Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Intervju

Paolo Tišljarić: “Ključna stvar u kazalištu je dobra komunikacija”

08.02.2016. Marko Vrančić[Paolo Tišljarić i Arija Rizvić] Foto: facebook.com/hnk.hr

Kazališni redatelj Paolo Tišljarić postavlja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu predstavu “Nove pustolovine Don Quijotea” Tariqa Alija koja će svoju premijernu izvedbu doživjeti 11. veljače u 20 sati. Paolo Tišljarić diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2013. godine. Neke od predstava koje je režirao su “Nesporazum” Alberta Camusa, “Čekaonica (ili tragedija o napaćenom narodu)”, “Garderoba” Dore Gelo te “4 suha stopala” Ivane Sajko. Asistirao je brojnim poznatim redateljima kao što su Tomaž Pandur, Ivica Buljan, Krešimir Dolenčić, Aleksandar Popovski i Janusz Kica. Ovo je njegova prva samostalna režija u našoj središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući.

Svi donekle poznajemo Cervantesovog Don Quijotea, no vi postavljate „Nove pustolovine Don Quijotea“ Tariqa Alija. Možete li ukratko reći čime se predstava bavi i kako je došla na repertoar?

Tariq Ali je trebao biti gost Filozofskog teatra pa je zapravo preko Srećka Horvata taj tekst i došao do nas. Tariq Ali taj je tekst napisao po narudžbi za jedan njemački teatar kao reinterpretaciju Don Quijotea. Ono što je moju dramaturginju i mene iznenadilo u ponovnom čitanju Don Quijotea, koji ima gotovo sedamsto stranica, je to da zapravo sve što neki prosječno obrazovani čitatelj zna o romanu je ono što se zapravo dogodi na prvih trideset stranica romana – epizoda s vjetrenjačama, s krčmarom. A drugi dio koji je puno refleksivniji i mračniji nekako je zapostavljen, o njemu se toliko ne zna i zapravo je naša ideja bila intertekstualno povezati tog „starog“ Don Quijotea, taj veliki roman koji je utro put modernom romanu, i tu Alijevu suvremenost. Ono što je bio problem u postavljanju teksta je to što je tekst izrazito plakatan, svaki taj iskaz je jedna filozofska misao. Zapravo je to trebalo na neki način pretvoriti u dramsko, odnosno napraviti balans između dramskog i filozofskog, pronaći kod za igranje takvog komada.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Vi ste već i prije surađivali s HNK u Zagrebu i to s nekim veliki redateljima, koliko vam je to praktično iskustvo rada i sudjelovanja u tako velikom kazalištu pomoglo?

Da, po meni je to ključno. Kroz takve se projekte čovjek nauči komunicirati s glumcima, s tehničarima, s različitim poetikama i estetikama, i zapravo je to ono što je po meni najvažnije jer može se naučiti nešto teorije na Akademiji, ali ono čime se mi kao redatelji bavimo je vrlo praktično. Ja se smatram privilegiranim što sam imao priliku raditi s renomiranim redateljima kao s Pandurom, Dolenčićem, Buljanom, Popovskim, Kicom i drugima, pa sam stekao iskustva i znanje koje je nužno u mom poslu.

Imate li u tom pogledu neke redateljske uzore? Vjerujete li u takav jedan model uzora ili je on loš jer zapravo koči razvoj nečega novoga u redatelju?

Danas više ne živimo u vremenu nekih strašno velikih promjena u umjetnosti, sve je više manje neka vrsta kolažiranja postojećih formi i u tom smislu naravno da se u mom radu prepoznaju utjecaji, filmskih, kazališnih i nekih drugih umjetnika. Ali, barem se meni čini, da je u tom smislu bitno biti autentičan i da je bitno iskomunicirati neku poruku i pritom biti jasan. A oponašanje nekog drugog umjetnika zapravo ne može nikoga nikamo dovesti, pa tako ni mene. Obožavam pogledati dobru predstavu, dobar film, inspiriram se iz toga, naučim neke stvari, ali kopirati neke obrasce čini mi se da nema smisla.

A jeste li tijekom studija imali nekog omiljenog redatelja kojeg ste iznimno cijenili ili predstavu koju ste izrazito voljeli?

Neke predstave koje su mene obilježile prije Akademije bile su “Vrata do” Renea Medvešeka u ZKM-u, pa “Mjesec dana na selu” Paola Magellija u Gavelli, Pandurova “Kaligula”. Kroz te predstave kreiraš svoj ukus, i onda od te neke želje i sviđanja kreneš u tu avanturu studiranja, pa onda nekako tražiš svoj put. Najviše volim kada mi se svidi nešto što mislim da mi se neće svidjeti, nešto prema čemu unaprijed imam averziju, tako da zapravo volim da me kazalište ili film iznenadi, da vidim nešto novo, pa čak i u okviru neke estetike koja mi nije prirasla srcu. U principu mogu reći da izrazito cijenim Tomaža Pandura i Janusza Kicu, i da su mi to zapravo najveći uzori na neki način.

[Paolo Tišljarić i Damir Markovina] Foto: facebook.com/hnk.hr

[Paolo Tišljarić i Damir Markovina]
Foto: facebook.com/hnk.hr

Kada govorimo o novim stvarima, imate li vi kao mladi redatelj pravo na kazališni eksperiment? Zarađuje li se to pravo iskustvom i nekim položajem ili su ta vrata otvorena svima koji imaju talenta i kvalitetu?

Jako se teško sada odrediti u odnosu na instituciju po ovom pitanju zato što je svaki kazališni proces zapravo proces u kojem baratamo stvarima koje nisu baš egzaktne. U ovom procesu radili smo s filozofijom, poezijom, a čini mi se da je ipak ključna stvar dobra komunikacija u ekipi koja radi na predstavi. Tako da bih rekao da je svaki projekt u kazalištu istovremeno i eksperiment i nije. Radimo sa živim ljudima, sastavimo ansambl od različitih ljudi, svatko donese nešto u taj proces. Tu su naravno i ljudi koje se često zaboravi, scenografi, kostimografi i ostali umjetnici koji isto predstavi daju neku boju. U sklopu svih tih različitih estetika, poetika, viđenja, smjerova, zapravo je strašno bitno da to ima neki zajednički nazivnik.

Meni se osobno čini da je svaka vrsta nekog inspiriranog procesa eksperiment, bio to mladi ili stari redatelj nema veze. Naprosto nam je takav posao, da nešto probamo, pa to ponavljamo iz večeri u večer u nadi da će to komunicirati s nekim u gledalištu. Iskreno, ja sam skloniji maštovitim redateljima koji vole razarati formu, ali ne tvrdim da je to a priori jedini način. Ponekad se i u nekim vrlo klasičnim okvirima mogu dogoditi jako zanimljive glumačke kreacije i otvoriti neka pitanja koja možda kroz neki drugačiji fokus ne bi izašla na vidjelo na taj način, tako da se ne bih nužno stavio ni na jednu ni na drugu stranu.

Često možemo čuti kako je mladim umjetnicima teško uspjeti u Hrvatskoj, no vi ste zaista mlad redatelj i iza vas je već niz suradnja i ostvarenih predstava. Kakvo je vaše mišljenje o položaju mladih redatelja u Hrvatskoj?

Kada razgovaram s novinarima, svi me pitaju gdje su mladi redatelji. Ono što mislim da ljudi ne razumiju je to da bi se postalo redatelj nama treba jedno određeno obrazovanje za koje vam Akademija sama nije dovoljna. Ja sam imao tu sreću da sam radio s nekim ljudima koji su me naučili kako raditi taj posao. Nije mi iskreno uvijek bilo ni ugodno ni lijepo. Negdje bude strašno teško, negdje vas netko iskoristi, ali od iskustva do iskustva, malo po malo čovjek se izgrađuje. Još uvijek mislim za sebe da rastem i da se nekako formiram kao redatelj, a za to treba puno raditi. Puno ljudi se nažalost izgubi po putu ili se ne snađu u tome, u industriji koja je zapravo jednako okrutna kao i svaka druga. Nema neke velike razlike, mi smo svi na nekom tržištu i borimo se za priliku.

[Nove pustolovine don Quijotea] Foto: www.hnk.hr

[Nove pustolovine Don Quijotea]
Foto: www.hnk.hr

Što bi moglo biti bolje u Hrvatskoj unutar samih kazališnih institucija i u samom odnosu prema kazalištu?

Iz mog iskustva rada u razno raznim kazalištima, festivalima, međunarodnim gostovanjima, na primjer u Bogoti, na Cipru i takvih nekih iskustava, ja mislim da je svako kazalište jedan poseban svijet koji ima neke svoje zakonitosti i svako kazalište i svaki ansambl funkcionira na potpuno drugačiji način. I mislim da je užasno bitno pristupati tome iskreno i otvoreno, nuditi nove stvari i programe. Mislim da nije stvar u nekoj vrsti generalne reforme jer mislim da je takva vrsta reforme neprovediva zato što su, naravno, sustavi vrijednosti drugačiji u svakoj od institucija. Svako kazalište i ansambl funkcionira na drugi način, svaka scena je drugačija, zahtijeva neke druge tehnike i alate. Tako da zapravo mislim da je stvar nekih mikro promjena u samim kućama, koliko je to zapravo moguće u datim okolnostima.

Po tom pitanju ja nisam za neke megalomanske promjene osim što bi nekad bilo ljepše da ima malo više novaca za kazalište, da se ne mora raditi sve tako sirotinjski. Mislim da je bitno konstantno obrazovanje i praćenje. Ali situacija je još relativno pristojna s obzirom na regiju. Puno se radi različito, neka sezona je bolja, neka lošija, ali u principu ne bih rekao da smo nešto strašno nazadni. Može se naravno uvijek poboljšati pristup radu i ozbiljnost kao i svugdje drugdje. Svatko, nadam se, hoće više, barem ja sebi stalno postavljam nove ciljeve i užasno mi je bitno da za svaki novi projekt budem bolji i pripremljeniji.

U predstavi “Nove pustolovine Don Quijotea” glume Luka Dragić, Ivan Glowatzky, Barbara Vicković, Ivana Boban, Dušan Gojić, Alen Šalinović, Katija Zubčić i Kristijan Potočki. Prijevodom i adaptacijom pozabavili su se Paolo Tišljarić i Valentina Galijatović koja je ujedno i dramaturginja predstave. Tea Bašić je kostimografkinja, Ozren K. Glaser skladatelj, Matea Bilosnić koreograf, Willem Miličević oblikovatelj video projekcija, Stipe Smokrović je oblikovatelj zvuka, Vlatka Šojat suradnica je za španjolski jezik, a Višnja Kiš inspicijentica.

Komentari