novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Najbolji domaći albumi 2017. godine

Kolaž: Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 11 minute

Trend koji traje zadnjih nekoliko godina nastavio se i u 2017., a riječ je o formiranju nove hrvatske scene koja objavljuje sve veći broj iznimno kvalitetnih, zanimljivih i originalnih albuma koji neprestano pomiču granice domaćeg stvaralaštva i potvrđuju svjetsku kvalitetu svojih autora. Na Ziherovoj ovogodišnjoj listi najboljih domaćih albuma nalazi se pet prvijenaca, što je manje nego prošle godine kada smo u prvih 10 imali čak pet debija. No nositelji liste su izvođači kojima su ovo drugi ili treći albumi u karijeri, što potvrđuje tezu o stvaranju i afirmacije nove hrvatske scene.

S druge strane, ti su izvođači svoje albume objavili samostalno putem Bandcampa ili za nezavisnu etiketu poput Moonlee Recorda. Samo tri od 15 albuma na listi objavila su velike hrvatske diskografske kuće, što pokazuje da je hrvatska glazbena industrija još uvijek jedan uski interesni krug koji dirigira što će se vrtjeti na radijskim stanicama, tko će osvojiti Porine, Cesarice i mainstream natjecateljske festivale te kako će se raspodijeliti novci ZAMP-a.


15.

Tus Nua – “Horizons” [self-released]

Piše: Tin Đudajek

Prvijenac koji se pojavio niotkuda i svojom hrabrošću te smjelošću iznenadio mnoge zove se “Horizons” zagrebačkog sastava Tus Nua. Iako je teško išta reći o bendu budući da se pojavio doslovno niotkuda, može se govoriti o njihovoj veoma svijetloj budućnosti. Miješanjem žanrova, atmosferičnim vokalima i dugim rifovima kroz relativno kratak albuma dobiva se dojam slušanja praznine – slušanje svega i ničega istovremeno. Sve ovo dovodi do ekstaze, a slušatelja tjera da nakon devet pjesama stisne repeat i sve to ponovo proživi. “Horizons” je album koji će u vama probuditi emocije, možda neke davne, zaboravljene i skrivene te prisiliti vas da ih opet proživite.


14.

Moskau – “Violence & Sorrow” [self-released]

Piše: Tin Đudajek

Koprivničko-zagrebački art core sastav Moskau s novim je studijskim albumom napravio odmak od dosadašnje putanje benda. Za razliku od prošlogodišnjeg LP-a “Gospel Machine”, “Violence & Sorrow” nema jasno definirani žanr, već je zajednički nazivnik cijeloga izdanja rock’n’roll i to u najprljavijem mogućem obliku. Pjesme koje provociraju težinom i tekstovi koji vrište tegobnošću u kombinaciji glasova Ivana Grobenskog i Ivana Laića slušatelja kroz trinaest pjesama ostavljaju željnog za još. Moskau je puno radio i puno se potrudio na ovome albumu, a njihova glazba spojena s odličnim performansom koji je oduvijek bio dio njihova šarma čeka svoju publiku i izvan granica Hrvatske.


13.

Žen – “Sunčani ljudi” [Moonlee Records]

Piše: Tin Đudajek

Trio iz grupe Žen u prenatrpanoj 2017. godini izdao je treći studijski album naziva “Sunčani ljudi“. “Sunčani ljudi” nešto je novo u cjelokupnoj priči benda Žen. Iako je album opet eksperimentalan, zanimljiv i, ako hoćete, čudan, na drugi se način u diskografiji Žena ističe popularnijim odnosno pristupačnijim zvukom. To zagovaraju melodije koje se najviše približavaju shoegazeu, ali u svemu tome prisutna je i zdrava doza post-rocka te drugih žanrova koja je do sada krasila glazbu Žena. U uspjeh ovoga albuma nitko nije niti sumnjao budući da su Žen već miljenice domaće publike, ali što je važno i što naglašava njihov uspjeh je to da konačno i glazbeni kritičari starije generacije i mainstream medija “Sunčane ljude” svrstavaju na visoka mjesta svojih godišnjih lista.


12.

Natali Dizdar – “Iluzije” [Agapa Music]

Piše: Antonia Šikljan

Albumom “Iluzije” Natali Dizdar na domaću se glazbenu scenu vraća nakon osam godina zatišja. “Iluzije” su zapravo najavljene još prije četiri godine singlom Grijeh, a album sadrži sveukupno 11 pjesama od kojih svaka nosi specifičan zvuk koji obogaćuje i modificira hrvatski pop na kakav smo dosad navikli. Važno je spomenuti i kako je Natali koautorica sedam pjesama, što je također novitet i važan pomak u njenoj kantautorskoj karijeri. Zanimljivost ovog albuma jest to da se na njemu nalazi i jedna obrada, Out of Time britanskog benda Blur. Uzme li se u obzir tematska dosljednost i pitkost pjesama te činjenica da album započinje pjesmom Nećeš me, zar ne, a završava njenom engleskom verzijom pod nazivom Pills, očito je kako su “Iluzije” skladna, zaokružena cjelina koja pokazuje kako je Natali uistinu bila i ostala dobra vijest koja se čeka, ali se na kraju dočeka boljom nego se očekivalo.


11.

Jonathan – “To Love” [self-released]

Piše: Filip Kušter

Drugi studijski album riječkih Jonathana “To Love” prvi je dio veće cjeline koja će se, kada se sjedini s drugim dijelom, zvati “To Love Or To Hold”. Cjelinu smo trebali dobiti do kraja godine, no to se ipak nije dogodilo. Motivi na albumu različite su prirode, ali su na kraju ujedinjeni u jednu misao. Ono što im se na prvom albumu spočitavalo kao ‘pokupljeno’ od nekog drugog benda, ovdje više ne postoji. Jonathan je oduvijek imao nešto svoje što je prevladalo razne utjecaje i idole s kojima se, uostalom, svi borimo. Oni tijekom cijelog “To Love” grade atmosferu koju je nemoguće prikačiti za nečiji drugi opus. Produkcija je na vrhunskoj razini. Album je kasnio s objavljivaljem jer su ga nanovo snimali live, što se u konačnici osjeća pri svakom zvuku gitare, bubnja, basa, back vokala, violine i klavijatura. Badurina je opet na par mjesta “raskrvario” grlo i tako u sjajne melodije unio još agresije koja podiže energiju, a ako gledamo pjesme kao produkt intimne lirike (koja prevladava na osnovnoj podlozi albuma), onda je ubrizgao još malo nježnosti i čistoće u Jonathanov izraz.


10.

From Another Mother – “Epiletir” [self-released]

Piše: Monika Bračević

Početkom godine From Another Mother servirali su nam žestoku i energičnu, a istovremeno profinjenu i delikatnu zvučnu eksploziju koja je uspjela ostaviti svoj trag i ne pasti u zaborav. Iako postoje od 2012. godine, tek su sada objavili svoj debitantski LP. Album prvijenac, sasvim prikladnog naziva “Epileptir“, u šarolikoj paleti nota donosi duge progresivne instrumentale obojane psihodelijom i post rockom s prstohvatom noisea. U toj žanrovskoj mješavini, pjesme koje se posebno ističu su frenetična Free Hugs te zanimljiva naratorska Sinister Minister koja kao da je stvorena za performans. Nadamo se da je ovo tek uvertira te željno iščekujemo još.


9.

Harvo Jay – “Sok od agonije” [self-released]

Piše: Valentina Sertić

Prvi album Harvo Jaya jedan je od najboljih koji su izašli iz Osijeka posljednjih par godina, a njegov potencijal da ostavi jak dojam prerasta geografska ograničenja. Ne krasi ga zavidna produkcija niti ambicija da vas sonički otjera s planeta, a ipak ga ne možete poslušati bez opcije repeat. Dok se mnogi trude biti iznad, Harvo Jay osvaja svojom perspektivom žabe na kiši. Balansirajući na kratkoj niti između noise popa i post-hardcorea, Hrvoje, Marko i Šimun uspijevaju svakoj od pjesama na albumu dati poseban potpis. No ono što ih najviše izdvaja iz generacijske graje iliti potrošne izlike za muziciranje uvelike je zapisano u stihovima koji se uživo, zbog nekih tehničkih nesavršenosti, rijetko razumiju.

Iako su savršeno svladali noise, da bi njihovi pop/jevni refreni zavladali, treba ih pojačati. Najprije zato što se u njima s dva kraka upire u sve naše tuge, strah od gomile, mirenje s marginalizacijom, izgrađivanje vlastite praznine i grijanje u napuštenosti. Čak i da se sve stavi u neki zabavni gif, jasno je da “sve je to zamka za nas, sve što smislimo”. Pobjeda na Karlovačko RockOffu bila im je vjetar u leđa, ali “Sok od agonije” još je uvijek dovoljno nepoznat i svjež da ga otkrijete i podijelite s prijateljima.


8.

Cinkuši – “Krava na orehu” [Croatia Records]

Piše: Tim Hrvaćanin

Dugih osam godina čekali smo novi, četvrti studijski album Cinkuša. U međuvremenu su objavili “Uživanciju!”, live album koji istovremeno djeluje i kao kompilaciju prva tri albuma. Glazbeno, “Krava na orehu” ne donosi ništa pretjerano novo, i dalje je riječ o karakterističnim obradama narodnih napjeva uz pokoju autorsku numeru. Upravo su te dvije, Ženidba udaja i Ulica birtija država istina, nešto drugačije u njihovom opusu, ponajprije zbog jednostavnih, ali nimalo plošnih tekstova koji se odlično uklapaju među poznate napjeve kao što su Oj sončece i Deca moja deca. Naslovnu pjesmu, jednu od Balada Petrice Kerempuha, otpjevali su na njemačkom, a na Tičeku im se pridružio Darko Rundek. Tematski se nastavljaju baviti pitanjem smrti, prolaznosti života, (nesretne) ljubavi i (lažne) pobožnosti te su nas još jednom, uz uvijek prisutnu dozu (samo)ironije, podsjetili na mudrosti koje su naši preci utkali u narodne pjesme.


7.

Seine – “Sno sna” [self-released]

Piše: Monika Bračević

Albumom “Sno sna” prostire se romantično-mračna atmosfera. Zvukovni izraz mogao bi se opisati kao kombinacija (freak) folka, alternativnog i noise rocka. Skladbe uglavnom započinju akustično i smirujuće, da bi se postupno razvile u punokrvnu rock numeru s krakovima koji dotiču sve žanrove i podžanrove koje možete zamisliti – psihodeliju, punk, rock, blues itd. Većina pjesama udara ravno u glavu, i tekstom i melodijom, a uz nagle promjene dinamike, koncentracija slušatelja se s lakoćom održava do samoga kraja. Specifičnosti glazbe nadodaje i vokal Ivana Ščapeca, odnosno njegova karakteristična boja glasa koja na momente zvuči i prenaglašeno, kao da karikira samoga sebe. Takav glas odlično odgovara njegovoj senzibilno agresivnoj izvedbi pjesama, a posebnost izričaja ogleda se i u istovremenom balansiranju između razigranog i ozbiljnog. Seine je pravi primjer da alternativna scena u nas, osim što zadnjih godina sve više buja, još uvijek ima za ponuditi nešto svježe, inovativno i drugačije za čuti.


6.

My Buddy Moose – “IV” [self-released]

Piše: Filip Kušter

Sa svakim novim albumom naprave mali potres na sceni, ponajviše jer su ljudi željni njihove glazbe, a i negdje duboko u sebi znaju što od njih očekivati. Riječka četvorka kao da nikada nije razočarala, a “četvorka” je izašla s nekim preduvjetom da će zasigurno sadržavati vještu produkciju i zaigrane instrumente. Ono što se očekivalo, to se i dobilo, ali kod benda je uvijek bitan onaj faktor iznenađenja. Album je sniman uživo te se od početne Wilderness Years može prepoznati kemija koja vlada u sviranju. Nije to nikakva novost, ali povezana s dojmljivim uvodom, logičnim završetkom pjesme i živim nastavkom u vidu Letter From The Past, nakon dvije pjesme smo posve uvučeni u album pa tu staju sve usporedbe s prošlim radovima.

Uz spomenute uvodne dvije, posebno se ističe duga, dilanovska, povremeno s natruhama i kurtvilovske estetike, predivna i melankolična Death Row. Trzaji gitare u minimalističkom stilu, ali i na pravom mjestu i u pravo vrijeme, pojavljivanje usne harmonike pa kasnije i gitarske i bubnjarske solaže, čine zaista složenu priču u osam i pol minuta trajanja. Beogradska pjevačica Ivana Smolović gostuje na Waiting, dječji zbor uključili su na My People, što je jedno od neočekivanijih rješenja na albumu. Struktura albuma je takva da zaista djeluje koherentno i konzistentno u svojem trajanju. Ne možemo govoriti o nekom prebiranju singlova ili hitova, a to je ustvari i ono što se kod My Buddy Moose izuzetno cijeni.  To je muzika koja kod nas nije ekstra popularna niti se od hrvatskog benda očekuje da otkriva Ameriku, no na našu sreću, njihovo glazbeno gledište u smjeru zapada ponovo otkriva neke nove obzore koje ni mnogi popularni američki izvođači ne mogu dokučiti.


5.

Jinx – “Pogrebi i pomiriši” [Dallas Records]

Piše: Vanja Senčar

Albumom “Pogrebi i pomiriši” Jinxi su se ponovno glazbeno izmislili. Baš kao što je “Na zapadu” nakon sad već legendarnog albuma “Avantura počinje” donio glazbeni zaokret, tako je duga kreativna pauza dala naslutiti da će se isto dogoditi s novim materijalom. Album donosi deset pjesama koje stilski pokrivaju šarolik raspon od dixieland jazza preko soula, gospela i rocka do mjuzikla. Kao i do sad, produkcijski savršeno zapakiranih u cjelinu. O sviračkoj umješnosti Jinxa ne treba trošiti riječi; sve odsvirano (i ono što nije) na svom je mjestu; nenametljivo, a snažno, sa sjajnim vokalom Jadranke Ivaniš Yaye kao šlagom na Jinxovoj glazbenoj torti. Njezina sposobnost da iz svakog stiha i svake pjesničke slike uspije slušatelju prenijeti emociju trebala bi biti obavezna glazbena lekcija i “lektira” za sve koji misle da mogu biti pjevači.

Najjači dio albuma njegovi su tekstovi, vrlo jasno namijenjeni “pogrebi i pomiriši” generaciji klinaca koji sada imaju svoje klince tih godina. Nema patetičnog žaljenja za izgubljenom mladosti. Ovaj je album svojevrsno prihvaćanje ulaska u zrele godine kao iduće prirodne faze u životu; romantično sjećanje na djetinjstvo u potpunosti različito od djetinjstva današnjih generacija. U tom je smislu ovaj album hrabro izvađen iz ciljane skupine “od 7 do 77”. Kao i u glazbi, Jinxi kod publike ciljaju na kvalitetu, ne na kvantitetu. U današnje vrijeme objaviti album nerazumljiv tinejdžerima koji kroje glazbene top-liste vrlo je hrabar potez. Znamo i da je to bio iskreni potez, van hrabrost-ludost kategorije. To se, naime, zove umjetnost.


4.

Svemirko – “Vanilija” [više manje zauvijek]

Piše: Marta Lučić

Iza imena Svemirko krije se mastermind Marko Vuković koji je snimao, miksao i producirao album sam. On o albumu kaže da je to “zbirka intenzivnih, zvučno-aromatičnih i plesnih emo-macho pop pjesama, novog derivata synthpop žanra”, a ono što je mene posebno dirnulo je YouTube komentar korisnika (koji je i uploadao čitav album na pristup ušima javnosti): “Ne mogu da se odlučim. Ne znam je li ovo muzika, ili izložba slika u galeriji iz budućnosti”. I upravo je savršeno sažeo sve potrebno.

Album otvara psihodelično razlijevanje sintisajzera izvrsne Žene od vanilije, uz Vukovićev retro vokal koji kao da spaja prošlost i daleku kibernetičku budućnost u koju nas lansira mnogobrojnim zanimljivim efektima. Sav taj kaos skladno je ukalupljen ritmičkim pljeskovima i laganim tonovima koji nas nesigurno održavaju u stvarnosti dok slušamo ta vankozmička čudesa koja se događaju u devet pjesama ovog ukusnog albuma. Zajednički nazivnik albuma, baš kako i izvrsni cover Jeremyja Nealisa najavljuje, zasigurno jesu upravo zanimljivi zvuci prpošnih sintesajzera koji stalno titraju. Tamo gdje se druže Valentino Bošković, nova Tame Impala i “Boban Petrović bez foliranja i šminke”, tamo nalazimo Svemirka. U tom djeliću gdje se u pastelnim bojama rastapa umjetnost zvuka. Ako volite popastu psihodeliju, syntheve, glitcheve, Mac DeMarca i retro zvuk, budite sigurni – na pravom ste mjestu. A to mjesto nije zemlja.


3.

Side Project – “Lonely Boys” [self-released]

Piše: Tin Đudajek

Nakon dvije godine i prvijenca “Things Which No One Else Should Know About” duo Side Project izbacio je svoj drugi studijski album “Lonely Boys”. “Lonely Boys” ne razlikuje se puno od svojeg prethodnika, ali se ističe većom dozom hrabrosti, istraživanjem, eksperimentiranjem i produkcijom koja je veliki pomak u odnosu na prethodni album. Svaka pjesma na albumu poseban je svijet, svaka je veoma različita od druge, a spajaju ih elektronika i dva posebna, prepoznatljiva vokala Luke i Sanje. Duo si je na ovom izdanju dao veću slobodu pa tako ima pjesama koje Luka sam izvodi i koje Anja sama izvodi, a što ovaj album čini velikim i svježim u kontekstu ne samo domaće glazbe je to što se nakon jedanaest pjesama dobiva doživljaj da se glazba ovog tandema može slušati unedogled i da nikada neće postati dosadna. To je karakteristika velikih albuma.


2.

Mayales – “Simbol za sunce” [Aquarius Records]

Piše: Luka Sinković

Luka Sinković recenziju albuma započeo je sljedećim mislima: “Kada mi je poznanik Luka Geček, gitarist Mayalesa, u neformalnom razgovoru na jednom koncertu u Močvari rekao da im uskoro izlazi album te da bih ga mogao recenzirati, rekao sam da netko s portala vjerojatno hoće, da nisam baš stručnjak za to što oni sviraju. Što god da to bilo, domaće je, a od aktivnog slušanja produkata domaće glazbene industrije inače zazirem. Privatni tulum diskografa koje na životu održavaju slušatelji koji će slušati ono što im je ponuđeno. Ako je alternativno onda je pop, ako je pop onda je etno. Gdje je sav dobar pop, gdje je žanrovska šarolikost? Ostatak glazbene scene Hrvatske sam izdaje svoje albume. Uglavnom sam se orijentirao na taj kutak domaće scene.”

Mayales uživa kultni status zbog debi albuma “Svima želim raj za sve“ iz 1999. godine. Njihov povratak 2012. s albumom “2” prikazivao se kao veliki događaj za scenu, a osvojili su i Porina za album godine. Taj je album donio i bitan zvukovni zaokret, ali iz moje perspektive zapravo temelj da se izbaci “Simbol za sunce”. Prema novom albumu, dvojka je nula.

