Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Najbolji metal albumi 2014. – četvrti dio

04.01.2015. Luka Sinković
facebook.com/mayhemofficial

facebook.com/mayhemofficial

Ovim člankom završavamo ovogodišnju listu najboljih metal albuma. Neke od bendova pratimo malo duže, pisali smo i recenzije te bili na koncertu. Pobjedu ove godine odnosi novopečeni finski bend s debi albumom.

Ako ste iz nekog razloga propustili prijašnja tri dijela liste, iste možete pročitati na linkovima ispod.

Najbolji metal albumi 2014. – prvi dio

Najbolji metal albumi 2014. – drugi dio

Najbolji metal albumi 2014. – treći dio 

facebook.com/CynicOnline

facebook.com/CynicOnline

5. Cynic – Kindly Bent To Free Us

Prošla je već skoro godina dana od izlaska albuma u veljači, dok su u svibnju u intervjuu za LA Times članovi benda Paul Masvidal i Sein Reinert službeno izašli iz ormara. Kompletan događaj i nije pretjerano odjeknuo u javnosti, što dakako predstavlja metal krugove u najboljem svjetlu – kao vrlo tolerantnu zajednicu.

„Kindly Bent To Free Us“ donosi nešto mekaniju verziju progresivnog rocka u kojeg se bend upustio nakon izbacivanja povratničkog fusion metal remek djela „Traced In Air“ 2008. Pošto se radi o izdanju Cynica, novi album automatski ima status metal izdanja, iako se tu više ne radi o metalu. Iz moje perspektive, „Kindly Bent To Free Us“ je predivan album, bass dionice su jednostavno genijalne, zvuk instrumenta isto tako, no ne radi se samo o povremenim trenucima na ponekim stvarima, već je takav cijeli album. Možda će vas malo razočarati gitara, koja robuje odličnom zvuku ritam sekcije i nije toliko oduševljavajuća. Vokal je na ovom izdanju još mekaniji, no lirika i način na koji vokal surađuje s instrumentalnom pozadinom stvari su koje ćete primijetiti, vjerojatno i voljeti. To što zvuk Paulove gitare nije toliko dominantan, dopustio je efektima i klavijaturama da u nekim dijelovima preuzmu inicijativu. Ako ste ljubitelj novijih eksperimentiranja benda, album ćete obožavati. Ako pak žalite za zvukom s debi albuma ili onime što su Masvidal i Reinert napravili s Deathom, možda i nećete – no bit ćete u krivu ako je tako.

facebook.com/mayhemofficial

facebook.com/mayhemofficial

4. Mayhem – Esoteric Warfare

Sedam godina je prošlo otkako je je Mayhem albumom „Ordo Ad Chao“ najavio što će se u narednom desetljeću događati u black metal glazbenom pravcu. Tada su izbacili djelo koje je bilo daleko ispred svog vremena, eksperimentirajući s drone utjecajima i generalno gurajući album u teško probavljivo avangardno djelo. No, album je s vremenom dobio legendarni status. Sjećam se svoje zbunjenosti kada sam prvi puta čuo singl Anti, te nisam uhvatio nikakvu poveznicu s onime što sam tada volio u žanru. Provukao sam vas kroz sve ovo kako bi evaluacija novog albuma bila donekle točnija.

Ovogodišnji „Esoteric Warfare“ napravio mi je isto to. Psywar je najavio kako će zvučati album, no kompletan album je daleko bolji od prvotno objavljenog singla. Odlaskom gitarskog boga Blasphemera, koji je bio zadužen za štancanje riffova od EP-a „Wolfs Lair Abyss“, te pogibije prvotnog „mozga“ benda, Euronymusa, Mayhem je djelomično izgubio dušu, no pridošlica Telloch dostojno ga je zamijenio. Riffovi su u redu, vuku dosta Blasphemerove politike, dok ponekad zvuče i pomalo industrial, nalik odsviranima na self titled albumu benda Thorns. Jako su slični onome što bend svira od albuma “Grand Declaration Of War“, iako su isprekidani i teško ih je pratiti – upravo će vas ta stvar frustrirati, ali će vas i oduševiti kada ćete uhvatiti nastavak teme prije dvije minute izgubljenog riffa. Možda ćete biti malo razočarani tim dijelom albuma, no ostatak buke koji prekriva gitare je božanstven. Ponajprije ću naglasiti odličan vokal Atille Chisara koji na ovom albumu dotiče granice koje prije još nije uspio pronaći. Mayhem je još jednom izdao album o kojem se priča, neće se naći na vrhu njihovog opusa, no neka gitarska i vokalna rješenja provlačit će se kroz žanr godinama kasnije. Jedan od važnijih albuma ove godine.

Bend smo gledali i na Metaldays festivalu 2013., a izvještaj možete pročitati ovdje.

facebook.com/behemoth

facebook.com/behemoth

3. Behemoth – The Satanist

Behemoth je od klasičnog 90’s black metal benda uspio preko albuma „Satanica“ praktički izmisliti žarn blackened death metal, te na istom podosta prosperirati. Od albuma „Demigod“ pa do današnjih dana svira svoju viziju death metala – upravo je na tim albumima vlastitu glazbu približio široj publici. Ulaganje u šokantne video spotove, kompletan imidž benda i liriku – koju je dobrim djelom napisao Krzysztof Azarewicz, urodilo je plodom, te europski bend odnijelo i na američko tržište. Osobno nisam pretjerani fan onog što je bend radio između 1997. i 2014., ali prošlogodišnji album „The Satanist“ vrlo je dobro došlo osvježenje. Bend se vratio black metalu, barem što se atmosfere tiče, pjesme su nešto sporije i dosta bolje. Vrlo sam sretan time što je Behemoth konačno probao nešto drugačije, i konačno se maknuo od provjerenog recepta po kojem je petnaestak godina izdavao albume. Vokal je začudo nešto eksperimentalniji, te u nekim trenucima možete Nergala čuti kako zapravo pjeva. Isto tako čut ćete recital na poljskom, klavijature, odličnu melodiju, ponekad i duže repetitivne pjesme. Lirika je i dalje nešto što je podosta očajno. Kompletna filozofija sotonizma, luciferijanizma i theleme jednostavno više ne funkcionira, nije efektna, nimalo šokantna i u tom se pogledu bend na deset zadnjih ploča iznova reciklira. Ono što vam glazba nudi na albumu definitivno je vrijedno pažnje, a i donekle je zarazno – kraj albuma je oduševljavajući.

facebook.com/animalsasleaders

facebook.com/animalsasleaders

2. Animals As Leaders – The Joy Of Motion

Ranije sam ove godine album i recenzirao, pa na linku ovdje o albumu možete saznati daleko više. Možda je to što je album Cynica izašao ove godine ostavila ovaj dragulj ne toliko komentiranim što je velika šteta, jer instrumentalna kombinacija jazz fusiona s djentom na isti je način uzbudljiva sada kao što je to bio slučaj i sa Cynicovim naslovom „Focus“ gdje je kombiniran fusion s death metalom. Album je odmaknuo Abasija i Reyesa od djent žanra te ih ugurao u cijenjenije progressive metal vode. Obiluje melodijom, vrlo čistim gitarama, ponegdje disonancom, poliritmičnošću, istovremeno je progresivan koliko i vrlo tečan i lako slušljiv. Preslušajte album, nećete se razočarati.

Neću si oprostiti što mi je prošle godine umaknuo i koncert benda u Budimpešti jer je ponestalo karata, ali i mjesta za akreditacije, pošto je bend svirao u klubu na brodu, s limitiranim kapacitetom.

foto: printscreen, Luka Sinković / youtube.com

foto: printscreen, Luka Sinković / youtube.com

1. Atomikylä – Erkale

Iznenađenje godine. Nisam vidio da se izlazak albuma uopće spominjao na portalima niti igdje, izašao je vrlo samozatajno, ali mene je uspio oduševiti. Iza imena benda kriju se finski glazbenici koji su inače i članovi psychedelic black metal benda Oranssi Pazuzu, kojeg smo prošle godine gledali na OFF festivalu u Poljskoj, dok drugi dio benda čine članovi Dark Buddha Rising, finskog doom/drone/sludge benda.

„Erkale“ donosi nevjerojatno jaku kombinaciju psihodelije i atmosferičnog sludge metala s primjesama onog što radi Orannsi Pazuzu, no sve to zvuči podosta unikatno. Jedinstvena je uporaba klavijatura koje izvedbi daju kompletno drugu dimenziju, te potiču repeticiju da vas još jače udubi u sve što se dešava na ploči. Vokal je povremen i vrlo čudan, očajan i patnički – između je onog što vokali rade u black metalu i onog što rade u sludgeu. Vrlo vjerojatno jer je kombinacija članova takva, a moguće da se radi i o suptilnoj sugestiji, pa vokalu osobno pridajem takve utjecaje. No vokala se nećete previše naslušati, glazba je generalno instrumentalna, te se glas priključuje samo u najbitnijim trenucima pjesme. Možda je i pretjerano staviti generalno no-name bend s debi albumom na prvo mjesto, no Erkale me kompletno obuzeo. Poslušajte i probajte se uvjeriti da to nije istina.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari