Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Izvedbene umjetnosti

“Nema života na Marsu” (HNK Varaždin): Sunčano s povremenom naoblakom

21.09.2017. Tim HrvaćaninFoto: www.hnkvz.hr

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu sezonu 2017./18. započelo je 16. rujna premijerom predstave “Nema života na Marsu“. Riječ je o praizvedbi drame Une Vizek nagrađene trećom nagradom za dramsko djelo Marin Držić 2015. godine. Predstavu je na podrumskoj sceni “Zvonimir Rogoz” režirala mlada redateljica Marina Pejnović.

“Nema života na Marsu” komorna je drama koja tematski obrađuje osjećaje zaljubljenosti, ljubavi i žudnje. Kolege s posla, bezimeni On i Ona (Robert Plemić i Barbara Rocco), nakon deset godina zajedničkog rada shvaćaju da jedan drugoga privlače. U četrdesetima su, oboje u braku, imaju djecu, no ne mogu prestati razmišljati jedan o drugome. Pritom doslovno čujemo njihove misli, ali ne izgovaraju ih oni, već Jan Kerekeš i Katarina Strahinić koji na taj način utjelovljuju njihove misli, podsvijest, unutarnje ličnosti…

Prvi dio sat i deset minuta duge predstave zaigrana je romantična komedija s puno duhovite interakcije koja se u drugom dijelu pretvara u nešto ozbiljniju i tmurniju ljubavnu dramu. Radnja počinje in medias res – Plemić i Rocco sline u uredu jedan za drugim, što dočaravaju pogledima, mimikom, gestama, dok Kerekeš i Strahinić te radnje prate komentarima. Takva suigra omogućila je niz simpatičnih i duhovitih trenutaka – Rocco i Plemić istovremeno se pogledaju, a Strahinić uzbuđeno uzvikne “pogledao me!”, Rocco stavi noge na stol, a Kerekeš kaže “opet mi je stavila noge na stol” ili pak Plemić izvali neku neugodnu rečenicu, na što Kerekeš doda “glupan, zašto si to rekao”.

Dodatna dinamika uspostavljena je upotrebom ručnih svjetiljki koje u uvodnom prizoru koriste Kerekeš i Strahinić, skriveni iza polica s registratorima od kud dopiru samo njihovi glasovi. Kako flertanje Plemića i Rocco postaje sve intenzivnije, tako se ruše registratori i mlađi glumački dvojac izlazi pred reflektore.

Foto: www.hnkvz.hr

Prvi dio predstave radnja teče linearno, pratimo uredsku romansu koja se sporo razvija, nikako da se likovi otvore jedan drugome, krivo shvaćaju signale koje si šalju pa se naljute ili uvrijede, njihov flert gotovo da podsjeća na neku od komedija Georgesa Feydeaua. Nakon nekog vremena sve to skupa postaje malo monotono i razvučeno, u jednom trenutku nekoliko minuta naprosto uzdišu – ni likovi ne znaju što više da učine kako bi se jedan drugome približili, ali kao da su i glumcima i redateljici ponestale ideje što još učiniti s tom uredskom romansom.

Prekretnica predstave je priča o službenom putovanju na kojem je On Njoj rekao da “dobro zna što misli o njoj”. Prisjećajući se te priče shvaćaju da se sviđaju jedan drugome. S tom se spoznajom mijenja cijeli ton predstave, završilo je duhovita igra zavođenja, a otvara se unutarnji svijet njihovih emocija. Slijede prizori u kojima prepričavaju svoje snove, čime se još više mičemo od stvarnosti ureda i konkretnih radnji iz prethodnih prizora, a likovi zamišljaju situacije u kojima bi se htjeli zajedno naći. Na kraju likove nalazimo izmučene situacijom u kojoj se nalaze, bezidejne po pitanju toga što će se s njihovim odnosom dogoditi, no odlučne u tome da ništa između njih neće biti.

Ono što leži u srži ove predstave jest pitanje što točno ti likovi osjećaju jedan prema drugome? Jesu li zaljubljeni, je li to žudnja ili je to zaista ljubav? U emocionalnom monologu pred kraj predstave Kerekeš otkriva da ne može prevariti svoju ženu jer nju zaista voli, ona je rodila njegovo dijete… Za svojom kolegicom žudi (za njenim nogama koje stalno stavlja na stol, u svom snu mašta o tome da je spašava od utapanja – stereotip heroja koji osvaja curu). Ona je čak spremna učiniti i sljedeći korak, no ipak se u konačnici suzdržava, nesigurna kamo će je to odvesti i stoje li iza toga zaista pravi osjećaji ili je sve to trenutna slabost.

Odlično je to što podsvijesti likova igraju mlađi glumci koji toj zaljubljenosti i žudnji daju mladenačku energiju koja djeluje šarmantno, lako ju je razumjeti ili se s time poistovjetiti. S druge strane to znači i da se netko u četrdesetima može zaljubiti i osjećati kao tinejdžer koji se ne zna ponašati pred svojom simpatijom pa se veseli svakom slučajnom pogledu, neprestano je promatra, izjavljuje gluposti i radi “krive” stvari. I dok većinu toga zapravo izgovaraju mlađi glumci, konačnu “presudu” nemogućnosti njihovog odnosa daje Plemić, što sugerira da su zrelost i odgovornost ipak preuzeli kontrolu nad emocijama i hormonima.

Foto: www.hnkvz.hr

Redateljica odlično kroz cijelu predstavu koristi rasvjetu pa se osim spomenutih ručnih svjetiljki u nekoliko prizora služe sa stolnim lampama koje su sastavni dio uredske scenografije, dok svjetlo iz žablje perspektive oblikuje prizore snova. Uredski prostor na sceni Liberte Mišan dočaravaju dva stola uz prikladni pribor te spomenute police i bezbroj registratora. Kostimografkinja Žarka Krpan glumce je obukla u neutralna siva odijela. Predstavu prati glazba Vida Kralja Novaka, no u nekim se trenucima ona čak čini suvišnom, recimo u uvodu kada se i svjetla i glazba gase kada se uključuju Kerekeš i Strahinić s ručnim svjetiljkama pa na trenutke to djeluje nespretno, no možda je samo potrebno da se svi zajedno uigraju.

Sunčano s povremenom naoblakom…

Između pojedinih prizora reproducira se vremenska prognoza koja zapravo metaforički najavljuje razvoj odnosa likova predstave. Tako u početku prognozira sunčani proljetni dan koji se nakon nekog vremena pretvara u oluju, zatim u ekstremne vrućine na vrhuncu njihovog flerta, da bi pred kraj nastupilo naglo zahlađenje.

Sličan dojam u konačnici ostavlja i cijela predstava. Na trenutke zaista zabavna i duhovita, predstava u drugom dijelu pada u tempu i pred kraj ipak djeluje malo razvučeno i bezidejno. Redateljica Pejnović pokazala je da predstavu može postaviti dinamično i uz maštovita scenska rješenja, dok glumački ansambl svoj posao odrađuje na zadovoljavajućoj razini. Ne može se nikoga posebno izdvojiti, nisu ni uvjerljivi kao ansambl prošlogodišnje predstave “Bog maskara”, ali uspjeli su oživjeti uredsku romansu kao nešto što se može svakome dogoditi.

Ovo je već treća sezona zaredom koju HNK u Varaždinu započinje premijerom na Sceni Rogoz koja se zadnjih nekoliko godina isprofilirala kroz zanimljive obiteljske i teme iz svakodnevnog života prvenstveno suvremenih autora, a pritom je iznjedrila i nekoliko uspješnih te popularnih predstava. Zapravo se Scena Rogoz nametnula u odnosu na predstave na velikoj sceni. Uspješnost tih produkcija neupitno je pohvalna, no šteta je da komorna scena preuzme vodeću riječ, dok velika scena i gledalište bezidejno zjape prazni.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari