Nova stranica života (“The Other Side of Hope”, A. Kaurismäki)
Kada je 2011. godine izdao film Le Havre, svi su se pitali priprema li nam Aki Kaurismäki još jednu trilogiju? Veliki finski redatelj od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, u svojim filmovima konstantno se bavio pozicijom malih, običnih ljudi u društvu, te nepravednim odnosima društva prema pojedincu. Stoga ovogodišnja premijera filma The Other Side of Hope na Berlinale Film Festivalu dočekana je s velikom radošću, a nakon premijernog prikazivanja filma sumnje su otklonjene i sprema nam se još jedna briljantna trilogija o malom čovjeku u nepravednom društvu.
Kaurismaki filmovima Le Havre i The Other Side of Hope u mnogome pomiče granice svog stvaralaštva. Dok se njegovi raniji radovi fokusiraju na jednu centralnu priču, postepeno dodajući po nekoliko komentara sa strane, s filmovima potencijalne Migrantske trilogije Kaurismäki nam prezentira dvije centralne priče – jednu iz pozicije migranta, a drugu iz pozicije socijalno ugroženog sloja Finske, spajajući ih u čvrstu cjelinu koja prikazuje tešku političko/društvenu situaciju u kojoj se ta zemlja nalazi.
Nova stranica u životu
The Other Side of Hope u svojoj prvoj narativnoj crti prati Khalida, izbjeglicu koji je napustio Siriju sa svojom sestrom Mirjam. Nakon tragičnog granatiranja Alepa njih dvoje kao jedini preživjeli članovi obitelji kreću se prema Europi. Na teškom izbjegličkom putu, negdje na Balkanskoj ruti, Khalid i Mirjam bivaju razdvojeni u imigrantskom kampu. U potrazi za sestrom, duž Europe, Khalid igrom slučaja završava u Finskoj gdje se odlučuje aplicirati za azil.
Druga narativna linija filma prati Wikströma, Finca koji odlučuje okrenuti novu stranicu u svom životu. Wikström ostavlja svoju ženu i prodaje skladište sa svojim dotadašnjim propadajućim biznisom košulja, te od zarađenog novca i novca osvojenoga na kockanju odlučuje otkupiti mali restoran, koji je na rubu propasti.
Savršeni spoj komedije i drame
The Other Side of Hope, kao i svi prethodni redateljski radovi žanrovski bi se mogao smjestiti negdje na granicu drame i komedije. Nakon 12 radova na rubu ova dva žanra, mnogi bi mogli pomisliti da će finskom redatelju ponestati ideja, da će se zasititi ili krenuti ponavljati. Ipak, Kaurismäki uspijeva unijeti novu svježinu, svakim radom, te ovom priliku komičnost prepušta narativnoj liniji Wikströma dok sve ozbiljne trenutke, elemente teške drame, postavlja na lik Khalida.
Drama vezana za lik Khalida temeljito je istražena, krećući od njegovog dolaska u Helsinki, preko hladnih birokratskih trenutaka u kojima pokušava dobiti azil pa sve do reakcija društva te odnosa nacionalističkih puritanskih skupina. Stvarni osjećaji migrantske nepripadnosti ukorijenjen je duboko u dijaloge, kako protagoniste Khalida tako i manjih likova. Možda najupečatljiviji dijalozi su upravo oni između arapskog migranta Mazdaka i Khalida u trenutcima kada Arapin podučava Sirijca kako se ponašati i jednostavno stopiti u hladni zapadnjački svijet.
Pretvaranje teških socijalnih pitanja Finaca u nedužnu komediju učinjeno je otmjeno, uvijek krećući iz dijaloga koji predstavlja neki crnjak, zatim prebacujući fokus na vizualni aspekt komedije, kako bi na kraju se stvar riješila ili brzim rezom na finalni ishod situacije ili bila praktično ispraćena prikladnom glazbenom pozadinom. Upravo iz tog razloga i najprostije dječje šale poput “nemoj reći da si dobio plaću/ hej ljudi dobio sam platu” uspijevaju izvući osmijehe.
Sav taj rock and roll
Glazbena pozadina još je jedan aspekt koji konstantno privlači gledatelje na Kaurismäkijev rad, još od ranih komedija Calamari Union ili Leningrad Cowboys Go America. Ipak, dok rani radovi stavljaju fokus na muziku, “proleterska” i “finska trilogija” koriste glazbu kao predah od teške drame, u dosadašnjim Migrantskim filmovima glazba je stopljena sa samom radnjom. The Other Side of Hope obiluje sjajnim rock and rollom i country muzičkim numerama koje se postepeno pomiču iz pozadinske glazbe u filmsku radnju. Ono što posebno oduševljava su momenti u kojima redatelj putem rock and rolla uspijeva uspostaviti atmosferu drugih kultura (japanske, talijanske, indijske).
Gotovo četiri desetljeća filmskog stvaralaštva, pedeset i jedna prestižna festivalska nagrada te filmografija otkupljena od strane “Criterion Collectiona” dovoljno govore o uspjesima Akija Kaurismäkija. Film The Other Side of Hope bilo bi veoma nezahvalno nazvati bilo kako drugačije nego vrhuncem karijere nevjerojatnog Finca. Jedinstveni vizualni stil, aktualne teme i nevjerojatne glazbene pozadine do sada su privlačile publiku na Kaurismäkijeve filmove, a to će se očito ponoviti kada je u pitanju i ovaj film. Stoga se nadamo da će nas ovaj europski filmski majstor u narednih nekoliko godina ponovno obradovati s finalnim dijelom Migrantske trilogije.