Album neopisivo podsjeća na “Meddle” ili “Animals” Pink Floyda. Posjeduje elegantnu dozu gitarske i atmosferne psihodelije, ali i inteligentan odabir strukture pjesama. Stihovi su izrazito pjevni, uživaju mogućnost direktnog ulaska u uho. Lirika je ponekad deskriptivna, no dovoljno neshvatljiva da bude interesantna. Teško je na takvim albumima birati favorite, a da se pritom ne degradira ostatak albuma, no ističe se treću stvar naslovljena Malena, a pjesme nakon nje kao da pripremaju teren za epski odličnu Simbol za sunce, definitivno najtranscendentalniju i najslojevitiju pjesmu albuma s prekrasnim građenjem i epskim završetkom.


1.

Irena Žilić – “Haze” [self-released]

Piše: Filip Kušter

U samotnim noćima ili tihim i ranim jutrima osjeti se žudnja i strast koju Irena Žilić njeguje u glazbenom stvaralaštvu. Na svom drugom LP izdanju donosi nam intimnu liriku samoće, odvojenosti, distance. Optimizam koji je prožimao prošla izdanja na “Haze” kao da nestaje u traženju odgovora koji se skrivaju tamo negdje. U sumaglici, hladnom vjetru, šumovitim predjelima u kojima se neiskusni putnik lako izgubi.

Sjajna produkcija očituje se kroz svaku pjesmu. Nema pretjerivanja, nema ni minimaliziranja s kojim bi se otišlo u neke ekstreme. Iako u prvi plan uvijek dolazi Irenin nadmoćni glas, što nikako nije loše, time “iza scene” dirigira dobro poznati Mark Mrakovčić koji očito dobro poznaje senzibilitet određenih glazbenika i postavlja priču po njihovim vrlinama. Naravno, Irenine prednosti ne završavaju na glasu i stihovima, svira i gitaru, ali sve zajedno ukomponirati, imajući na umu da pjesme koje stoje pred njim nisu za zborsko pjevanje, već ozbiljna poezija, zasigurno je jedna od zadaća producenata, da kod glazbenika “ubere” ono što se nalazi izvan samog fizičkog, a dio je taktilnog iskustva.

Singlovi koje ste mogli čuti prije svih ostalih numera – The Moon i X – ne predstavljaju album kakav je u cijelosti, ali razumljivo je zašto su izdvojeni. The Moon svojim noir početkom i noćnim prizvukom uvlači i neutralne slušatelje pod svoje skute, a X je ipak najveća razlika u odnosu na zvuk koji smo dotad mogli čuti kod Žilić. Često spominjanje svijetla i mraka, odnosno dana i noći, kao da stavlja subjekt u razmeđu dvaju entiteta koji predstavljaju (ili mogu metaforički) dobro i zlo.

Blizina i daljina, izgubljeno i nađeno, traženje i pronalazak, hodanje i stajanje, opreke se nalaze u mnogo motiva koje pronalazimo, a Žilić kao da se nalazi između svih spona kojima traži početak ili kraj. Biti negdje u sredini, zapečaćen i često rezigniran, dovodi do traženja smisla i samoostvarenja kojem sami težimo hodajući iz dana u dan sličnim ili barem približno sličnim putevima. Žilić većinu albuma drži odmak od stvarnosti koja je pretvorena u metafore, za sve one koji se nalaze na raskrižju. Mogli bi zaključiti kako takav osjećaj vodi do zbunjujućih emocija, ali suvereno vladanje područjem sanjivog popa, indie utjecaja, pomalo Bon Iver tuge, Caveove tmine i Norine zaigranosti, čini “Haze” najboljim albumom 2017. godine koji će se još dugo zadržati na našim playlistama.

Pogledaj:

Najbolji strani albumi 2017. godine

Najbolje pjesme 2017. godine

Be social

Komentari