, s kojim je imala dvoje djece. Godine 1868., napušta supruga kako bi bila s Wagnerom. Sljedeće godine, nakon rođenja njihovog sina Siegfrieda, Wagner je Cosimi za rođendan skladao simfonijsku pjesmu za komorni orkestar pod nazivom „Siegfried idila“. U originalnom naslovu napisao je i „za moju Cosimu, od njenog Richarda“. Svoju praizvedbu ovo je djelo imalo na božićno jutro 1870. na stepenicama Wagnerove vile u Tribschenu u Švicarskoj. Iako je Wagnerova želja bila da ovaj komad ostane privatan, pritisnut financijskim problemima, prodaje ga izdavaču Bernhardu Schottu. Također, originalni orkestar od 13 svirača sada povećava na 35.

Arije za žene, suite za djecu i operne uloge za najveće ljubavi

Gabriel Fauré i Claude Debussy zanimali su se pjevačicu Emmu Bardac. Fauré, koji je bio poznat kao ljubitelj mladih žena, iako je bio oženjen, kratko je vrijeme imao aferu s Bardac, također udanom za bankara. Godine 1903., Emmu njen sin upoznaje sa svojim učiteljem Debussyjem. U svibnju 1905. Emma se rastaje od supruga i uskoro Debussyju rađa djevojčicu Claude-Emmu, čiji je nadimak bio Chou-Chou. Njoj posvećuje suitu „Dječji kutić“.

Godine 1815., Gioachino Rossini skladao je naslovnu ulogu „Elizabete, kraljice Engleske“ za španjolsku primadonu Isabellu Colbran. Par se preselio u Bolognu, gdje se Isabella 1822. udala za sedam godina mlađeg talijanskog skladatelja. Svojoj voljenoj posvetio je uloge i u „Otelu“, „Mojsiju u Egiptu“, „Ženi s jezera“, „Zelmiri“, „Ermione“ i dr. Rossini je uvijek isticao kako je ona jedna od najboljih interpretatorica njegove glazbe.

Nakon smrti prve supruge, Johann Sebastian Bach 1721. godine oženio je Annu Magdalenu Wilcken. Ona je bila talentirana sopranistica, a Bachu je rodila trinaestoro djece. Bach joj je posvetio niz djela poput menueta, poloneza, korala, gavotta, arija i pjesama, objedinjenih pod nazivom „Bilježnica za Annu Magdalenu Bach“.

Deklaracija o ljubavi

Fatalna žena, Alma Mahler-Werfel, bila je velika inspiracija svom 20 godina starijem suprugu, za kojeg se udala 1902. godine. U svojoj „Petoj simfoniji“, Gustav Mahler posvećuje joj svojevrsnu deklaraciju o ljubavi – „Adagietto“. Unutar „Šeste simfonije“ postoji tema pod njenim imenom, a posvetio joj je i „Simfoniju tisuća“.

Grofica Josephine von Brunsvik 1799. došla je sa svojom sestrom Terezom u Beč na privatne poduke kod Beethovena. Iako su dokaz njihovih osjećaja ljubavna pisma, zbog društvenih okolnosti nikada nisu stupili u romantičnu vezu. Njihova ljubav bila je platonska i prijateljska. Najviše su se družili nakon smrti njenog prvog supruga. U tom razdoblju, Beethoven je pisao završno finale svoje opere „Fidelio“. Taj dio veliča kreposnu ženu i moć bračne ljubavi. Nakon njene ponovne udaje, Beethoven joj posvećuje „An die Hoffnung“ i klavirski komad „Andante favori“.

Nesretne ljubavi i vječni buket mirti

Kako je sam istaknuo u jednom svom pismu, Chopin je najlakše stvarao kada je bio nesretan u ljubavi. U dvadesetim godinama, Frédéric Chopin bio je zaljubljen u svoju učenicu, poljsku groficu Delphinu Potocka. Posvetio joj je svoj „Drugi klavirski koncert“ te „Minutni“ valcer. Ipak, njegova najveća muza bila je Amantine-Lucile-Aurore Dupin, francuska književnica poznatija pod pseudonimom George Sand.

Clara Wieck bila je osmogodišnja djevojčica, čudo od djeteta, koja je svirajući klavir zadivila mladog skladatelja Roberta Schumanna. Kad je Klara postala punoljetna, Schumann je zatražio njenu ruku, no Clarin otac ga odbija. Tijekom razdvojenosti, Schumann joj posvećuje niz klavirskih minijatura te „Lieder“. Clara završava na sudu s ocem, nakon što joj on prijeti da će ju razbaštiniti i oduzeti joj dio zarade od koncerata. Ljubavnici pobjeđuju u pravnoj bitci. Dan prije njenog 21. rođendana, 1840. godine, ljubavnici se konačno vjenčaju. Kao vjenčani dar, Clara od supruga dobiva ciklus pjesama „Myrthen“, kao simbol vječnog buketa mirti.

Komentari