Ivica Buljan: “Kazalište ne treba promatrati kao potrošača novca, već kao mjesto kreacije”

Ivica Buljan hrvatski je kazališni redatelj rođen u Sinju 1965. godine. U Zagrebu je studirao na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu, a kazalištem se počeo baviti kao kritičar. Surađivao je nekoliko godina sa Slobodnom Dalmacijom te s nizom inozemnih izdanja, a kao dramaturg surađivao je s Vitom Tauferom, Kristofom Warlikowskim, Jean Michel Bruyereom i Robertom Waltlom. Prve režije ostvario je u devedesetima u Ljubljani i Teatru &TD. Od 1998. do 2001. bio je ravnatelj Drame splitskog HNK, 1999. osnovao je međunarodno priznato ljubljansko kazalište Mini teater sa slovenskim redateljem i glumcem Robertom Waltlom, a 2003. pokrenuo je Festival svjetskog kazališta u Zagrebu s Dubravkom Vrgoč. Predavao je na nekoliko francuskih akademija te je stalni predavač na ljetnoj školi Ellen Stewart La MaMa u Umbriji. Dobitnik je više nagrada i priznanja u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Francuskoj, a u još je više zemalja režirao predstave, od Litve preko Portugala do Obale Bjelokosti.

U prosincu 2014. godine imenovan je ravnateljem Drame zagrebačkog HNK, čija je intendantica od 1. rujna 2014. Dubravka Vrgoč. Za početak svojih mandata odlučili su postaviti dramu Vučjak Miroslava Krleže iz 1923. godine u režiji Ivice Buljana. Premijera predstave bila je 30. prosinca 2014., a povodom toga razgovarao sam s Ivicom Buljanom o spomenutoj drami i predstavi, o prošlosti, budućnosti i trenutnom stanju (Drame) HNK Zagreb, o njegovom dosadašnjem umjetničkom radu te o stanju hrvatske i slovenske kulturne politike.

Tim: Koje je Vaše viđenje i Vaš pristup Krležinoj drami Vučjak? Zašto ste uopće odabrali taj tekst?

Ivica Buljan: Ideja je bila da početak nove sezone HNK, ujedno i mandata Dubravke Vrgoč, pokrenemo s jednim amblematskim projektom, te smo zbog više razloga odlučili da to bude Krležin Vučjak. Jedan od tih je i povijest drame zagrebačkog HNK. U ovom vremenu u kojem se nezaustavljivo guta memorija, u kojem se čini da se sve događa unatrag tjedan ili mjesec dana, u kojem ni mediji nisu više okrenuti u sondiranje sadašnjosti, a kamoli prošlosti, već samo izazivaju s nekim skandalima, pokušavamo pronaći uporište koje nas može povezati s prošlošću, ali i otvoriti put za budućnost, za što je Krležin Vučjak idealan tekst.

Odlučili smo, kao hommage, premijeru napraviti 30. prosinca, na datum praizvedbe tog teksta 1923. godine, kada je Gavella prvi put režirao Vučjaka. Dramaturški, društveni i politički razlozi su višeslojni. Znamo, iz školske lektire, da Vučjak stoji na razmeđi ranoga, avangardnog Krleže i njegovih Legendi, te zrelog, ibsenovskog perioda koji je publici poznatiji kroz glembajevski ciklus i kasnije romane. Iz scenarističke pozicije (volim koristiti tu riječ), Vučjak je možda i najsuvremeniji Krležin tekst. Ako bismo ga uspoređivali s današnjom produkcijom fikcije, može odgovarati svemu što se događa u umjetničkom filmu ili serijama. Mi smo čak prvi dio proba proveli u komparativnoj analizi Vučjaka i Twin Peaks. Postoji mnogo razloga zašto Vučjak konstruira jedno izmišljeno mjesto, kao što je to i Twin Peaks, mjesto koje simbolički predstavlja kontinentalnu provincijsku Hrvatsku, od koje mi koji živimo u gradu zaziremo i bježimo od nje, kao glavni junak drame Krešimir Horvat.

Krleža je Vučjaka dopisivao u više navrata i teatrolozi razlikuju dvije verzije. Mi igramo posljednju verziju, onu koja je danas i objavljivana u kritičkim izdanjima. To je verzija koja ima prolog, s događanjima u redakciji Narodne sloge iz koje Krešimir Horvat bježi u arkadijsko mjesto Vučjak, te finale, koje s prizorom sna odlazi u jedan furiozan, tarantinovski završetak, u kojem Eva uzima Horvata, ubija policajca te s ukradenim blagom bježi u Ameriku.

Ako bismo prepričali Vučjaka današnjoj publici koja ima rupu u obrazovanju ili nije gledala seriju Putovanje u Vučjak, rekli bismo da se u njemu miješaju pučka drama, s ljubavnim intrigama i seoskim društvenim životom, s prizorima sna, koji su u vrijeme praizvedbe drame scenski bili gotovo neizvedivi. Sa svim onim što se u međuvremenu dogodilo u 20. stoljeću u jednom putovanju kroz fikciju, i u konačnici s Davidom Lynchom i HBO-ovim serijama, današnja publika je naviknuta da je interpoliranje sna ili nekih neobičnih, iščašenih prizora u tradicionalnu dramu nešto sasvim uobičajeno.

Što se tiče estetike, hoće li Vučjak biti bliži Vašim eksplicitnim i avangardnim predstavama poput Garaže, Žute crte i Grobnice za Borisa Davidoviča, ili će biti više tradicionalnog pristupa poput Vašeg čitanja Glembajevih u SNG Ljubljana?

Po uzoru na Krležu, mogao bih reći da postoje predstave koje su bliže avangardnom prosedeu, kao Macbeth u Mini teatru, Garaža ili Kiklop u Velikoj Gorici, i predstave poput Glembajevih, u kojima sam puno više koncentriran na tekst. Vučjak doista stoji između te dvije struje, i u samom Krležinom opusu, kao i u mom pristupu. Možda će u iščitavanju ipak biti bliži Glembajevima, jednostavno zbog količine sadržaja. Sve što se događa u mjestu Vučjak, taj verističan, psihološko-realistično obojen dio, zauzima prostorno i značenjski veću površinu. San o kojem smo govorili vuče u teatar kojim se inače više bavim, koji je mješavina dramskog, postdramskog teatra i performansa.

Mnogo je glumaca u predstavi, njih 20, i to redom izvrsnih glumačkih imena. Dođe nam da se zapitamo gdje su oni zadnjih godina bili, zašto ne pamtimo njihove predstave ili njihove kazališne uloge. Režija Vučjaka poklapa se s imenovanjem Vas za ravnatelja Drame zagrebačkog HNK. Je li ovo početak renesanse naše središnje kazališne kuće?

Nadajmo se, ja bih želio da je to istina. Krenut ću od Dragana Despota, s kojim sam radio 1997. u Pasolinijevom Piladu u Teatru &TD, a koji već nekoliko sezona nije igrao u teatru. On je jedan od naših najbolji kazališnih glumaca, osebujna umjetnička figura koji se i sam dosta bavio Krležom. On tumači Lazara, uskrslog učitelja iz Vučjaka kojeg je rat odveo u Galiciju, potom u Rusiju. Iz Rusije se vraća preobraćen tolstojevskim idejama o Bogu, stoga je Despot sam jedna važna simbolička figura. Trojac likova o kojem se najčešće govori, Krešimira Horvata, Marijanu Margetićku i Amerikanku Evu, igraju Silvio Vovk, mladi glumac kojem je ovo prva vodeća uloga, Alma Prica te Nina Violić.

U predstavi ću se snažno baviti psihoanalitičkim aspektima. Mladi muškarac bježi iz grada od žene s kojom je imao intimni odnos, ujedno žene njegovog najboljeg prijatelja. Od vlastitih kompleksa, erotskih avantura i neuroza pokušava pobjeći na selo gdje ga, umjesto spokoja i smiraja, dočekuje još brutalnija okolina. Vratimo li se ponovno na Lyncha ili braću Coen, selo je u puno aspekata brutalnije. Svi oni animalni nagoni skriveni u ljudskom biću na selu su puno vidljiviji i izraženiji nego u gradu. Krleža i sam to govori, kada žandar ratnom dezerteru koji se skriva u Vučjaku kaže da bi bilo bolje da je ostao u Pešti, jer veliki grad je mravinjak u kojem se čovjek može sakriti u neku rupu, dok se na selu ne možeš sakriti ni od sebe, ni od onih koji te okružuju.

Zašto ste odlučili prihvatiti mjesto ravnatelja Drame zagrebačkog HNK?

Kada me Dubravka Vrgoč pozvala da vodim Dramu imao sam dosta dilema jer sam zadnjih godina uključen u dosta projekata s Novim kazalištem i Mini teatrom, no odluku sam donio jer mislim da u ovom trenutku raspolažem sa znanjem, energijom i iskustvom koje Dramu HNK Zagreb mogu pokrenuti naprijed.

Koja je vaša vizija Drame naše središnje kazališne kuće?

Drama HNK ima svoju posebnu tradiciju, od trenutka kad se odvojila od njemačkog teatra, preko Šenoe koji je pokušao modernizirati kazalište u 19. stoljeću i dr. Branka Gavelle koji je osuvremenio hrvatsko kazalište, pa do naizgled epizodnih, ali važnih stranica poput dolaska Bojana Stupice u Zagreb, koji je u Drami boravio dvije sezone, ali je svojim pristupom promijenio stav prema velikim ansambl predstavama i koji je glumce uveo u jednu modernu eru. HNK Zagreb je na određen način centralno mjesto, ali ga je u određenim epohama, zbog političkih razloga ili estetskih irelevantnosti, gubilo. Mislim da ansambl koji danas igra u HNK kroz intenzivni rad s najboljim redateljima može doseći puno viši status.

Naša društvena zadaća jest, jer smo za to plaćeni od poreznih obveznika, da ne ispunjavamo želje publike, nego da svojim radom pokušamo dignuti umjetničku razinu i otvoriti modele kritičnosti koje bi teatar mogao ispitivati. Pritom želim ispunjavati kulturološku zadaću preko programa, kako bi nadolazeće generacije mogle vidjeti klasične dramske tekstove u suvremenim inscenacijama, ali i pokrenuti suvremenu dramsku produkciju.

Na koji način mislite da bi HNK Zagreb ponovno mogao uspostaviti centralnu ulogu na hrvatskoj kazališnoj sceni?

Filozofski teatar je već zaživio, što bi mogla biti dragocjena akcija za budućnost. Naime, dijalog u našoj kazališnoj sceni je iščezao. Danas postoje samo brutalni napadi, a kazalište se u medijima širokoj publici predstavlja kao mjesto premijera, domjenaka i koktela. Prostor u javnim i privatnim medijima za razgovor i kritiku je gotovo potpuno nestao. Ja sam odrastao u vremenu kada je kazalište bilo dostupno svima, uključujući i publici koju se danas smatra defavoriziranom, koja nema širi obiteljski ili društveni sklop da je dovodi u kazalište. Osnovne i srednje škole ili fakulteti više nisu medij koji te obavezno dovodi u teatar, a time se izgubila organska veza s publikom, koja bi po svojoj prirodi trebala biti znatiželjna. S druge strane smo i mi u kazalištu očito radili takav program koji nije izazvao poseban interes. Što se tiče toga, namjeravamo pokrenuti i čitanje romana s publikom, što je neka europska praksa koja kod nas gotovo da ne postoji.

Drama HNK godišnje ima četiri premijere što je prilično malo, no s obzirom na kohabitaciju s još dva ansambla, više od toga nije moguće. Jedan važan projekt koji bismo željeli realizirati, a ovisi o ekonomskim mogućnostima, ali i stanju svijesti u zemlji, hitna je izgradnja novog prostora i scene za Dramu HNK. Trebalo bi ući u nove prostore i time doprijeti do nove publike koja očekuje drugačiji vid teatra. Kada danas pogledamo scenografske, dramaturške ili režijske inovacije u teatru, kazalište poput HNK može u nekim aspektima odgovarati tome, međutim jedna suvremena scena to bi puno bolje riješila. Sa sličnim se problemom borilo kazalište u Mariboru. Za razliku od Ljubljane, koja dramu, balet i operu ima odvojene od samog osnutka, Maribor ima ovu srednjoeuropsku priču o tri ansambla koji stanuju pod istim krovom, ali je prije otprilike 15 godina i u Mariboru sagrađena nova dvorana koja je otvorila puno veće mogućnosti.

Mislite li da grad Zagreb u ovo krizno vrijeme može realizirati takav projekt? Nema li uostalom dosta drugih prostora u koje bi Drama HNK mogla useliti?

Mislim da grad Zagreb, bez obzira na sve probleme, može ući u takvu avanturu jer kazalište ne treba promatrati isključivo kao potrošača novca, već kao mjesto kreacije. U posljednje vrijeme postoje brojne studije u Europskoj uniji koje govore da su kreativne industrije, u što spada kazalište, glazba, dizajn, film ili ples, jedan od motora društva. Ne samo u smislu pokretača i inkubatorstva ideja, već kazališta sama mogu generirati veliku društvenu dobit. Kulturne institucije danas imaju veliki broj zaposlenika, gotovo u statusu nekadašnjih radničkih i tvorničkih kolektiva. U kazalištu poput HNK radi iznimno širok spektar ljudi – glumci, scenografi, kostimografi, plesači, svirači, pa svi unutrašnji i vanjski suradnici, što zasigurno nije mali krug ljudi.

Stjepan Miletić je, govoreći o tadašnjem HNK, rekao da je sramota da u gradu koji ima 70 tisuća stanovnika kazalište nije svaki dan puno. Grad je u međuvremenu narastao deset puta, broj kazališta se nije tako drastično povećao u odnosu na broj stanovništva. Ovom gradu nedostaju prostori kao što je Cankarjev dom u Ljubljani, u gradu koji je tri puta manji od Zagreba, a skupio je hrabrosti da sagradi jedan takav veliki kulturni centar koji ima tri dvorane, uz postojeće prostore drame, opere i baleta.

Zahvaljujući tom prostoru, Cankarjevom domu, nastala je predstava Krst pod Triglavom. Uzimam je kao amblematsku jer je u osamdesetima značila u slovenskom i jugoslavenskom društvu političku i estetsku prevratnicu. Ta predstava je prekinula s tradicijom prikrivenog socrealizma, ona je sa svojom provokativnošću ukazala na ono što će se dogoditi par godina poslije, s raspadom Jugoslavije, ali ne bi bila moguća da Ljubljana nije imala Cankarjev dom.

Dakle, govorim o nekim investicijskim pretpostavkama koje pokreću kulturnu scenu, ali i društvo samo. Ta predstava je oko sebe ujedinila filozofe, u to vrijeme Slavoj Žižek nije bio planetarna zvijezda. Iz toga je nastalo još puno koncentričnih krugova koji su iznijeli demokratizaciju Slovenije, potpuno drugačiju od hrvatske demokratizacije. Iz tog gledišta zagrebački HNK i Drama HNK imaju puno veći društveni, politički i kulturni potencijal od pukog mjesta koje skuplja pretplatnike kao isključive konzumente. Mislim da je kazalište u svom bitnom aspektu inkubator ideja.

