Istaknuto
16.02.2018.

Impresivan rad Vlahe Bukovca i broj izloženih djela u Klovićevim dvorima pozivaju vas da posjetite prvu od tri izložbe koje slave genij jednog od najvećih hrvatskih slikara svih vremena.

07.02.2018.

Uoči koncertne promocije konceptualnog albuma "Gdje povlačiš crtu" postavili smo Sari Renar, jednoj od najzanimljivijih hrvatskih autorica i glazbenica, nekoliko pitanja o novom albumu i drugim projektima.

Knjige

Knjiški jubilej – ‘Oči plavog psa’ (Márquez, G.G.): Rani radovi kolumbijskog majstora riječi

16.06.2017. Lucija ButkovićFoto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Kratka zbirka kratkih priča (pet priča na šezdesetak stranica) Gabriela Garcíe Márqueza Oči plavog psa prvi put objavljena je 1947. godine i predstavlja kamen temeljac autorovog proznog opusa, ali i  opusa magijskog realizma čiji se tragovi strastveno prate i dan-danas. Jedno od zanimljivijih ostvarenja tog tipa je roman Prozirni angolskog pisca Ondjakija koji motivom tjelesne prozirnosti direktno baštini Márquezovu priču More izgubljenog vremena.

Márquez je, prenosi Vidaković-Petrov u pogovoru knjige, Oči plavog psa nazvao šegrtskom knjigom sastavljenom od nekoliko loših kafkijanskih priča, iako ona i više nego dostojno uvodi u Márquezovo najznačajnije djelo, Sto godina samoće (1967). Kombiniranje realnog i nadrealnog, prepoznatljivi toponim Macondo, arhetipski likovi i neumoljiva snaga prirode neki su od momenata koje prepoznajemo u svojevrsnom nacrtu Sto godina samoće – pričama iz Očiju plavog psa.

Dijalog s prirodom putem kiše

Iako stilski konzistentan, Márquez narativnu gustoću i uvjerljivost najviše ostvaruje u pretposljednjim dvjema pričama iz zbirke – Monolog Isabele dok promatra kišu u Macondu i Pogreb Velike Mame. Spomenuti utjecaj Kafke vidi se u pažljivom tretiranju prostora i vremena i vještini da se fantastično izluči iz stvarnoga. Monolog Isabele dok promatra kišu u Macondu priča je posvećena meteorološkom fenomenu kiše koja uzrokuje razlaganje kategorija vremena i prostora, ali i osjeta:

U četvrtak ujutru nestade smrada, a s njim nestade i osećanja prostora. Osećanje vremena bilo je poremećeno prethodnog dana, a sad se potpuno izgubilo. Nije postojao četvrtak, jer se taj dan pretvorio u opipljivu, pihtijastu masu kroz koju smo morali da se probijamo rukama da bismo dospeli do petka. U tom danu nije bilo ni ljudi ni žena. Maćeha, otac, seljaci, svi oni su bili ugojena i neuverljiva tela koja su se kretala po zimskoj močvari.  (Márquez 1979: 19).

S druge strane, kiša pokreće unutarnje vrijeme – naratorica Isabela prisjeća se mrtve majke i slijepih djevojčica koje su nekad dolazile u njihovu kuću. Taj, ali i mehanizam strukturiranja teksta kao zatvorenog monologa podsjeća, piše Vidaković-Petrov, na foknerovsku tehniku, iako se istovremeno ostvaruje gotovo praiskonski dijalog s prirodom koja uvijek teče, mijenja se. Kiša je tako na početku voda, svibanjski blagoslov, zatim golemo drvo s korijenjem, a na kraju nematerijalna, savršena tišina. Spomenuti ciklus odaje i Márquezovo vješto poigravanje s metaforom boga i kozmosa, pogotovo ako se uzme u obzir njegovo, gotovo tjedno trajanje (počinje u ponedjeljak, završava u četvrtak, iako se naratorici čini da traje barem dan dulje).

Satira za Vatikan i korumpiranu vlast

Pogreb Velike Mame kao satiričan opis zajednice Maconda i njegove neuništive matrone, Velike Mame, djeluje vrlo suvremeno. Čak i njezin unuk Nicanor u kaki odijelu, čizmama s mamuzama i  revolverom kalibra 38 (Ibid. 23) podsjeća na moderne narkobossove. Vidaković-Petrov navodi da je Márquez inspiraciju za lik Velike Mame vjerojatno pronašao u svojim putešestvijama po Vatikanu, pa o njoj piše kao o nepogrešivom vlastodršcu čija se hagiografizacija sprovodi modernom tehnikom kulta ličnosti. Ona će, nakon iscrpljujućeg diktiranja imovine unuku Nicanoru, zvučno podrignuti i umrijeti, što je sudbina koju autor namjenjuje svakoj korumpiranoj vlasti. Na estetskoj razini, priča osvaja živim portretom Maconda koji uživa u rakiji od banana i katalonskim kobasicama, a organizira i borbe pijetlova i lutriju (Ibid. 26).

Iako skromnog opsega, Oči plavog psa vrijedan su putokaz u Márquezovom literarnom kozmosu koji će nastaviti novelama Pukovniku nema tko da piše (1961) i romanima Sto godina samoće (1967) i Ljubav u doba kolere (1985). Posljednji je izašao tri godine nakon Nobelove nagrade za književnost za romane i kratke priče u kojima je fantazija i stvarnost izmiješana u bogato složen svijet mašte, odražavajući tako život i sukobe jednog kontinenta.

(Visited 62 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari