Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Izvedbene umjetnosti

“Posljednji dani mira” (Teatar &TD): Alegorijski labirint podsvijesti

02.11.2015. Rajna RaczFoto: itd.sczg.hr

Na daskama Teatra &TD 29. je listopada održana premijera drame “Posljednji dani mira” Ivana Vidića u režiji Dore Ruždjak Podolski. Komad „Posljednji dani mira“ nastao je na narudžbu Umjetničke organizacije „Ruždjak i Perković“ (RUPER) koja se specijalizirala kao jedina kazališna skupina u Hrvatskoj koja praizvodi komade etabliranih hrvatskih dramatičara nepravedno zaobiđenih u repertoarima institucionalnih kazališta. U skladu s tom politikom stvorena je sjajna predstava sa zanimljivim tekstom Ivana Vidića i iznimnim glumačkim snagama Dubravke Ostojić i Nataše Kopeč.

Na malenoj pozornici okruženoj gledalištem s tri strane, u komornoj atmosferi, redateljica je stvorila bajkoviti svijet onkraj stvarnosti u kojem pratimo intrigantan odnos dviju snažnih žena – vlasnice malog lokala (Ostojić) i sezonske konobarice (Kopeč). To su na prvi pogled dva kontrastna lika koja relativiziraju odnos istine i laži sukobljavajući se u jednostavnim razgovorima koji se postepeno pretvaraju u alegorijske metafore o životnim labirintima što nas okružuju kao što gledalište okružuje pozornicu.

posljednji dani mira

Foto: itd.sczg.hr

Cijela se drama odigrava u osamljenoj kući s lokalom koja se nalazi u zabačenom, skrivenom mjestu kraj mora. Gledatelje na ulazu u dvoranu dočekuju razbacani stolci i mlada konobarica koja koncentrirano priča sama sa sobom pokušavajući postaviti tanjure na nepostojeći stol, pritom ih jednog za drugim razbijajući. Jednostavnu, minimalističku scenografiju potpisuje Stefano Katunar. Zbog skučene pozornice i gledališta koje je okružuje, publika ima osjećaj kao da je i sama postala dio nestvarnog svijeta i da poput voajera promatra intimne razgovore dviju žena.

Glumice su odjevene u nenametljive crne kostime koji ne odvraćaju pažnju gledatelja od scenskog sukoba, a izvođačicama dopuštaju slobodu pokreta. Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin uspjela je ipak kreirati kostime koji, iako neupadljivi, istovremeno odgovaraju vrckastoj osobnosti sezonske konobarice, kao i ozbiljnoj, tajnovitoj vlasnici lokala.

Redateljica je ovom komadu pristupila kao bajci za odrasle u kojoj se iz alegorijskih kritika svakodnevice i filozofskih pitanja vješto uskače u dječju igru s brojnim rekvizitima. Naglasak je stavila na nositeljice sukoba – dvije žene koje svojim tijelima i glasom na malenoj pozornici stvaraju različite svjetove. Bajkovitost se ogleda i u izboru scenografije koja se, iako jednostavna, inovativno poigrava s motivom labirinta, otkrivajući nova mjesta koja glumicama predstavljaju kreativne izazove.

posljednji dani mira

Foto: itd.sczg.hr

Vidićev tekst zapravo na neizravan i suptilan način kritizira našu svakodnevicu, problematizira složen odnos majke i kćeri te istražuje osjećaj samoće i osamljenosti koji prožima naše društvo. Metaforičnim odnosom dviju žena koje se u tom lokalu prvi put susreću i međusobno upoznaju razvija se snolika i kompleksna priča. Naše su protagonistice žene s mnogim pitanjima koja često ostaju bez odgovora. Glumice stvaraju tajnovite likove koji na prvi pogled djeluju jednostavno i prpošno, no kako se radnja razvija tako se i njihovi likovi produbljuju i postaju sve zamršeniji i složeniji. U njihov maleni restoran ne dolazi nitko, ne zato što ne želi, već zato što je restoran sakriven duboko u labirintu. Labirint se prvo spominje kao fizički bajkoviti dio predstave, a zatim se pretvara u neopipljivi dio svačijeg života, postaje metafora za naše strahove i životni put.

Gledajući svakodnevicu dviju žena koje čekaju goste poput Godota, krećemo se njihovim labirintima koji se postepeno pretvaraju u jedan. Predstava govori o odnosu majke i napuštene kćeri koje se ponovno susreću bez svojega znanja. To je priča o traženju istine kroz laži, priča o ponavljanju roditeljskih pogrešaka u ljubavi, ali ponajprije to je predstava o snazi podsvijesti i svega onoga što se skriva duboko u nama. Podsvijest je predstavljena u obliku crne škrinje koja čuva sve ono što ne želimo da izađe na vidjelo te nas podsjeća na Pandorinu kutiju, imajući ujedno i spoznajni karakter kroz koji mlada djevojka shvaća da je tajnovita vlasnica lokala zapravo njena majka.

posljednji dani mira

Foto: itd.sczg.hr

Glumice su vrlo vješto pristupile ovim kompleksnim likovima. One su iz gotovo crno-bijele karakterizacije s početka komada izgradile složene i slojevite likove koji se odlikuju psihološkom dubinom i snagom. Budući da je tekst vrlo filozofičan, a sama predstava zaigrana, glumice spretno balansiraju između ta dva suprotna aspekta. Upečatljiva je mlada Nataša Kopeč koja vješto prelazi iz dječje zaigranosti u ozbiljne, metaforične i teške razgovore koji problematiziraju naše društvo. Posebno se ističe u sceni u kojoj lovi hobotnicu i nevjerojatnom brzinom recitira izravnu kritiku pojma slobode u našem društvu, dok joj tijelo istovremeno pleše u sasvim drugom ritmu.

Zanimljivi kontrasti na kojima je predstava izgrađena ponekad su nejasni i gledatelj ih ne može protumačiti. Nagli su i skokoviti te predstavu lome na fragmente, no istovremeno stvaraju dinamiku potrebnu za duge razgovore koji završavaju s neodgovorenim pitanjima. Pritom se ističu snolika intermezza koja gledatelje bacaju u trans povlačeći ih sve dublje i dublje u bajkovitu jamu. Ta intermezza naznačena su promjenom svjetla i glazbe, koje je oblikovao Elvis Butković odnosno skladao Josip Maršić.

posljednji dani mira

Foto: itd.sczg.hr

Najveći takav kontrast u predstavi događa se upravo u trenutku spoznaje, kada jedna i druga shvate kako bi mogle biti majka i kći. Tada se njihova tijela naglo mijenjaju i poput marioneta skaču pozornicom u plesnoj igri. Scena je kaotična, rekviziti su svuda porazbacani, glazba je glasna, one neartikulirano viču, jasno i glasno napokon izgovarajući istinu. No, sve se naglo prekida i vraća u stvarnost, a one se ponašaju kao da istina nikad nije bila izgovorena. Je li ideja da su one majka i kći bila stvarno izrečena ili je ona bila samo dio kaotičnog intermezza koji je uprizorio bljeskove iz njihove podsvijesti?

Obje su protagonistice na kraju slomljene poput onih tanjura sa samoga početka. Predstava završava simboličnom scenom uz još jedan neprimjetan sukob dviju žena. Dok stoje jedna nasuprot drugoj, između njih je gomila slomljenih tanjura koje neuspješno pokušavaju zajedno pomesti. Stoga Vidićev citat iz samoga teksta ponajbolje sažima čarobnost drugog svijeta, jačinu podsvijesti, neodgovoriva pitanja i metaforičnost dviju slomljenih žena: „Gdje smo to mi? Nigdje, upravo zato smo svuda.“

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 4.636 out of 5)

Komentari