Mjesto ravnatelja Drame HNK Zagreb Vaš je povratak u institucionalno kazalište, nakon što ste prije više od deset godina bili ravnatelj Drame splitskog HNK. U jednom ste intervjuu spomenuli kako Vam je razdoblje u HNK Split bilo, u pozitivnom smislu, najluđe razdoblje u životu.

Ja sam vodio Dramu splitskog HNK od 1998. do 2001., u razdoblju kada je intendantica bila Mani Gotovac. U tom periodu bilo je mnogo izazovnih razloga zašto preuzeti kazališnu kuću u kojoj sam odgojen, u kojoj sam stekao kazališnu kulturu i vidio prve predstave. To je bilo vrijeme prave tranzicije u Splitu, kada je HDZ definitivno otišao, a spektakularno se pojavila opozicija koja je obećavala jedan novi politički i društveni život. Činilo se da je doba tuđmanizma prošlo i da će krenuti veliki kulturni procvat, doista smo vjerovali kako će društvo krenuti prema nečemu boljem. Ironično je primijetiti da se taj san nije razvio, već se pretvorio u noćnu moru. Sada u ogledalu vidimo jednu još brutalniju sliku raspada zbog koje se pitamo koja je uopće svrha društvenog sistema postavljenog na ovim principima.

HNK Split je oduvijek bio, u dobrom smislu tog izraza, pučki teatar. On je izgrađen samodoprinosom građana, njegova su vrata uvijek bila otvorena, njega su doslovce sagradili vlastitim sredstvima radnici, težaci, ribari i inteligencija tog grada. Ima svoj poseban kolor zbog svojih mediteranskih izvora. Čini mi se da je u razdoblju pod mojim vodstvom teatar bio važno političko, društveno i umjetničko mjesto u kojem su se okupljali ne samo publika, glumci i autori, već je to pokrenulo splitsku alternativnu scenu. S nama je radio TBF koji je tada bio na početku turneje, Fraktal Falus Teatar, Dragan Lukić Luky, Zidar Betonski, jedan cijeli krug likovnih umjetnika, glazbenika, dramskih pisaca – Ante Tomić, Jurica Pavičić, Ivica Ivanišević su pisali tekstove baš za naše kazalište. To iskustvo mi je bilo dugo dragocjeno jer me na jedan izravan način spojilo s realnošću teatra te s propitivanjem kazališta i njegove uloge u današnje vrijeme.

U srednjoeuropskoj tradiciji karakteristično je da ravnatelj kazališne kuće svom kazalištu da prepoznatljiv umjetnički senzibilitet i autorski pečat, kao što to rade Martin Kušej u Residenztheatru u Munchenu ili Thomas Ostenmeier u Schaubuhne u Berlinu, koji će u sljedećih nekoliko mjeseci u tom kazalištu režirati čak dvije predstave. U Hrvatskoj taj pristup nije baš prisutan, ali čini mi se da biste Vi u zagreačkom HNK to mogli promijeniti.

HNK ima drugačiju organizacijsku strukturu od kuća koje ste naveli. Kao što sam spomenuo, mi godišnje produciramo četiri naslova, za razliku od Residenza koji ih ima 15, ili barem deset. Mi smo, zbog kulturne politike, osuđeni voziti po veoma uskim tračnicama, no u budućnosti, ako se sagradi nova pozornica, bit će mogućnosti za takve kombinacije. Također valja napomenuti da je u slučaju HNK riječ o simbiozi, jer ja kao ravnatelj Drame surađujem s intendanticom, a Dubravka Vrgoč dolazi izravno iz dramskog kazališta te zajedno vodimo i Festival svjetskog kazališta. Mislim da velik dio naših ideja i interesa za budućnost, posebice što se tiče organizacije rada i umjetničkih dosega, dolazi iz iskustva kuća koje ste naveli, kao i niza drugih, odličnih kazališnih kuća.

Intervju je realiziran u suradnji s emisijom Generalna proba na Radio Studentu. Pročitajte intervjue sa suradnicima Ivice Buljana, Dubravkom Vrgoč i Robertom Waltlom.